Kinky Kolumnistica
nedjelja, 06.01.2013.
Od autoriteta samo šteta
Pjesma za ugođaj: Human – The Killers (lyrics)
„Znaš, ti nikada nisi poštovala autoritete.“, smireno je ustvrdila moja mama za današnjim nedjeljnim ručkom, tamo negdje između sosa od kopra uz kuhano meso iz goveđe juhice i glavnoga jela, onom prepoznatljivom bojom glasa kojom najavljuje da je izgovorena činjenica tek suptilna uvertira daljnjoj peripetiji priče. Upitno sam ju pogledala i brižljivo načulila uši. „Ova točkasta košulja na tebi zapravo me podsjetila na to da ih nikada, nikada nisi poštovala.“, nastavlja ona jednakom smirenošću. „Želiš li reći da djevojke koje odijevaju točkastu odjeću ne poštuju autoritete?“, upitam ju zainteresirano i dodajem: „I odnosi li se taj antagonizam spram autoriteta samo na točkastu odjeću ili, pak, i na obuću, pošto mi ormar nastanjuju i jedne šarmantne točkaste balerinke?“ te nam se objema ramena počinju lagano tresti od navale smijeha. „Ne pričaj gluposti; naime, imala si sličnu takvu točkastu košulju prije točno dvadeset i tri godine kada si se svjesno oduprla jednom od svojih prvih ozbiljnijih autoriteta.“, sa smiješkom će mama, uz pogled koji znači mješavinu zabrinutosti i svojevrsnog divljenja koje ne bi ni u snu priznala.
„Dijete obrazovano samo u školi neobrazovano je dijete.“ (George Santayana)
Čini se da sam se u zgodi koja slijedi već tada, kao sedmogodišnjakinja, nesvjesno držala znakovite izreke ovoga američkog filozofa španjolskih korijena, odlučivši stvar preuzeti u svoje ruke te pobliže upoznati taj svijet i izvan šarenih čitanki i udžbenika.
Bila sam prvašićka koju su roditelji, kao i sve druge prvašiće, prvih nekoliko puta vodili u školu, pokazivali im put, učili ih kako da prelaze opasne prometnice na putu do škole, ne bi li ju nakon toga počeli pohađati posve samostalno. Sve sam ja to upamtila, a prvi dani škole bili su mi strašno zanimljivi, usprkos tome što nisam bila najglasnija učenica našeg malog razrednog kolektiva (ili možda baš zato što sam bila introvertirana stidljivka?), kao i gradivo oko kojega sam daleko unaprijed bila krajnje radoznala, obzirom sam već tada znala tečno čitati i pisati slova. Došao je ubrzo i taj dan kada sam se u školu zaputila posve sama. Poslijepodnevna smjena, blago rujansko sunce koje se lijeno šetuckalo osječkim nebom, ruku pod ruku sa mnom, malenom frajericom odjevenom u suknjicu boje marelice i spomenutu točkastu košuljicu te sa školskom torbom iz Trsta na leđima koja je bila veća od mene same i napunjena novim, pedantno umotanim udžbenicima koji su odisali prefinim mirisom lokalne knjižare.
Na putu do škole susrela sam svojega razrednog kolegu kojega sam upoznala u školi proteklih dana. A kolega, sedmogodišnji kavalir kakav jest, pozvao me na sok. Ja, pristojna curica kakva jesam, pristala sam u hipu. „Tko šiša školu“, mislila sam si, „danas ćemo sigurno učiti slovo A koje sam svladala još prije dvije godine pa si mogu priuštiti malo odmora.“ I tako sam se, umjesto u školu, mirne duše sa svojim galantnim kolegom zaputila u jedini kafić za koji sam znala, a znala sam jer je ondje redovito zalazio moj znatno stariji brat pa su me poznavali i tamošnji konobari.
Ubrzo smo se smjestili ni više ni manje nego za šank, na jedvite se jade uspevši na visoke barske stolce te smo jednoglasno naručili dva gusta sa šlagom koje nam je razdragani konobar poslužio sa žutom i ružičastom slamčicom, sjećam se kao danas. O čemu smo nas dvoje razgovarali, to mi je nekako isparilo, ali znam da smo ondje sjedili puna dva sata, pijuckali sokove i smijali se samo nama znanim dječjim šalama. Nakon čega se nismo zaputili na treći i četvrti sat u školi jer „tko je vidio nakon gustog sa šlagom vraćati se u školu“, već izravno kući. Ugledavši me na vratima, mama kaže da me zbunjeno upitala kako to da sam se već vratila, a mala mudrica joj je odgovorila: „Pa, mama, ne sjede valjda pristojne djevojčice u kafiću cijeli dan!“
Mama je, ipak ponešto mudrija od svoje kćeri, uspjela iščeprkati iz mene odgovore na kakvom sam ja to bila soku umjesto u školi, gdje i s kim, a na upit tko nam je platio sokove, nevino sam zatreptala okicama rekavši da sam obećala konobaru kako će račun podmiriti – moj braco.
Nisam bila kažnjena pošto mi je to bio prvi gaf koji se više nije ponovio (barem ne u takvom obliku) jer razgovarali su sa mnom o markiranju iz škole koje će uglavnom štetiti samo meni, konobar nas je nahvalio mojem bratu da smo bili jako fini, ozbiljni i medeni za vidjeti s tim velikim torbama na leđima koje nismo skidali čitava dva sata, a i mama se sjeća da joj je bila simpatična moja retorika: „Ma, znaš, volim ja i kad crtamo, i kad pjevamo, i volim svoju početnicu Dobro jutro, i Moj dom, i Pucka, i Bibu, sve sam ja to već pročitala unaprijed, ali, maaama, čak je i gusti sa šlagom zanimljiviji nego ta dooosadna učiteljica.“
I bila je dosadna, to odgovorno tvrdim i ove 2013. godine, kad sam preživjela nekoliko smakova svijeta i kad sam već malenovelika.
"And so long to devotion
you taught me everything I know
wave goodbye
wish me well
you've gotta let me go."
Tako je jedna obična točkasta košuljica moju mamu podsjetila na to da sam, eto, od najranijeg djetinjstva bila uzorna odlikašica koja je poštovala druge uslijed pristojnosti i dobrote, ali nikada zbog intimnog priznavanja autoriteta pojedinaca. Što je uopće autoritet i otkud ijednom živom stvoru takav kredibilitet, bilo da nam ga nametnu ili si ga nametnemo sami, svejedno je? Ja se nisam nikada povinovala, od svega što mi se nudilo uvijek sam uzimala ono što ja želim, nikada baš sve što mi se servira, a pogotovo nisam odviše marila za učitelje i profesore iako doista jesam bila odlikašica (iz zadnje klupe u kojoj sam najčešće tijekom sata pisala poeziju na engleskom, moja kuma mi je svjedok). Bila sam tiha i mila, mnogo sam čitala, pisala, crtala i razmišljala te svakih pet minuta nešto zapitkivala, uz obvezna zašto-kada-kako-gdje-tko potpitanja. Na sebi sam radila po svome i utabavala sam vlastitu stazicu koja će me dovesti, koja me vodi do zacrtanih ciljeva. Tjera me u smijeh kada se netko, obično bez pokrića, pokušava nametnuti kao velevažan i žalim umišljene veličine koje su ništa do li vreća kompleksa. Ne mogu si zamisliti zavist spram drugih i ne mogu si pojmiti priželjkivanje hoda u tuđim cipelama; bljak, ljudi, zar se ne bojite gljivica? Nisam birala svoje zanimanje prema mainstream strujama, već prema strujama onoga što sam odmalena istinski željela. Ni dečka nisam odabrala samo kako bih, eto, bila sparena, već prema visokim kriterijima svojega uma, srca i tijela, prema kriterijima potpunog oduševljenja, očaranosti… uzajamnosti i stotina razina… i pripadanja; u suprotnom je uvijek bolje biti sam. Nikada nisam radila nešto samo zato što to rade svi, nisam trpjela nametanja ili slijeđenja. Nisam se bojala biti sama u vlastitom društvu, a moja mi je mašta uvijek bila draga družica. Ako se ne bih uklopila, plaho sam se povukla, nisam nikada nastojala pod svaku cijenu biti dio čopora. Ako bih nešto smatrala nesvojstvenim sebi, nema te sile koja bi me natjerala da tome posvetim svoje vrijeme (pamtim da su me roditelji godinama tjerali da sviram sintisajzer koji sam prezirala iz dna duše jer nemam ni S od sluha, dolazio je gospon Maestro koji mi je zadavao brojne glazbene zadaće, a ja sam, uvidjevši da moji neće popustiti, stavljala knjigu ispod sintića, čitala ju i usput nasumično udarala prstima po tipkama, praveći se da vježbam sviranje; nije mi, naime, padalo na pamet zaista vježbati kad sam znala da od toga neće biti ništa jer sviranje ne volim, ne uživam u njemu, nemam sluha i, uzgred rečeno, Maestru je neizdrživo smrdjelo iz usta, pogotovo kada je u mene dahtao pr-va-dru-ga-tre-ća-če-ta, pr-va-dru-ga-tre-ća-če-ta.).
„Bože, tko je tebe odgajao?“, običavaju me zapitati roditelji jer nerijetko ne mogu dokučiti porijeklo mnogih mojih razmišljanja i stavova. „Sama sebe“, tako im volim reći jer sviđa mi se djevojka u koju sam se oblikovala, s godinama sve svjesnije i svjesnije. Razumije se da sam poprimila i ponešto njihovoga, ali usuđujem se reći da sam u glavnini ipak ispala na svoju ruku, što će i oni potvrditi. Nikada nikoga nisam slijepo slušala oko izbora svojih hobija, škole, fakulteta, odijevanja, prijatelja, načina provođenja slobodnog vremena, vjerovanja, svjetonazora. Nikada. Bilo je nagovaranja, molbi, katkad i zapovijedi, savjeta i „savjeta“, ali jedini autoritet koji priznajem mojih su sedam čakri, od muladhare sve do sahasrare, i nijednog drugoga. Mnoge ljude poštujem, poneki me inspiriraju, rijetkima se divim, samo jednoga obožavam, ali uzora nemam. Uzor sam sama sebi. Jer ne mogu me na izvrsnost poticati karte iz tuđih špilova, već samo one koje su baš meni rođenjem dodijeljene, od dvojke sve do asa, od žira pa do bundeve. Samoj sam sebi najprecizniji orijentir, ali dok se god ne kompromitiram, ne bojim se kompromisa s drugima.
„My sign is vital
my hands are cold
and I'm on my knees
looking for the answer:
Are we human?
Or are we dancer?“
Ta ista sedmogodišnja osobenjačica još uvijek stanuje u meni, u cjeloživotnoj samoizgradnji, sretna i ispunjena svojim odabirima, još uvijek human, ali dancer nikada, nikada. Ipak, iz korijena se promijenila samo u jednome:
danas, naime, ova stidljivka, čak ni da je singlica, ne pristaje onako lako na piće s blagoglagoljivim kavalirima.
nedjelja, 23.12.2012.
Ljupko bi mi stajala ta luđačka košulja
Pjesma za ugođaj: Shake Up Christmas – Train (lyrics)
Onaj tko s grimasom kulerskom poput tijekoraspravne grimase Dragana Paravinje tvrdi da ga nikada ništa ne muči te da žilama njegovog života teku samo najprobraniji med i najsvježije mlijeko, taj laže koliko je dugačak i širok. Svakoga katkad muči poneki problem, nekoga češće, nekoga rjeđe, nekoga nešto golemo, nekoga nešto neznatno. I to nije ništa čudno ili nenormalno, baš naprotiv, bilo bi čudno i nenormalno da je drugačije. Ubacimo li u kontekst mjesto radnje kao što je ova kifličasta Hrvatska, stanje stvari time je jasnije, nije li?
Počevši od samih sebe, preko naših obitelji, prijatelja pa sve do poznanika, svatko od nas osobno poznaje preko nekoliko onih koji su, uslijed nepotizma i sveproždiruće korupcije, ili beznadno nezaposleni; ili su zaposleni na određeno vrijeme pa strepe od sve bližeg The Datuma; ili već mjesecima nisu vidjeli plaću; ili su osuđeni na minimalac; ili primaju mjesečnu plaću nedostojnu svojega obrazovanja i količine ostavljanja duše na radnom mjestu; ili već godinama nakon fakulteta poput mraveka volontiraju bez ijedne zarađene lipe samo kako ne bi sjedili kod kuće prekriženih ruku i kako bi stekli barem neko radno iskustvo i dodatno znanje (oh, koliko tek toga ima, samo da znate i, da, lijepo je volontirati, ali ne kada to potraje toliko dugo i kada ti potpuno zamijeni posao i hendikepira te u stvaranju ikakvog života – koji nije besplatan - jer mjesečna se zarada svodi na najokruglijih nula kuna i isto toliko lipica); ili su bolesni; ili im je bolesna neka bliska osoba; ili im je netko umro; ili su im mnogi umrli; ili su opterećeni višedesetljetnim kreditom kako bi na koncu postali vlasnici svojeg nekretninastog gnjezdašca od jedva šezdesetak četvornih metara; ili su se uvalili u gomilu kredita, mahom nenamjenskih, po shemi da jednim nastoje pokriti drugi i tako unedogled; ili imaju djecu čije osnovne potrebe ne mogu zadovoljiti svojim skromnim financijskim injekcijama; ili nemaju čak niti priliku planirati djecu jer nije im zadovoljen neki temeljni egzistencijalni minimum; ili se uslijed spleta nezavidnih životnih okolnosti nisu dobili priliku uopće obrazovati; ili su žrtve obiteljskog i inog nasilja; ili su rastavljeni; ili su udovičeni; ili su nesretno sami jer ne uspijevaju pronaći odgovarajućeg partnera; ili se vuku po mučnim parnicama jer ih netko tuži ili oni tuže nekoga kako bi ostvarili ono što im zakonodavac jamči; ili su im zafrknuti odnosi s najbližim osobama preko kojih im je život namijenio veliko razočaranje ili patnju. Ili je, pak, nekoga zadesila lošesretna kombinacija više navedenih sudbina u kompletu.
Ostavimo li po strani činjenicu koja se mnogima neće svidjeti jer osjećaju se osobno prozvanima (pitam se zašto?), a ta je da su si u nemalom broju slučajeva pojedinci sami krivi za svoju nesreću (primjerice, besparica itekako zna biti produkt grandomanskog i nimalo mudrog raspolaganja novcem onih koji rado žive iznad svojih mogućnosti, furajući pred očima drugih životni stil koji niti im priliči niti si ga realno mogu priuštiti, ali su preiskompleksirani da ga se odreknu), nameće se pitanje što učiniti kada ti se dogodi jedna ili više gore ispisanih životnih nesreća na koje ni da hoćeš ne možeš neposredno utjecati? Postoje dva puta:
1) Prepustiti se permanentnom nezadovoljstvu, odajući se kuknjavi i sažalijevanju samoga sebe uz prešutno očekivanje da te unedogled moraju žaliti i svi ostali te uz neizostavne crne naočale strateški postavljene na korijenu nosa, tako da zapriječe put svakoj zraki sunca koja je možda napikirala baš tebe.
2) Odžalovati svoj jad uz iskren razgovor o njemu i uz rijeku suza ako treba, ali nakon čega ćeš odlučno reći: „Dosta!“, ne zato što su sada moderne self-help floskule nalik ovoj, već zato što je to jedini način da si pružiš ruku i izvučeš se iz ustaljenog čemera (ako nećeš ti, nitko ti ju drugi neće pružiti) te da staneš primjećivati sreću oko sebe i svojim ju načinom života umnažati, uz neizostavne ružičaste naočale kroz koje je svijet neusporedivo ljepši.
I, vjerovali ili ne, tu, baš tu nastaje problem. Naime, u današnje je vrijeme postao zločin odlučiti se za ružičaste naočale, društveni zločin koji umalo da nije i samim zakonom kriminaliziran. Ljudi će ti naglas reći da ih, u pravilu, nije briga hoćeš li ti biti naivka i hodati uokolo ružičastog pogleda, ali prešutno… prešutno će te smatrati luđakinjom svoje vrste jer drznula si se posegnuti za srećom i, još gore, drznula si se smatrati ju uopće mogućom! Tko je vidio smatrati sreću mogućom i stvorljivom? U ovakvom gradu, u ovakvoj županiji, u ovakvoj državi, u ovakvom bloody svijetu u kojem živimo ti, naivka, blesača i neznalica, očekuješ da ljudi pokušaju biti sretni(ji). Koješta! Kako se usuđuješ? Čitaš li ti novine? Slušaš li vijesti? Zanimaš li se za sudbine ljudi oko sebe? Zar si slijepa pa ne vidiš što se zbiva u svijetu? Koliko ono imaš godina, sedam? Ili šest? Ili možda ipak pet?
Ne prišiju li ti etiketu luđakinje, svakako će ti, onako docirajuće i svisoka, namijeniti mnogo manje laskavu primjedbu: da si razmaženka. Tebi je, eto, u životu bolje nego mnogima drugima pa si zato ne možeš pojmiti kako je to zbilja biti u problemima do grla. Jer da možeš, tada bi i ti, kao i većina ljudi (koja je, znamo, uvijek u pravu), sreću smatrala nedokučivom ili potpuno nepostojećom; ne ovdje, ne sada i nikako ne u tvojoj okolini. Yeah, right. Fascinira me ta ljudska samouvjerenost i drskost kojom se usuđuju donositi sud o tome koliko je kome u životu lagano ili teško. Fascinira me lakoća kojom gradiraju tuđe probleme, bez da imaju imalo pojma u kakvim prilikama osobama živi i što proživljava između svoja četiri zida. Fascinira me što misle da znaju sve, a nerijetko ne znaju baš ništa o tebi, već sude prema vlastitim krajnje površnim i apsolutno netočnim zaključcima. Fascinira me što im tako malo treba da odmahnu rukom u nečijem smjeru i nehajno prozbore: „Ah, lako njoj!“, dok je ista ta ah-lako-njoj osoba možda samo dva sata ranije ronila gorke suze nad svojim prebolnim životom čiji sadržaj ne servira svakome samosažaljivo na pladnju, tresući se od plača toliko neprirodno i mučno da je ustrašeno pomišljala pozvati Hitnu jer nije se više uspijevala samostalno primiriti. Fascinira me kako je mnogima kriterij razmaženosti i sreće dubina nečijeg novčanika, ali još mi je fascinantniji ego tih ljudi koji su uvjereni da o dubini istog tog nečijeg novčanika išta, ali išta znaju, samo zato jer misle da su uspjeli u njega zaviriti. I čak im, ako već ne pred tobom, onda pred samima sobom nije nimalo neugodno što su uopće pokušali.
Da, ja sam jedna od tih koja je nerijetko etiketirana ili kao luđakinja ili kao razmaženka koja ne uspijeva spoznati težinu života pa zato sreću smatra mogućom. Čudi me, zapravo, da taj moj smiješak na licu, da taj moj optimizam, da ta moja vedrina, da ta moja zaigranost, da to moje postavljanje same sebe uvijek iznova na noge nakon svake proživljene životne teškoće nikoga od njih nije navelo na pomisao da sam možda baš uspjela pronaći način kako dosegnuti sreću, kako ju ipak nekako uplesti u svoj život, kako ju sustavno stvarati i kako ju živjeti? Zar je toliko lakše ustvrditi da sam luda, nadrogirana ili da su moji problemi očito krajnje minorni? Zar je toliko lakše nazvati me razmaženom i nesvjesnom težine života? Zar je toliko lakše pomisliti da je mene, baš mene, malu Kinky Kolumnisticu iz Osijeka nekim nadnaravnim čudom život odlučio lišiti pravih poteškoća pa da zato uspijevam vjerovati u sreću? Zar je toliko lakše opredijeliti se za sve te nevjerojatne teorije o jednoj meni, samo kako se ne bi opredijelili za onu najizvjesniju: možda je ta Kinky, usprkos problemima, pronašla način kako osedlati sreću? I ne samo osedlati, već skupa s njom galopirati prostranstvima koja nazivamo životom.
Uostalom, tko ne vjeruje meni i mojem primjeru, rado ću s njim podijeliti priču o čak nekoliko poznatih mi ljudi koje je snašlo istovremeno, pazite, istovremeno oko 80% gore navedenih tragedija. Iz ponašanja tih ljudi crpim dragocjenu životnu inspiraciju jer baš njih nikada nisam vidjela nezahvalne, natmurene, nenasmijane ili pesimistične. N-i-k-a-d-a. Ne, ne pretvaraju se, ne skrivaju bol, ne glume; baš suprotno, otvoreno mi se požale, otvorenu pokažu ranu, zajecaju, zaridaju, zavape, ali već idući tren, poput onoga stroja na lutriji, izbace kuglicu koja znači dobitak za sreću. Nasmiješe se, izgovore neku svoju mantru koja ih održava normalnima, podsjete se da protiv trenutne situacije ne mogu ništa, izraze svoju vjeru da to neće trajati zauvijek, ispričaju mi primjer za koji su čuli da je ishod na kraju bio pozitivan, upoznaju me sa nekim svojim planom kojim će si odvratiti misli (obično to bude neka sitnica, mnogima nešto nevažno, dok ovima trenutno znači čitav svijet), povjere mi o čemu maštaju, što ih je jučer (ipak) razveselilo, što bi voljeli da ih razveseli sutra, ispričaju mi vic, razmijene sa mnom neku apstraktnu ideju, spomenu onu novu pjesmu koju su čuli na radiju i svidjela im se, pitaju me jesam li pogledala neki novi film, pokažu mi neku svoju rukotvorinu i, što je najčudesnije, na kraju me još pitaju što ima kod mene i je li mi potrebna pomoć za ovo ili ono, doista želeći da me saslušaju. Znala sam tada postaviti pitanje kako uspijevaju razvedriti sami sebe, pronaći snagu i za svoje poteškoće, ali i za aktivno stvaranje sreće u sveopćem crnilu? Odgovor je uvijek bio isti: „Kinky, nikome nikada u životu nije sve idealno, uvijek negdje barem malo škripi, no sreća je u malim, svakodnevnim stvarima koje skupljene na gomilicu čine veliku, istinsku sreću jer… koja nam je alternativa? Svo vrijeme prevrtati u sebi gorčinu time stvarajući još više nove gorčine? Nikako, sama sam sebi prevrijedna za to i skupo sam platila te ružičaste naočale da bih ih samo tako šutnula. Baš naprotiv, one me podsjećaju koliko je život, unatoč svemu, istinski lijep.“
Kada čujete inačicu ovako nečega iz usta osobe koja je, ni kriva ni dužna, zbilja besramno utragedirana, nekako vam se zacakle oči. Posramite se sami sebe. Zapitate. I shvatite: sreća jest na dohvat ruke i nije pitanje može li ju čovjek dotaknuti, već – želi li. Naime, nikada nisam pomišljala na to da sudim koliko je nekome život lagodan ili težak, tko ima koliko prava žaliti se i, ono najgore, koliko je tko sam sebi kriv što se nije potrudio ili se nije dovoljno potrudio biti sretniji. Tko sam ja da sudim ljudima kojima je ionako dovoljno teško? Velike ili male poteškoće, nebitno je. Svatko ima neku brigu i nikada ne bih samu sebe smatrala tolikom veličinom koja ima pravo preko svojih usnica ili preko tipkovnice ispljuniti osudu nad takvim čovjekom, uputiti mu prijezir ili čak benignu kritiku. Ali, protiv jedne druge stvari ne mogu. Ne mogu ne izraziti svoju tugu, ljudsku tugu, što više, puno više ljudi oko mene ne ostavlja sreći barem malo odškrinuta vrata. Usprkos tragedijama. Jer, da parafraziram one uistinu unesrećene pojedince, zar je doista pametnija alternativa posve se ukopati pa kud te je već život ošamutio aperkatom, još da i samoga sebe završno nokautiraš?
To me, zapravo, i potaknulo na pisanje ovog blagdanskog teksta, koliko god on na prvu loptu ne zvuči nimalo slavljenički. Ali jest, slavljenički je, ovaj tekst slavi sreću, slavi vjeru u sreću, slavi tu malenu gestu ostavljanja odškrinutih vrata sreći u nadi da će pronaći svoj put do naših pragova. Ako znamo da su blagdani statistički najdepresivniji dani u godini, u čemu Božić svakako prednjači, što je prigodnije od teksta upravo ovakve tematike?
Dakle, na pisanje me potaknula jedna moja opservacija ne samo u blagdansko vrijeme, već, nažalost, u običnoj svakodnevici, a počelo je tamo negdje krajem fakulteta: ljudi su ili odustali od sreće ili joj se posprdno smiju u brk. Postalo je sramota vjerovati u sreću jer time riskiraš da te ubace u koš intelektualno zakinutih. Toliko me boli to gledati, jednako koliko me boli hrvati se sa sveopćom apatijom i pesimizmom kako s drugih ne bi prešli i na mene. Ne zato što ja nemam problema, već baš zato što ih imam, junački se nosim s njima i trudim se biti zahvalna i sretna, ali ipak toliko volim samu sebe da si ne želim natovariti i još pokoji svežanj tuđeg sustavnog negativizma. Slušati prijatelja u nevolji – da, biti mu rame za plakanje – da, pomoći mu kako god znam i umijem – da, brinuti se za njega i kad nismo skupa – da. Ali kad nečija „nevolja“ traje godinama, kad nekome sama činjenica življenja postane nevolja sama po sebi i kad su mu stotine žalopojki i crnjaka (pofali li ih o vlastitom životu, onda se prelazi na tragedije drugih) jedina tema na svim druženjima i kavama, onda je to alarmantna situacija. Kad kuknjava samoj sebi postane svrhom i kad se žmiri na sve lijepo, a uočava se svaka neugoda.
Neće moći. Kod mene više ne. Nikada nisam donosila novogodišnje odluke, ali ovo će definitivno biti jedna od njih. Jedno je imati konkretan problem i biti uz osobu kojoj se dogodilo nešto loše, a drugo je kada nekome natmurenost postane stil života godinama. To više ne želim trpjeti, jasno i glasno, premda inače nisam glasna (dok jasna, nadam se, jesam). Ne želim se ujutro probuditi i svojim si malim, intimnim, trudljivim ritualima ispuniti dan lijepim mislima, idejama i planovima i zatim se otisnuti na tu pomno dogovaranu kavu na kojoj ću po pedeseti put zaredom slušati uvijek istu storiju o zapošljavanju preko veze; o tome kako je poskupio benzin; o nečijoj svekrvi koja je već po navici nešto zgriješila tog tjedna; o bolesti neke TV voditeljice; o onoj djevojci za susjednim stolom koja se po prosudbi sugovornice „odjenula kao drolja“; o ružno okićenim jelkama pred osječkom katedralom; o njezinom nedostatku inspiracije da si pronađe neki hobi; o tome kako ju nervira zima i bljuzgavica (sjećam se da su ju ljetos nervirale suša i vrućine); o povrću koje uvozimo iz Vijetnama; o preskupoj tinti za printere; o tome da Suzanino dijete nije odveć slatko (WTF?); o razvodu braka nekog tamo nogometaša i sveprisutne starlete; o susjedu koji navodno ima ljubavnicu s kojom vara suprugu; o… Negativne su teme, kao što vidite, nepresušne. I nije stvar u tome da ja žmirim na stvarnost, nikako. Pa ja prva pišem i o lijepome, ali i o ružnome, no to je to – jednom to izbacim iz sebe i točka. Jednom, dvaput raspravim na kavi i točka. Jednom, dvaput se dotaknem toga u telefonskim razgovorima ili u mailovima i točka. Ali kada prijateljica tijekom vaših druženja forsira takve teme u omjeru 95:5 u korist negativnosti, tada ulažem veto. Zašto kažem prijateljica? Pa zato što sam primijetila da su moji muški prijatelji kudikamo nasmijaniji, opušteniji, optimističniji i poletniji, opet usprkos problemima koji ne zaobilaze nikoga od nas. I također su mi velika inspiracija.
Ubuduće će mi biti O.K. posvetiti otprilike 10% zajedničkog vremena razgovoru o lošemu i 90% vremena razgovoru o dobrome (osim ako osoba ima konkretan životni problem, tada se dajem 100% u njegovo saslušavanje i u pomoć pri rješavanju). U svim drugim slučajevima, s kim ta moja misija pozitive, nazovimo ju tako, ne bude bila ostvariva, s takvim se osobama više neću družiti jer pravi prijatelj ti neće konstantno trovati i nagrđivati život, već će se truditi obogatiti ga i uljepšati, kao i ja njegov. Kako? Tako što ćete si biti inspiracija, međusobne putovnice za zajednički rast i smijeh, a ne rasadnik strahova, frustracija i popratnih trulih emocija. Unedogled.
Koje su to „dobre“ teme? Isprva sam krenula u čudu upitati zar je zbilja potrebno nabrajati o kojim se sve pozitivnim stvarima može razgovarati s bliskim osobama, ali, kako stvari stoje, čini se da je ipak potrebno. Pa… hajdemo pobrojati barem pet nasumičnih primjera:
1) Evo nešto o čemu bih pričala prijateljici na idućoj kavici (a posve je besplatno, za one koji bi mi spočitnuli da inspiracije i životni užici o kojima talandam nisu free of charge). Gluposti. Bila sam u četvrtak sa prijateljicom i prijateljem na, nećete vjerovati, posve besplatnom i za javnost otvorenom predstavljanju najnovije knjige Brune Šimleše pod nazivom „U rukavicama mi je ionako prevruće“. Već sam jednom ove godine, došavši ondje sama i nikoga ne poznavajući, prisustvovala predstavljanju njegove knjige „Ljubavologija“ koje je bilo živahno, zanimljivo i prepuno interakcije gostiju s autorom pa tako ni ovoga puta nije bilo drugačije. S većinom njegovih ideja i sama se slažem (čovjek također primjećuje da je ad hoc kuknjava ljudima postala nova sveta krava), a dobili smo priliku i za diskusiju o onim temama oko kojih se razilazimo. Iznijela sam svoje mišljenje, popričala s Brunom o tome, saslušala njegov stav, uključili su se i drugi gosti, došli smo zajednički i do nekih novih spoznaja, bolje se upoznali te smo se puno i od srca smijali. Po izlasku iz knjižare Nova, baš sam se osjećala nekako ispunjenije, kao da sam svojem danu dodala neku novu, majušnu vrijednost koja je zapravo velika kao kuća, tim više što nam je na idućem druženju u petak, uz crno kuhano vino sa pregršt klinčića, poslužila u društvu kao jedna od niza intrigantnih tema na repertoaru.
2) Još trenutak ću se zadržati na tom predstavljanju knjige i spomenuti da je iza mene sjedila jedna gospođa od svojih četrdeset i pet godina, ekstravagantno odjevena, ali dotjerana, sa šiiiirokim osmijehom, duhovitim upadicama i stajalištima koja su posve nekonvencionalna i među mojim vršnjakinjama, a posebice među njezinima. Iz nje je prštala čista pozitiva, grleno se smijala i mogla sam se mirne duše složiti sa svakom njezinom izgovorenom riječju i stavom. U onome vrtlogu potpisivanja knjiga i izlaska iz knjižare, samo smo si kratko domahnule, onako kao da se kužimo, i svaka je otišla svojim putem. Sada mi je žao što ju nisam upitala za ime i što joj nisam, onako iz čista mira, rekla da mi je bila baš inspirativna. Na sličan sam način započela već nekoliko dugogodišnjih prijateljstava i imam neki blesavi osjećaj da bi se jednako dogodilo i s njom, samo da sam bila malo odvažnija. Stoga, živopisna gospođo sa lijepom torbicom iz AGM-a, ako ovo budete kojim slučajem čitali, slobodno me kontaktirajte. A ako ne, bit ćete još jedan u nizu mojih dokaza da je istinska inspiracija posve besplatna – za onoga tko je dovoljno otvoren da ju uopće zamijeti.
3) Pozitivna tema može biti i da, umjesto uvriježenih žalopojki, naša kavica započne upitom: „Koje si sve uspjehe postigla u svojoj svakodnevici u ta dva tjedna otkad se nismo vidjele?“ Pritom uopće ne mislim na uspjehe poput iznenadnog dobitka na lutriji, radnog mjesta iz snova u struci s mjesečnom plaćom od 25.000,00 kuna, koje se nalazi na dvadeset metara hoda od tvoje kuće, a bome niti na, ne znam, Nobelovu nagradu za fiziku, književnost ili mir. Uspjesi koji su meni na pameti bili bi, naprimjer, neki novi hobi koji ima moja prijateljica, a koji joj pomaže da se lakše nosi sa svakodnevnim stresom. Neki film koji je pogledala, a da joj je malkice promijenio pogled na život. Koja ju pjesma ovih dana uveseljava i zašto. Neka nova spoznaja koju je otkrila o sebi i koja joj je pomogla da bude bolja osoba. Jelo u kojemu se okušala i oduševila se konačnim jestivim rezultatom na tanjuru. Je li možda osmislila neku novu, oku ugodnu dekoraciju svoga doma i učinila ga još toplijim i ljepšim? Je li možda neplanirano stekla neku novu, zanimljivu prijateljicu. Čime ju je ovih dana oduševilo njezino dijete? Kako ju je njezin dečko u međuvremenu razveselio i razgalio nekom svojom gestom ili izjavom. Je li na poslu napravila nešto posebno dobro ili pozitivno. Planira li upisati kakav tečaj i je li čula održava li se neki besplatni na koji bi vrijedilo ići. Pitala bih ju i je li se puno smijala ovih dana i neka mi prepriča poneku zgodu da se smijem skupa s njom.
4) Pozitivna tema je i nepravedno podcijenjeni small talk za kojega nekako oduvijek vjerujem da je nužan i koristan jer izgorjeli bismo kada bismo samo važno vrtjeli palce, upuštajući se isključivo u duboke i uozbiljene rasprave, čak i ako su pozitivnog tona. Iz tog bih razloga započela temu o tome je li možda naletjela u gradu na neko ludo sniženje na kojemu se može kupiti briljantna stvarčica za smiješne novce. Ja bih njoj preporučila trgovinu u kojoj sam se počastila kao krv crvenim zimskim kaputićem sniženim sa 1.000,00 kuna na čitavih 99,00! Raspredale bismo o tome koji je balzam zimi najučinkovitiji u zaštiti usnica od vjetra i hladnoće. Ja bih njoj toplo i raznježeno objašnjavala zašto sam dog person, a ona meni zašto je cat person, s ništa manje topline i nježnosti. Objašnjavala bih joj kako spremiti fantastičan francuski krumpir, a ona meni kako macaronse dovesti do savršenstva.
5) U ime pozitivnog ozračja, spomenula bih joj i da sam ovoga tjedna konačno pogledala Shakespearovog Mletačkog trgovca koji me baš prigodno nasmijao i razveselio (Portia: „U svojem najboljem izdanju, on je malo gori od samog čovjeka, a u svojem najgorem izdanju tek je malo bolji nego zvijer!“), kao i da su kazališnim biljeterkama konačno skrojili modernije i ljepše uniforme. Podijelila bih s njom onu poticajnu priču o novinarki kojoj su dosadili nezadovoljstvo poslom i izvještavanje iz Sabora i Vlade pa je odlučila napraviti potpuni zaokret u poduzetničke vode, i to ni više ni manje nego u one slastičarske, u čemu je i uspjela, a usput zapošljava i druge te priopćava da joj dobro ide. Pitala bih ju je li već bila u onome novom osječkom (nepušačkom!) kafiću Knjiga&Kava u Reisnerovoj i predložila bih joj da nam iduća kofeinska destinacija bude upravo on pa da pogledamo tamošnju prigodnu izložbu likovnih djela mladog akademskog slikara, a možda naletimo i na prikazivanje nekog zanimljivog dokumentarca ili filma europske produkcije. Otkrila bih joj koja mi je nova najdraža pjena za kupanje, čiji se miris još duuugo osjeća u kupaonici, pomiješan sa mirisom dogorjelih, debeljuškastih svijeća kakvima se služim ne bih li si stvorila svoj mali, kućni wellness dok se ritualno brčkam u mjehuričastoj kupci. Ispričala bih joj zašto se nakon slušanja Lane Del Rey ili Carle Bruni (a inače nisam pretjerano sklona ženskim vokalima) osjećam neobjašnjivo dobro, usprkos svim kontroverzama oko njihovog uspjeha, kao i usprkos kopljima koja se lome oko kvalitete njihovih vokalnih izvedbi; najvažnije je kako se ja osjećam na tim svojim slušaonicama, nije li? Moramo li katkad i o bolestima, podijelila bih s njom primjer onog poznanika koji se uspješno izliječio od karcinoma, a u vezi svoje zadnje viroze ne bih joj kukala da sam bila sva jadna i nikakva, već bih joj otkrila koji mi je pripravak uveliko olakšao bolovanje. Možda bih joj i predložila da skupa doživimo Božićnu bajku u specijalnom osječkom tramvaju iako više nismo djeca, ali tko nam brani da budemo vječne djevojčice u duši?
Ukratko, ne želim da me sugovornik ili sugovornica sažaljivo gledaju kao da sam pala s Jupitera (ovoga trenutka mi svira Drops Of Jupiter) ako im razdragano ispričam da sam i ja izradila svoju rukotvorinu u obliku kućice za hranjenje ptičica te da mi je taj "projektić" baš nekako ispunio tjedan; ne želim radi toga automatski biti okarakterizirana kao ona-koja-nema-pametnijeg-posla-pa-se-bavi-tričarijama:
Svijetlih tema je pregršt, a ovo je samo tisućinka svega što mene zanima i inspirira. I nisu trivijalne; čak ni raspredanje o balzamu za usnice nije trivijalno, već itekako korisno jer koja djevojka želi uokolo hodati s usnicama toliko ispucanim od hladnoće da izgledaju izranjavane do krvi? Neke od tih priča koriste tijelu, neke koriste duši, ali sve skupa doprinose tome da druženje bude produktivno, prpošno, nadahnjujuće, prisno i dragocjeno. Zašto se makar na tih sat-dva ne bi među nama zasjajila pozitiva poput Swarovski kristalčića? I zapravo je „nadrogirani luđak“ onaj tko se toga lišava, a ne ja koja sam misiji pozitive vatrena pristalica.
Ljudi su mrzovoljni, zajedljivi, a u visokozaraznom crnilu vlada apatija. Ići ću toliko daleko pa upitati je li stanje u državi uzrok takvim raspoloženjima ljudi ili je baš trula, troma i sebična osobnost građana uzrok ovakvom stanju u državi? Jer, budimo iskreni, ne živimo u apsolutnoj monarhiji pa da nam je neki zločesti vladar nametnuo standard spajanja kraja s krajem na jedvite jade. Vlast, svaka dosad, svjesno je izabrana od strane naroda i svaki onaj lopovski vlastodržac, kako na lokalnoj, tako i na državnoj razini, odraz je pojedinaca koji su se svojedobno došetali do svojih birališta. Vlast je preslika naroda, a ne obrnuto. Pa nije nikakav argument kriviti siromašku državu za natmurena lica koja susrećemo u svojim životima.
Ja sam se misiji pozitive odavno priključila – moj vlastiti život klanja mi se s počitanjem, a povratne informacije s druženja s bliskim osobama osobito su mi dragocjene jer najljepši je mogući dar nekome popraviti raspoloženje i uljepšati nam dan malim znakovima pažnje, vedrinom i brižno serviranim sitnicama, a da on to zna prepoznati i cijeniti. Sjajne su i povratne informacije od strane mojih čitatelja, obzirom da već duže vrijeme volonterski pišem kolumnu pozitive i lijepih misli na Dobrim vijestima, a nekoliko tisuća čitanja po tekstu nisu mala stvar. Pa ako ova entuzijastična misionarka uspije pridobiti barem jednog sljedbenika pozitive više, učinila je lijepu stvar u svojoj intimnoj galaksiji postojanja. Zato, koliko god da je teško, barem odškrinite vrata sreći, nemojte joj se rugati kao da je neprikosnovena luzerica. Jer, zbilja, koja je alternativa? Doslovce se zacementirati u tu životnu panic room prepunu tuge, bijesa, jala i rogoborenja?
Ali, da, razmažena Kinky, čijim bi tripovima trebalo pod hitno stati na kraj i navući joj luđačku košulju, ovdje je nabacala hrpu ispraznog pametovanja jer ona, razumije se, nema teških životnih problema pa se iz dosade fura na popularistička zen naklapanja. Oh, kada bi to barem bilo točno… na licu mjesta bih napravila piruetu iz ushita! Ovako ću vam samo otkriti da svoje virtualne zapise ne običavam rabiti kao pepeljare za gašenje svojih popušenih čikova.
S tragom crvenog ruža na filterima…
petak, 07.12.2012.
Bio jednom jedan debil
Pjesma za ugođaj: Idiots Are Taking Over – NOFX (lyrics)
„It's not the right time to be sober
now the idiots have taken over
spreading like a social cancer
is there an answer?“
Što reći kada na čelnim pozicijama preko NEKOLIKO nekada najsnažnijih i najuspješnijih poduzeća u tvojoj i susjednim županijama sjedi debil kojega poznaješ još iz fakultetskih dana, kada je u društvu slovio kao neprikosnoveni mulac za kojega bi čak i sveprisutna Penny iz wannabegeekovskog serijala „The Big Bang Theory“ bila nuklearna fizičarka?
Što reći kada je isti taj debil istaknuti dupeliz..., pardon, član jedne od renomiranih političkih stranaka u kojoj po cijele dane prodaje maglu, ne radeći apsolutno ništa izuzev prešetavanja s mobitelom na uhu po centru grada, uvijek istim frekventnim rutama, uvijek u istom zgužvanom odijelu i uvijek urlajući na sav glas kako bi prolaznici što bolje čuli da dotični, eto, obavlja velevažne razgovore o još velevažnijim projektima na kojima je, oh, baš on, ON, angažiran?
Što reći kada u međuvremenu isti taj debil nije završio nijedan od čitavog dijapazona fakulteta koje je započeo studirati, osim onoga najlakšega na kojemu ga je politička stranka čiji je uvaženi dupeliz…, pardon, član mogla najbrže pogurati, jer za njegove je umne sposobnosti značilo nemoguću misiju uopće saznati koja je literatura propisana za koji ispit, a kamoli nabaviti ju i, actually, nešto iz nje naučiti; o samome polaganju ispita da i ne govorim?
Što reći kada saznaš da, uslijed dupeliz…, pardon, članstva u spomenutoj stranci, isti taj neuki debil ima čitav niz funkcija koje obnaša u županiji u kojoj obitava i time neposredno, skupa sa drugim dupeliz…, pardon, članovima aktivno donosi odluke o životnim uvjetima svih ostalih stanovnika te jadna-joj-majka županije, kao i o svim tamošnjim gospodarskim, socijalnim, obrazovnim, turističkim, zdravstvenim, kulturnim i inim prilikama?
Što reći kada isti taj mlađahni debil u istim onim poduzećima s početka teksta ima glavnu riječ te ga se za sve mora izričito priupitati (nakon što se danima ne javlja na mobitel na kojemu ionako stalno visi kao što dvorska luda visi sa lustera misleći da je zanimljiva), nakon čega urlicima odgovara toliko drsko da bi se pred bahatošću takve vrste posramio i sam nečasno odbjegli, a danas bivši hrvatski premijer (pre)dugih prstića na robiji; a odlukama za koje niti je educiran niti intelektualno, a kamoli iskustveno kompetentan kroji sudbine stotinama radnika koji crnče ili za minimalac ili za elegantnu figu među prstima?
Što reći kada ugledaš tog debila na televizijskim emisijama, promatraš mu iskešeni osmijeh u tiskovinama, čuješ da se šepuri po kojekakvim odborima te da važno lamentira o županijskim financijama, ekonomskim pokazateljima, vođenju tog i tog projekta (koji se financira iz džepova građana!) i o moralu naroda, a znaš da je glup kao stup, znaš da ne zna objasniti razliku između prihoda i rashoda i znaš da je čak i dno Marijanske brazde na većoj visini od morala dotičnoga?
Što reći kada debil vlastite, kao i privatne luksuze svoje obitelji financira uz pomoć ono malo financijskih sredstava s računa poduzeća na čijem čelu zasjeda?
Što reći kada debil na ključnim pozicijama u tim nesretnim poduzećima, uz svu silu nezaposlenih mladih visokoobrazovanih stručnjaka, zapošljava desetke svojih rođaka i prijatelja koji već kao vlastiti džep poznaju svaki djelić debilovog rektuma, i to po vrlo provjerenoj shemi prema kojoj je frizerka specijalizirana za trajne ondulacije sada postala direktorica prodaje, bravar kojemu je bravarenje dotad bilo ispod časti pa je radije bio nezaposlen sada slovi kao direktor ljudskih resursa, a NKV radnik je, pak, direktor marketinga?
Što reći kada je ovaj trećerazredni debil svojevremeno u jednom intimnom društvu, uslijed alkoholiziranosti koja mu je valjda razvezala jezik, priznao da za njega nije učenje pa da će se pokušati progurati do zarade i visokih pozicija onim najlakšim putem stranačja te mu ni u peti nije bila pomisao da bi baš za te ključne pozicije lokalnog (možda jednom i državnog, tko zna?) vodstva trebao biti spreman na tone cjeloživotnog učenja (Zaboga, Kinky Kolumnistice, pa gdje ti živiš, kome su još danas za vođenje države potrebni znanje i edukacija!)?
Što reći na info da su predmetna poduzeća (koja uslijed laičkog, trećerazrednog i malograđanskog vodstva, skupa sa svojim radnicima i njihovim obiteljima, naočigled propadaju) – državna – te da se i ta poduzeća, baš poput (jednako propadljivih) županija u kojima dotični neuko hohštaplerira, financiraju iz naših novčarki, od mukotrpno zarađenih kuna poreznih obveznika?
A što čini debil? Upravo se priprema, u maniri razigranog mladunčeta čimpanze, bezbrižno zavrtjeti još jedan krug u jednoj od svojih novih kožnih fotelja u jednome od svojih dužnosničkih ureda.
Niccolo Machiavelli, kojemu se sada štuca dok čvrsto stišće svoj „Il Principe“ na prsima, svojedobno je otkrio vrlo toplu vodu:
„Politika nema nikakvih dodirnih točaka s moralom.“
Što onda, žaliti se? Komu? Nadležnim institucijama? Ne budite smiješni… zar zbilja vjerujete da je ovo jedini debil ovakve vrste te da debilština nije p o s v u d a metastazirala?
Met.
Met.
Met.
Met.
Met.
Met.
Met.
Met.
Met.
Met.
Jer debilno je, prije svega, povodljivo glasačko tijelo čiji debilni potpis stoji na posve legalnim debilnim propusnicima ovakvim debilima u debilanu zvanu – debilna (hrvatska) politika.
