Kinky Kolumnistica
nedjelja, 22.01.2012.
Nasmiješena
Pjesma za ugođaj: Breathe - The Prodigy (lyrics)
"National isolation breeds national neurosis." (Hubert H. Humphrey)
Kako je lijepo ne biti ropkinja neurozama. Kako je lijepo otići na počinak ovako spokojna. 
| Prodigy - Breath.mp3 | ||
 | ||
 | Found at bee mp3 search engine |  |
ponedjeljak, 09.01.2012.
J'accuse!
Pjesma za ugođaj: Slutgarden - Marilyn Manson (lyrics)
Poželite li se iz prve ruke uvjeriti u to kako izgleda prava pravcata nepravda na tipično hrvatski način (ili, prije bih rekla, tipično hrvatski kretenizam), idealno mjesto za to vam je članak 35. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Radi se, dakako, samo o izoliranom primjeru već spomenutog hrvatskog kretenizma jer kada bismo se upustili u uzbudljivu avanturu sustavnog razglabanja o svim nonsensima, nepravdama, licemjerjima te intelektualnim osakaćenjima hrvatske današnjice, kvantitativni opus jedne, primjerice, Barbare Cartland bio bi za nas mala beba. Novorođenče. Ma nasciturus bi bio!
Poštovati poginule hrvatske branitelje – da. Pomoći preživjelim i nelažnim hrvatskim braniteljima, posebice nelažnim invalidima iz Domovinskog rata - da – u socijalno prihvatljivoj i razumnoj mjeri. Suosjećati s njima i s članovima njihovih obitelji – da. Pomoći članovima obitelji poginulih hrvatskih branitelja – da – opet u socijalno prihvatljivoj i razumnoj mjeri. Međutim, razumna mjera NIJE prednost pri zapošljavanju, jednako kao što razumna mjera NIJE bila niti prednost pri upisu na studije. Potonja je, srećom, u međuvremenu ukinuta, no ono što me zgražava jest prednost pri zapošljavanju koja i dalje stoji na snazi. Jer joj upravo gore spomenuti članak 35. daje patronizirajući vjetar u leđa!
Radi se, konkretno, o tome da ukoliko aplicirate za posao u tijelima državne uprave (npr. u državnim inspektoratima), tijelima sudbene vlasti (npr. u jednom od sudova) te u drugim tijelima državne vlasti, kao i tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (pa i u, recimo, školama), bit ćete vrlo brzo i po kratkom postupku izbačeni iz utrke u korist vašeg kolege koji se prijavio pod jednakim uvjetima i s traženom dokumentacijom, ali je pritom:
– dijete (bračno, izvanbračno, posvojče ili pastorče) smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata bez obaju roditelja,
– vojni invalid iz Domovinskog rata,
– član obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata (dakle, njihovi bračni i izvanbračni drugovi, roditelji, očuh, maćeha i posvojitelji!)
– dragovoljac iz Domovinskog rata,
– hrvatski branitelj iz Domovinskog rata.
Točno tim redoslijedom. Tek ukoliko se nitko od navedenih ne prijavi na oglas za (vrući, a danas je ionako svaki itekako vruć) posao, tada na red dolazite, eventualno, vi. Uzmemo li u obzir kolika je to brojka ljudi s nekim od pobrojanih statusa, tim više što lažnih branitelja i lažnih invalida imamo i za izvoz (kamo sreće da se izvezu zauvijek), o političkim vezama i protekcijama da i ne govorim, dolazimo do notornog zaključka da je u državnoj službi gotovo nemoguće dobiti posao na regularan način. Bez favoriziranja ovih ili onih interesenata.
Ljuti me to. Možda nekome ne predstavlja problem zažmiriti na jedno ili oba oka te se pretvarati da se nepravda događa negdje drugdje, nekom drugom nesretniku, ali ja, eto, nisam takva. Čak niti ne moram biti osobno involvirana, ipak me ljuti ta nepravda. Sablažnjuje. I provocira. Provocira me na reakciju, makar ona bila i ovako marginalna, blogerska. Čak je i to korak naprijed naspram konformističkog netalasanja.
U svom ću se osvrtu fokusirati upravo na djecu poginulih hrvatskih branitelja, kao najosjetljiviju od pobrojanih skupina te ujedno najčešće prijavljivanu na ono malo aktualnih poslova u državnoj službi koji se nude ili su se nudili na tržištu rada. Uz svako dužno poštovanje, ali zašto bi dijete poginulog hrvatskog branitelja imalo ikakvu prednost pri zapošljavanju?
Zadovoljavamo li moj tridesetogodišnji kolega koji je dijete poginulog branitelja i ja formalne uvjete koje propisuje zakonodavac, ne bi li se nastavno trebala obaviti testiranja i individualizirani razgovori s poslodavcem (s državom odnosno s osobama od njezinog povjerenja koje će nam biti nadređene, bez da pritom budu potkupljene ili pristrane)? Ne bi li se trebala preispitati naša edukacijska nadgradnja koja nadmašuje puke formalne uvjete? Ne bi li se trebala pročešljati naša dodatna, specifična znanja i vještine u koje smo financijski i oooogromnim trudom ulagali godinama? Ne bi li se trebalo obratiti pažnju na naše intelektualne, komunikacijske i uopće ljudske sposobnosti obavljanja određenog posla i ophođenja prema ljudima? Ne bi li trebao biti iole relevantan i naš odnos prema samima sebi koji se ujedno reflektira i naš odnos prema svijetu pa samim time i prema poslu koji ćemo na tom i tom radnom mjestu obavljati? Ne bi li bilo mudro barem donekle ispitati našu etičnost, poštenje i radne navike? A pozadinu naših poslovnih i projektnih iskustava? O temeljnoj motivaciji da i ne govorim!
Ne bi li sve navedeno trebalo igrati odlučujuću ulogu u dobivanju posla? A ne neka tamo potvrda da ti je roditelj, eto, poginuo u ratu. Zvuči grubo i bezosjećajno, da, ali nije li jednako grubo i bezosjećajno time šikanirati sve ostale kandidate? Jer što ako, primjerice, niti ja nemam roditelje jer su umrli uslijed bolesti ili prirodne smrti? U tom sam slučaju i ja siroče pa zar sam tada manje vrijedna kandidatkinja od nekoga čiji je roditelj umro s puškom u ruci? Za, zamisli ti to, domovinu. Možda je i moj roditelj umro za domovinu tako što se razbolio radeći kao mrav i od svoga rada plaćao dadžbine državi, a od kojih je ista, posredno, imala koristi u onoj zrno-po-zrno-pogača maniri. Što je sa djecom poginulih vatrogasaca s Kornata? I oni su poginuli za domovinu; zar su njihova djeca tada manje vrijedna? Što je s policajcima ili specijalcima koji ne sjede uvijek lagodno u autu jedući krafne, već i njihov posao zna biti itekako riskantan i mukotrpan? Smrt je smrt, siroče je siroče, posljedice su posljedice, neovisno o tome što je uzrokovalo smrt. Netko ima nekakav život koji zna biti čak i puno suroviji od ionako surove činjenice da je onaj drugi ostao bez roditelja uslijed ratnog vihora. Zar je životna kalvarija takvih osoba manje vrijedna od životne kalvarije djeteta poginulog branitelja? Zar država osjeća dužnost samo prema ovim potonjima? Zašto ne bi onda i svi drugi životno unesrećeni ostvarivali pravo na prednost? Tko uopće odlučuje o gradaciji životnih poteškoća i dužnosti države da ih sanira?
„When I said "we" you know I meant "me"
and when I said "sweet" I meant "dirty".“ (Marilyn Manson)
Ruku na srce, svaka šuša danas može završiti fakultet, upisati magistrij koji više nije magisterij, a bome i doktorat - u Hrvatskoj svakako jer u Hrvatskoj je sve moguće pa tako i situacija u kojoj elementarne neznalice, probisvijeti i tuke imaju diplome u rukama te se šepure svekolikim poslijediplomskima koje su praktički završili već prvim danom kada su ih uplatili. If you know what I mean. Što se, pak, tiče djeteta poginulog branitelja... svaka čast, eto, završio si faks, iskoristio si oslobođenje od plaćanja participacije u zdravstvenoj zaštiti, kao i obiteljsku mirovinu koju ti je država isplaćivala, dječji doplatak u najvišem predviđenom iznosu, stambeno zbrinjavanje, stipendiju, dionice, carinske olakšice, što već (iz državnog proračuna, razumije se, koji moja obitelj i ja redovito i krajnje poštenjački punimo, nek' se zna), možda si se čak svojedobno i upisao na fakultet iskoristivši onu jednako nepravednu prednost koju su neko vrijeme imala djeca branitelja. Sada si postao gotov čovjek, suosjećamo i dalje s tobom, ali, pobogu, gdje je kraj?!? Tu bi svakako trebao biti, upravo bi kod zapošljavanja trebalo podvući debelu crtu, kričavim, vrištećim markerom i decidirano reći: „Dosta!“
Znate zašto? Iz jednostavnog razloga. Ono što bi, da je živ, tragično poginuli branitelj možda mogao priuštiti svome potomčetu, poput boljeg životnog standarda u vidu većih prihoda, stana, kvalitetnije zdravstvene skrbi, financijske potpore za vrijeme školovanja i sl., u redu je da potomku poginulog branitelja u tome pomogne i država (tj. mi, porezni obveznici, da ne bi bilo zabune), u razumnoj mjeri. Ali nije u redu da mu daje povlastice u onome u čemu mu nikako ne bi mogao pomoći njegov otac, čak ni da je živ. Poput zapošljavanja. Dakako, u idealnom svijetu u kojemu ne bi trebali postojati mito, poznanstva i protekcija. Dakle, imao ti oca ili ne, umro on na ovaj ili onaj način, on ne bi trebao imati nikakvu ulogu u tome hoćeš li proći na natječaju za određeni posao u državnoj službi, ako je iole poštena osoba i ako su iole pošteni tzv. glavešine koji odlučuju tko će i na koje mjesto biti primljen. Dakle, u tome ti ne bi trebala pomagati niti država jer (ne)prisutnost oca/majke ne igra ulogu u pronalasku posla, ne u uređenom društvu kakvom (doduše, samo deklarativno, a neki ni tako) težimo. U kojemu svi imaju pravo na rad. Pod jednakim uvjetima. Jednakim, čujete li? Jednakim. Jednakim kao garanciju da smo pred državom svi isti, vrijedni i cijenjeni. Apel Vladi?
Prednost djece poginulih branitelja (kao i svih drugih obuhvaćenih člankom 35. uvodnog Zakona) pri zapošljavanju nepravedna je prema svim ostalim kandidatima. Daje loš primjer. Plodno je tlo za sumnjiv i neproduktivan kadar. Vrijeđa. Diskriminira. Protežira. Protuustavna je, kvragu! Zbog članka 44. Ustava kojemu bi se članak 58. trebao smjerno nakloniti, a nikako ne obrnuto. Jer Hrvatska je država svih građana, Hrvata i manjinaca, bijelih, žutih i crnih, heterića, homića i bipsića, zdravih i bolesnih, sretnih i manje sretnih, a ne samo branitelja i njihovih familija. Koji se nerijetko ponašaju kao da žive sami u ovoj kiflici, umišljajući si da su čak i nadustavna kategorija. A drznemo li se osporiti im takvu predodžbu, well, po dobrom starom običaju će uletjeti u ured nekog državnog službenika, šerifski mu staviti bombu na stol, prijeteći se da će raznijeti i sebe, a bome i njega. Karikiram, da, ali karikatura nam je svima odnekud poznata. Nije li?
Ne... ne utvaram si da sam Emile Zola u suknjici, ali, baš poput njega, iza svojega „J'accuse!“ stojim od prvog do posljednjeg leksema. 
| Marilyn Manson - Slutgarden .mp3 | ||
| | ||
| Found at bee mp3 search engine | |
ponedjeljak, 02.01.2012.
Presedan iz Osijeka
Pjesma za ugođaj: Paradise – Coldplay (lyrics)
Mekani, debeli sag u boji bijele kave duž čitavog pročišćenog, ali nimalo hladnog prostora, iz zvučnika tako umirujuće prede hipnotična Sade, kožnati separei i udobne, tkaninaste fotelje u istoj nijansi, bucmasti jastučići za ugnijezditi se, posvuda bijele lampice zadužene za tu pozivajuću, cosy atmosferu te snježnobijeli, modernistički stolići za kavu koji se s donje strane, tik ispod gornjišta, sastoje od dodatnog snježnobijelog pretinca u koji se mogu odložiti torbica, rukavice ili, pak, neka druga sitnica koja gošći u tom trenutku padne na pamet.
Da, riječ je o nedavno otvorenom lounge baru u jednom od osječkih shopping centara koji me, osim za Osijek posve atipičnim interijerom, oduševio i sadržajem svojih zvučnika te, prije svega, uljudnošću uniformiranih, kulturnoizgledajućih, mladih konobara koji svoj posao ne obavljaju kao da prodaju luk i krumpire na obližnjoj tržnici (i pritom ne ciljam na pošteni posao piljara i piljarica, već na cjelokupno ozračje kakvo vlada na prosječnoj tržnici). Kolikogod sam se puta znala naći u ovakvim, pa i daaaleko boljim, lounge barovima izvan Osijeka i uopće izvan granica Hrvatske (eto, bitno mi je gdje i kako pijem svoju kavicu... jako bitno), ipak me iznenadilo da se takvo slično mjesto otvorilo i u Osijeku, a trenutno se mogu dosjetiti još samo jednog ovdašnjeg kafića koji bi mu mogao donekle parirati. Međutim, nije to onaj presedan koji sam najavila u naslovu.
Presedan se odnosi na nesvakidašnju reakciju jednog od konobara koja bijaše, da to pokušam dopadljivo formulirati, maleni korak za čovječanstvo, ali veliki korak za grad Osijek, rekla bih. Jednoga je dana, naime, u lounge bar ušetao par u srednjim dvadesetima, smjestili su se u separeu, nakon čega je „dama“, ni pet ni šest, nonšalantno podigla svoje, nakon ulične bljuzge skroz blatnjave i prljave, lažnjak Uggsice – ravno u gore spomenuti snježnobijeli pretinac snježnobijelog stolića za kavu. Istog onog stolića za kavu za kojim sam prilikom prošlog posjeta i sama sjedila, a u spomenutom sam pretincu držala svoje rukavice i šal te su samo desetak centimetara od njega bile odložene moja kava i naručena čokoladna pralina kojom sam si toga dana odlučila zasladiti poslijepodne.
Inače, pisala sam već o tome, u Osijeku je većini cura posve normalno sjesti u kafić i podići noge u cipelama na stolicu ili, eto, pretinac od stola bez da na to itko od djelatnika kafića odreagira; normalno je (ne znam ni sama što je gore) ljeti se izuti pa držati bosa stopala na foteljici na kojoj će nakon tebe netko drugi sjediti; normalno je u kinu držati cipele na sjedalu ispred sebe (djelatnici kina, aktivirajte se!), a ne bih se začudila ni da se jednako raskomote i u kazalištu tijekom predstave koja im je ionako monotona, a zatekle su se ondje samo da bi bile viđene. Da. Takav je taj Osijek. S druge strane, možda sam ja ukočena uštogljenka, tko zna, ali ne dira me to odviše jer ako se nepodizanje nogu na stolice i stolove kafića naziva uštogljenošću, tada sam ponosna što sam uštogljena do neba.
„When she was just a girl
she expected the world
but it flew away from her reach so
she ran away in her sleep.“
Kakogod, „dama“ u lounge baru držala je svoje čizmice na stolu nepunih pet minuta, kad li joj se diskretno približio konobar i tiho ju, ali uozbiljeno zamolio neka makne noge sa stola te se jednako diskretno udaljio. Bilo joj je neugodno, vidjelo se, maknula je noge sa stola, još nekoliko minuta nadureno promatravši konobare za šankom, da bi se zatim ustali, platili i otišli. U prvi mah bi se reklo da je konobar takvim činom zauvijek otjerao dotične goste, ali ne bih se složila jer ja ću im, nakon što sam svjedočila opisanom prizoru, ubuduće dolaziti duplo! Kao i svaka druga normalna osoba koja istinski cijeni minimum higijene i minimum kulture oko sebe. Pa makar i na uštrb svekolike ležernosti. Ležernosti bez kriterija, rekla bih.
Istina, malen je to korak za čovječanstvo, ali doista je velik za Osijek. Doista je velik za mene kao njegovu građanku, ako ništa drugo. Kao pristalicu fantastične misli fantastičnog Tolstoja:
„Svi priželjkuju promijeniti svijet, ali nitko se ne trudi promijeniti – sebe.“
Jer uživam kada letvicu podignem(o) malkoc više. Pa još malo više. Pa još malo više. Pa još malo. Pa još samo malkoc. I još samo trunku više. Tako volim. Napredak. Kriterije. Promjene. Težnje. I to još na samome pragu 2012. Zvuči obećavajuće!
Jer štujem čak i minorne presedane u današnjici koji galantno pridržavaju vrata kvalitetnijoj sutrašnjici. 
| Coldplay - paradise .mp3 | ||
| | ||
| Found at bee mp3 search engine | |
(Objavljen je moj novi tekst na Edusexu (o izostanku incesta) kojega možete pročitati i komentirati OVDJE.)
(Objavljen je moj novi tekst na Dobrim vijestima (o brošoljupki) kojega možete pročitati i komentirati OVDJE.)
