Kinky Kolumnistica
petak, 11.05.2012.
Pardon my French
On ne vit qu'une fois. Mais c'est bien suffisant si on vit bien la premiere fois.
četvrtak, 08.03.2012.
Prostituiranje majčinstva
Pjesma za ugođaj: Mystify – INXS (lyrics)
Postoji velika mogućnost da se štovano čitateljstvo neće složiti sa mnom oko današnje, baš nekako osmomartovski prigodne, tematike te će me bez sumnje proglasiti djevojkom iz Kamenog doba nehotice zalutalom u 21. stoljeće. Znače li moji stavovi da sam uistinu baš toliko nazadna, toliko staromodna, toliko kamenodobska (... dopska?), u redu, tada moram reći da se izuzetno ponosim svojim endemskim razmišljanjima te vam ujedno prenosim pozdrave obje obitelji Kremenko i Kamenko, mojih suvremenika Freda, Barneyja, Vilme i Betty, koji razdragano domahuju iz pozadine. 
Ženama na čije ću se ponašanje osvrnuti u ovome tekstu ne bih isto to ponašanje niti zabranila, niti nadmeno predbacivala, niti ih, oh koje li strahote, mijenjala; svatko ima pravo postupati sa svojim životom, svojim tijelom i sa svojim djetetom (u nekim općeprihvaćenim zakonskim okvirima, dakako) kako mu se prohtije. Međutim, usprkos tome, ja kao ja imam pravo na drugačije svjetonazore, imam pravo ne poistovijetiti se s određenim ponašanjima i imam pravo javno izreći svoje mišljenje koje je, u ovom slučaju, bjelodano suprotno njihovom. Pa ga, evo, izričem, čisto kao ilustraciju raznolikosti ovog našeg čovječjeg staništa.
Ne znam jeste li i u kojoj mjeri primijetili, ali ponašanje većine ovovremenih trudnica i novopečenih majki lišeno je svakog dostojanstva. Ne znam što o tome svjedoči prošlost, ali katkad imam dojam kao da je sadašnjost izumila tajnovito cjepivo kojim se majke masovno cijepe, također u tajnosti; cijepe se protiv dostojanstva, a ispostavi li se da je cjepivo polučilo efekt, nitko sretniji od njih na tom balu nedostojanstva i, slobodno mogu reći, vulgarnosti.
Tko zna... možda je riječ o posljedici suvremenih društvenih kretanja, općenitog manjka dostojanstva, časti, kriterija, neiskvarenosti, poštenja pa i te neke čistoće (pritom ne ciljam na strogi seksualni purizam, daleko od toga) među ljudima naviklima da od svega prave reality show ili, pak, da svoje isprazne živote žive poput tuđih Peeping Tomova. Nikome više ništa nije sveto (je li ikada i bilo, pitam se?), to je već odavno jasno, ali ipak me povrh svega razočarava sveprisutna činjenica da ni majkama nisu sveta barem ta dva uzvišena životna segmenta, a to su trudnoća i majčinstvo. Kvragu, ako je i tu dostojanstvo isčeznulo nalik posadi James T. Kirka prilikom teleportiranja, kako ga onda očekivati u bilo kojem drugom segmentu života?
SITUACIJA PRVA
I, usuđujem se reći, najsramotnija. Sramotna toliko da bi njezina protagonistica slobodno mogla od stida staviti kartonsku vrećicu na glavu i nikada ju više ne skinuti. Naime, riječ je o mojoj vršnjakinji neizlječivo zaluđenoj Facebookom, točnije, glumljenjem životne idile na istom. Zatrudnila je s mužem, došlo je vrijeme poroda, završila je u bolnici i, pazite sad, SVAKIH SAT VREMENA JE MOBITELOM SLALA NA FACEBOOK OBAVIJESTI O TOME KOLIKO JE TRENUTNO CENTIMETARA OTVORENA! A to je, uz popodnevnu kavicu i keks kojim se, nekim čudom, nitko nije zagrcnuo, čitalo svih njezinih tristotinjak virtualnih „prijatelja“. Time je maksimalno isprostituizirala svoje trenutke iščekivanja prvog susreta s vlastitim djetetom. Isprostituizirala je svoju vaginu. Isprostituizirala je sebe. A sve za šačicu dvoličnih lajkova pod statusom.
SITUACIJA DRUGA
Također jedna zaluđenjakinja Facebookom učinila je nešto oko čega dvojim je li više, manje ili jednako sramotno kao ono što sam opisala u situaciji prvoj. Naime, jedne je večeri, ni sa čim izazvana, objavila „da se upravo ide maziti s dragim u krevet i praviti bebu“. Ne znam je li ju „napravila“ tada ili nešto kasnije, ali uredno je na Facebooku objavila da je posljedično trudna, uredno je izvještavala (također tristotinjak virtualnih „prijatelja“) o svakoj svojoj striji, bebinom udarcu, imenima koje je odabrala, spolu, mučnini, bolovima u križima, kontrolnom pregledu, težini... sve živo i neživo je podijelila s ljudima od kojih mnoge uživo u prolazu jedva da i pozdravlja (a i oni nju). Time je isprostituizirala svoju trudnoću do krajnjih granica, ne ostavivši baš ništa samo za sebe i svojeg supruga, baš nijednu sitnicu, dragost, čar koju bi dijelili samo oni i njihov fetus ili fetusica.
SITUACIJA TREĆA
Obljetnica moje mature obilježavala se večerom u jednom osječkom restoranu. Skupilo se nas podosta, neke ljude nisam vidjela od zadnjeg dana gimnazije, dakle, ako je i postojala neka povezanost među nama (a nije jer da jest, družila bih se s njima i danas, kao što se i družim sa svojim dugogodišnjim školskim prijateljicama), u međuvremenu je nesumnjivo iščeznula i postali smo si gotovo pa stranci. Jedna od tih zametnutih ljudi iz prošlosti bila je i moja razredna kolegica koja se u međuvremenu množila i množila pa sam dobila dojam da se pojavila na obljetnici mature samo kako bi se time unedogled hvalila, premda ništa drugo osim majčinstva nije u životu postigla. Zašto sam dobila takav dojam? Zato što tijekom večere na kojoj se, molim lijepo, jela hrana nije prestajala nosom parati nebo i posve detaljno prepričavati svaku sitnicu sa svojih mnogobrojnih porođaja. Pa smo i od nje saznali koliko je centimetara u kojem trenutku bila otvorena, je li beba bila okrenuta na zadak ili glavicu, koliko je bila krvava kada ju je primila u naručje, koliko je imala šavova na vagini, je li zamalo izbjegla sepsu i umrla, da je odvod bolničke kade bio začepljen komadima krvi drugih rodilja, kako su joj sestre stiskale grudi tijekom pokušaja dojenja, kako točno izgleda klistracija i tako dalje, i tako bliže. Dakako, sve je to ponovila onoliko puta koliko je i djece rodila. Obzirom sam sjedila točno nasuprot njoj, nije teško za zaključiti da uopće nisam okusila večeru, a želudac mi se čak dizao i na svaki gutljaj vode koji sam popila kako bih došla k sebi. Ja sam, naime, niskotlakašica (u prosjeku 85/55 mmHg!) i nesvjestica mi nije strana, a imam li ispred sebe jednu ovakvu vulgarnu spodobu, kako, pobogu, ostati prisebna?!? Ono što me čudi jesu druge kolegice koje su razjapljenih usta upijale svaku riječ raspojasane rodilje, pritom žvačući mesetinu sa pladnjeva kao da ne postoji sutra. Hm, vjerojatno će onda i one na idućoj obljetnici slijediti priloženi obrazac porođajnog prostituiranja. Alert! Alert! Niskotlakašica je svoj dolazak pet godina unaprijed otkazala.
SITUACIJA ČETVRTA
Correct me if I'm wrong, ali ružno je na ulici vidjeti ženu iznad, hajdemo reći, 25. godine života kako šeće u majičici koja otkriva trbuh (iako, meni to općenito izgleda jeftino i neukusno, neovisno o godinama, posebice u kombinaciji s tangama nategnutim toliko da izviruju preko ruba hlača). Ali vidjeti isti odjevni predmet, iste (ne)dužine na trudnici, to je još ružnije. Ne toliko estetski, trudnoća kao trudnoća, trbuščić kao trbuščić, već je ta ženina namjera, cilj koji postiže takvom odjećom - ružan. Nekako neprikladan. Nezgrapan. Promašen. Nisam nikada bila trudna pa ne znam, možda je trudnicama ljeti TOLIKO vruće da jednostavno moraju imati goli trbuh da se rashlade? Hm, čisto sumnjam. Prije bih rekla da time žele okolini pod nos, u prvi plan gurnuti svoju trudnoću. Da se vidi. Kao da se i bez toga ne vidi. Svašta. A pošto ogoljeni trudnički trbuh nije nešto što se viđa svaki dan po ulicama, kao što se viđaju, primjerice, tuđe frizure, ruke, noge ili oči... naravno da će taj trbuh privlačiti pozornost. Pogotovo ako je trudnoća poodmakla. Trudnica je toga svjesna pa preostaje zaključak da baš želi da ju se gleda ogoljenu. Zašto? Ne kažem da ju ne trebamo gledati, ali zašto bi se i gledanje potenciralo? Ne bi li trudnoća sa svim popratnim pojavama trebala biti nešto normalno, općeprihvaćeno, prirodno? A ne cirkuska atrakcija, fora, štos za pokazivanje, nešto za upiranje prstom i, da, upravo to, prostituiranje? Kao da se tim ja-sam-eto-trudna-i-odbiješ-li-mi-bilo-što-dobit-ćeš-ječmenac stavom želi postići da cijela planeta treba stati, a usudi li se ponovno okretati, os vrtnje treba biti ni više ni manje nego ta trudnica. Ogoljena. Izložena. Da se vidi. Kao da ti za blaženo stanje treba neko izvanzemaljsko znanje ili vještina.
SITUACIJA PETA
Osim golih trudničkih trbuha koje za ljetnih mjeseci viđamo po ulicama, postoji jedna mnogo delikatnija tema koja je u mom poimanju svijeta sporna. Usprkos svim promidžbenim kampanjama za poticanje dojenja (koje inače smatram hvalevrijednima), usprkos borbi žena za njihova prava, usprkos woodstockizaciji svijeta, usprkos svoj prirodnosti čina kao što je dojenje, usprkos tome što dijete ne bira kada je gladno... meni osobno nije normalno dojiti dijete nasred shopping centra, nasred kafića, nasred knjižare ili knjižnice, nasred restorana ili, pak, pred svojim tatom, bratom, stricem, ujakom, tetkom, svekrom, susjedima te nepoznatim ljudima. Obnažiti grudi naočigled svih i u vrlo-sam-cool maniri hraniti svoje dijete. Ne znam, meni to nije cool. Ili, da se točnije izrazim, radi li to neka druga žena, potpuno mi je svejedno, ali JA to ne bih nikada mogla raditi u ime neke samoproglašene osviještenosti i mentalne naprednosti. Osim da se radi o nekim krajnje ekstremnim situacijama u kojima moram birati hoće li dijete umrijeti od gladi ili ću ga podojiti u javnosti – naravno da bih odabrala ovo drugo. Ali najčešće nismo dio takvih graničnih situacija i najčešće se, ako to želimo, možemo skloniti na neko skrovitije mjesto u javnosti kako bismo nahranili bebu, bez da to vide svi koji na frekventnom mjestu shopping centra izlaze iz Peek&Cloppenburga u smjeru Zare, usput radoznalo (i krajnje primitivno) zureći u moje grudi. Ma čak i da smo manje primitivna sredina i da nitko ne zuri, ne bi mi bilo normalno uopće im svojom obnaženošću davati tu mogućnost. Čak ne ni zbog nekog stida, sunčanje u toplessu odavno nije nikakav tabu niti atak na moral, već zbog svojega djeteta i našeg intimnog trenutka hranjenja. Meni intimnog, a i djetetu intimnog, prema možda uopće nije svjesno ničega (a jest). Ni pas ne voli da ga se gleda i dira dok jede pa zašto bismo takvoj indiskreciji izlagali bebača? Tko zna, možda zbilja pripadam u Kameno doba, ali takva sam, držim do ove vrste intime i ne mogu reći da je to promjenjiva kategorija. Kolikogod bi mi neke majke sada najradije uputile svoju omiljenu rečenicu: „Vidjet ćeš kada i sama budeš bila mama.“ Hm, neću vidjeti jer za mene je majčinstvo samo produžetak moje postojeće osobnosti, a ne izigravanje novog rađanja poput svete Feniksice iz pepela.
SITUACIJA ŠESTA
Hajdemo malo i o očevima. Pohvalno je što u novije vrijeme sve više očeva biva prisutno tijekom poroda, sviđa mi se takva odluka, kao i sama volja muškarca da bude uz svoju ženku, umjesto da pripit baulja po okolnim birtijama (osim ako ga žena nije natjerala da prisustvuje, nisam pristalica naredbi i ucjena). Takvi se muškarci nerijetko naoružaju fotoaparatima i kamerama, bilježe revno svaki ženin jauk, pokret i grimasu, što je još i opravdano ako je namijenjeno njihovim vlastitim spomenarskim potrebama. Ali. Smatrate li normalnim dijeljenje takvih slika s obitelji i prijateljima? Čak i sa znancima? Fejsbukovcima? Smatrate li normalnim da se naokolo pokazuju fotografije vlastite žene s raskrečenim nogama i krvavih bedara kako preznojenog lica i s izmrcvarenim grimasama bijesno dovikuje mužu neka ju prestane snimati (iako mu je to inicijalno naredila) ili fotke na kojima muž u polunesvjesnom stanju reže pupčanu vrpcu koja viri iz vagine? Jesam li ja možda luda? Ne znam, ali znam da takve fotke kruže nakon poroda od ruke do ruke, među rodbinom, među prijateljima i među znancima, nema kriterija tko ih smije vidjeti, a tko ne pa se najčešće dogodi da – svi vide sve. Ovdje moje nerazumijevanje i nije toliko upereno protiv rodilja jer uz sve što proživljavaju, najmanje im je na pameti briga oko toga tko će vidjeti prizore iz rađaonice (iako, kasnije se ispostavi da im to uopće niti ne smeta). Ali pitam se kako to ne smeta muškarcima? Da im netko gleda žene u najosjetljivijim pozama, da netko posve slobodno penetrira u njihovu intimu i sa sobom u glavi cijeli život nosi slike tuđeg porođaja. Koji je jedan od najvažnijih događaja u životu žene i muškarca, a ne redikulozna aplikacija za mobitel koja se pokazuje kad zavlada dosada.
SITUACIJA SEDMA
Prošloga ljeta, na proputovanju kroz Gorski kotar, zaustavili smo se na popularnom odmorištu kako bismo udahnuli svježi, oštar planinski zrak usred prirode te popili gutljaj kavice koja će nas instantno razbuditi kad već pomno odabrana glazba u autu nekim čudom nije uspjela. Na odmorištu se zaustavila gomila turista od kojih su mnogi pored svojih automobila žvakali sendviče i zjakali oko sebe, nervozna djeca su hopsala uokolo, buka i dreka nisu jenjavali, a usred svega toga jedni su roditelji posve uplakanu stariju bebu polegli na stol od drvenih trupaca koji pripada odmorištu te joj krenuli mijenjati ukakane pelene. Desetci ljudi nagurani oko njih netremice su gledali u vrišteću djevojčicu (kako i neće kad to vrištanje, htio-ne htio, privlači poglede), ali ne samo u vrišteću djevojčicu, već i u njezino golo spolovilo na izvol'te, sadržaj pelene, a pritom i dalje trpajući u sebe svoje sendviče i navirujući se da bolje promotre! Hm, kažu da je perverzan onaj tko perverzno shvati. Ne znam jesam li perverzna, ali, oprostite, ni to mi nije normalno. Ako već ne čuvaš vlastito dostojanstvo i neki osnovni tjelesni integritet, u redu, ali zato imaš dužnost, kao roditelj, čuvati dostojanstvo tijela vlastitog djeteta. Sve je to sićušno, slatko, dječje i nevino, da, vama i meni možda jest, ali je li i svakom prolazniku? Oprostite, ali nije mi normalno da stranci bulje u međunožje mojega djeteta i još se naviruju da neki detalj slučajno ne ispuste, a da ja kao majka to smatram krajnje prihvatljivim. Radije bih tada mijenjanje pelena obavila na stražnjem sjedalu automobila. Ista stvar je i sa fotografiranjem dječjih spolovila u krupnom planu u kvazislađušnim pozama tijekom kupanja, gu-gu-gu-gu, te pokazivanja takvih „simpatičnih“ fotki drugim ljudima nakon što ih je neki tamo fotograf izradio, a mogao ih je i umnožiti i tko zna što učiniti s istima. Uvjereni ste da pretjerujem? O.K., ja pretjerujem, ali nemojte se onda zgražavati kada budete čitali vijesti o razbijenim lancima manijaka s pedofilskim materijalima u svojem posjedu. Nije perverzan onaj tko perverzno shvati, mnogo je perverzniji onaj koji - negira. Pritom, naravno, ne mislim da je svaka fotografija djeteta mogući pornografski materijal, daleko od toga, ali da među roditeljima ima mnogo nerazmišljanja, iza toga stojim iako radije ne bih stajala.
SITUACIJA OSMA
Kad smo već kod fotografija, evo, reći ću iskreno da ne opravdavam objavljivanje fotografija svoje djece na društvenim mrežama, virtualnim albumima, blogovima ili forumima. Bile one obnažene ili zakopčane do grla, svejedno je. Takvim fotografijama ima pristup mnogo više ljudi nego smo toga svjesni i ne možemo znati kako bi na to reagiralo naše dijete da je jednako odraslo kao mi. Da saznam da su moji mama i tata objavili na Facebooku gomilu mojih fotografija iz svih životnih dobi, situacija i poza, bez da sam to znala i uopće mogla utjecati na to (a nijedno dijete ne može utjecati), vjerojatno bih doživjela živčani slom. Čemu to? Kako bi svi vidjeli da imamo divno, krasno i pametno dijete. Ponavljam, čemu to? Liječenje kompleksa kroz potomčad? Razumijem da neki ljudi žele s bliskim ljudima podijeliti svježe fotke, pogotovo ako su prostorno udaljeni, a Facebook im to neupitno olakšava. Međutim, postoje načini da se virtualni album učini dostupnim samo određenim ljudima, najbližima, ljudima od povjerenja, ciljanima. To razumijem. Ali ne razumijem dijeljenje takvih fotki sa svih petsto „prijatelja“. Postoje i e-mailovi, Skype, postoje načini, a ne eksponiranje svoga djeteta kao da je stoka na sajmu koju svjetina treba da razgleda. Najžalosnije je što im njihova vlastita djeca jednoga dana to neće zamjeriti. Jer će biti tako odgajana. Da prostituiraju svoju intimu kako bi moda bila zadovoljena.
SITUACIJA DEVETA
Usudi li se trudnica koja je završila u bolnici biti nesigurna oko svoga tijela, stidljiva tijekom pregleda kada oko nje stoji deset specijalizanata, bojažljiva oko ishoda poroda, nevješta oko prvog dojenja, nespretna prilikom učenja previjanja, osjetljivija dere li se netko na nju ili joj svisoka zapovijeda, gadljivija u vezi higijene bolničkih soba i kupaonica... tu je kraj. Time će neupitno stati na žulj svim sestrama te će posljedično trpjeti teror neopisivih razmjera. Provjereno. Smatrat će ju razmaženom glupačom, snobicom, cvilidretom, umišljenkom koja misli da zaslužuje bolji tretman od drugih. Na stolu u rađaoni tretirat će ju kao komad mesa, naskakivat će joj na trbuh ne izleti li dijete iz nje u prvih pet minuta, izmrcvarit će ju tijekom učenja dojenja, nerijetko i izvrijeđati zaplače li pod utjecajem divljajućih hormona, a o neljudskim izjavama pojedinog bolničkog osoblja na račun spontanih pobačaja i komplikacija u trudnoći da i ne govorim. Znam gomilu, doslovce gomilu primjera. Ono što želim reći jest da i kad se žena prema svojem tijelu odnosi s dužnim poštovanjem, naći će se oni koji to neće činiti. Ne poštuje se dostojanstvo tijela po bolnicama, ne poštuje se osoba, ne poštuje se ni vlastito zanimanje koje obavljaš kao da si mesar, a ne zdravstveni djelatnik ili djelatnica. Da, svatko ima loš dan, ima i svakakvih rodilja s opravdanim i posve neopravdanim ispadima. Ali sve su one ljudi, osobe od krvi i mesa, ali i od emocija, bojazni, strepnji i nadanja. Sve te žene plaćaju svoje zdravstveno osiguranje, plaćaju te zdravstvene djelatnike da im, upravo to, SLUŽE svojom maksimalnom požrtvovnošću kada se jednoga dana nađu u bolnici. A ne da se nad njima iživljavaju kao da im je na stol stigla svinjska polutka, a ne žena koja u narednim satima na svijet treba donijeti novo živo biće. Svjesna sam da ima i krajnje ljubaznih i stručnih liječnika i sestara, ali ja sam, nažalost, čula, a i osobno svjedočila većini nimalo ljubaznih i nimalo stručnih primjeraka. Koji, istina, znaju što je dostojanstvo, ali samo iz nekih tamo udžbenika, dok im je praksa posve, ali posve zakazala.
SITUACIJA DESETA
Nakon trudnica koje ne poštuju dostojanstvo vlastite intime i intime svojega djeteta, nakon muškaraca koji ne poštuju dostojanstvo porođaja svojih supruga te nakon zdravstvenih djelatnika koji ne poštuju dostojanstvo svojih pacijentica, za kraj ću spomenuti još jedno nepoštovanje dostojanstva. Nepoštovanje dostojanstva tuđe djece. Da. Osakatila bih ovaj tekst kada ga ne bih spomenula. Radi se o učestaloj praksi komentiranja izgleda tuđe djece koje nerijetko završi uvijenom tvrdnjom izrečenom nekako ispod glasa, tvrdnjom da je nečije dijete baš ružnjikavo. Ili ružno. Ovisno koliko komentator(ica) želi ispasti politički korektan. Dakako, komentator(ica) to nikada neće reći roditelju dotičnog djeteta u lice, već nekom zajedničkom prijatelju ili poznaniku kojemu dovoljno vjeruje da ga neće odati, a od kojega će očekivati potvrdu. Tako obično komentiraju ljudi koji su i sami roditelji ili bliski rođaci nekog dragog im djeteta pa se nađu u nezaobilaznoj klopci uspoređivanja vlastitog s tuđim djetetom u kojemu tuđe uvijek, dakako, izvuče deblji kraj. Pa se komentar(ica), eto, uopće usudi tuđe dijete nazvati ružnjikavim. Ili ružnim. Ostavila sam ovu situaciju za kraj jer mi je definitivno najžalosnija. Nesretna. Simptomatična. I mučna. Kakve veze ima kako neko dijete izgleda? Što ti imaš s tim? Može li dijete birati svoj izgled? Može li roditelj birati izgled svojega djeteta? Što ako si ti nekome ružnjikav ili ružnjikava? Ili ružan? Ili ružna? Ili tvoje dijete? Kako bi se osjećala da saznaš da tvoje dijete netko tebi iza leđa opanjkava? Što je uopće ružnoća? I kakav si ti faktor u određivanju kriterija lijepog i ružnog izgleda? Nikakav. Kao što nisi nikakav faktor u poimanju dostojanstva. Jer vlastito dostojanstvo nemaš pa je iluzorno očekivati da ćeš cijeniti tuđe.
"Mystify
mystify me
mystify
mystify me." (Andrew Farriss&Michael Hutchence)
Trudnoća i roditeljstvo nisu niti bi smjeli biti tabu. Razgovorom s drugim ljudima prikupljamo znanja, prikupljamo informacije, prikupljamo iskustva i sve to uzvraćamo nazad. S bliskim ljudima još i više, s njima dijelimo emocije, čak i neke intimnije trenutke, dijelimo naše tuge i dijelimo naše sreće. Jer smo ljudi. Ali bliskih ljudi nemamo na stotine, a za svaki razgovor postoji mjesto i vrijeme. Raspolažemo različitim stupnjevima intime; valja odvagnuti što je rezervirano za poznanike, što za prijatelje, što za rodbinu, što za naše životne partnere, a što samo za nas same. Tim redoslijedom. Nemaju svi dobre namjere, kolikogod nam se smješkali u lice, a samozatajnost doista ima svoju svrhu. Za mene je moj muškarac svetinja, vrhunac dijeljenja, nemamo li ono samo naše, našu intimu, naše male čarolije, naše tajne, naše finese, naše skrovite odaje sa samo dva ključića, njegovim i mojim (i možda jednoga dana bebinim), tada kao da nemamo vezu uopće. Isto je i sa dostojanstvom majčinstva; nemaš li ga u sebi, tada kao da nemaš sebe uopće.
Prikladna je ovo misao povodom Dana žena: prostituirati sebe slobodna je odluka, ali prostituiranjem majčinstva zadire se u nešto mnogo krhkije – u dostojanstvo vlastitog djeteta. 
| INXS - Mystify .mp3 | ||
 | ||
 | Found at bee mp3 search engine |  |
nedjelja, 26.02.2012.
Otac Razum i Majka Priroda
Pjesma za ugođaj: This Is The New Shit – Marilyn Manson (lyrics)
Ojađena sam. A ovakvu vrstu ojađenosti jedino cijenjeni gospon Marilyn Manson uspijeva uvjerljivo ilustrirati, ni prvi, a ni posljednji put u mojim intimnim zapisima. Ojađena sam jer živim u gradu, jer živim u državi, jer živim u regiji, ma kvragu, jer živim u svijetu u kojemu uopće postoji mogućnost da nekome padne na pamet ovakvo što. Ima i mnogo većih, ima i mnogo manjih monstruoziteta od ovoga, kako ne, ali to ne umanjuje monstruoznost dotičnoga. Monstruoziteta. Ja ne pripadam ovome svijetu, ja uistinu ovdje ne pripadam, ni najmanjim elektronom, protonom niti neutronom atoma svojih tjelesnih stanica nisam stvorena za bivanje na ovome svijetu jer nikada, nikada, nikada ga neću uspjeti razumjeti niti se s njim saživjeti. Hm, kažu da upravo u takvoj osviještenosti leži mudrost. Nisam ja mudra, ja samo vjerujem da su moj hype i hype svijeta oko mene nalik na dvije koncentrične kružnice. Nemaju, naime, nikakvih dodirnih točaka.
Malo tko će se sjećati, ali 29. lipnja 2008. godine bio je dan kada sam napisala tekst o – mačkici; tekst koji je bio objavljivan diljem hrvatskih portala te je pobrao impresivan 201 komentar. Bilo je riječi o netom uginuloj mačkici s kojom su dvojica osječkih dječaka na cesti bezdušno igrali tu najvažniju (kako da ne!) sporednu stvar na svijetu – nogomet - kreveljeći se i zastrašujuće se izrugujući beživotnom lešu životinje. Bez brige, dobro ste pročitali, djeca su igrala nogomet s mrtvom mačkom umjesto lopte jer lopte očito više nisu u modi.
Nedavno se u Osijeku ponovio sličan incident, premda mi nije lako odvagnuti koji je monstruozniji. Naime, volonteri osječke Udruge Pobjede koji se požrtvovno brinu o nemetinskom Azilu za napuštene pse objavili su vijest da su u osječkom Donjem gradu nedavno pronađeni pas i skotna kujica OBOJE OFARBANI RUŽIČASTIM AUTOLAKOM! (Popratna slika nije slika predmetnog psa.) Uslijed intoksikacije bojom iz autolaka, kujica je imala spontani pobačaj te je, dakako, izgubila svoje bebe, nakon čega joj pokušavaju pomoći i infuzijama, ali stanje i dalje nije dobro. Međutim, to nije sve. Nakon toga su u istom dijelu grada pronađena još dva psa također ofarbana ružičastim autolakom. Navodno se saznalo da je sve djelo donjogradske, a koga drugoga nego djece. Jer, osim lopti, čini se da više nisu u modi ni papir i bojice.
Zbunjuje me kako možemo biti sigurni da je riječ o djeci? A ako i jesmo sigurni, onda očito imamo neki izvor takvog saznanja. A taj izvor je jamačno djecu vidio na djelu. U Donjem gradu. Pa su to onda vjerojatno kvartovska djeca. A kvartovske djece nema milijun i nije baš toliki Sizifov posao ući im u trag i obratiti se njihovim roditeljima, a bome i redarstvenicima. Ili, još jednostavnije, ako je netko vidio djecu na djelu, zašto nije u tom času nešto poduzeo? Koliko dugo može trajati bojanje psa autolakom? Pa ne baš sekundu ili dvije, dakle, bilo je ponešto vremena za reakciju. Je li reagirano?
(Da, ja sam u svojoj priči od 29. lipnja 2008. godine odreagirala, hvala na pitanju, nisam samo zurila prekriženih ruku, čekajući da brže-bolje sjednem za tipkovnicu i iznjedrim novi tekst o tim velikim malim hohštaplerima na djelu).
„This is the new shit
stand up and admit.
Do we get it? No.
Do we want it? Yeah.
This is the new shit
stand up and admit.“ (Marilyn Manson)
Dakle, četiri godine kasnije od najgore nogometne „utakmice“ (i valjda jedine) koju sam u životu pogledala, povijest se ponavlja, što kaže da, nažalost, i danas mirne savjesti mogu potpisati svako slovce svog znakovitog zapisa od tada:
„Naravno da je kriv odgoj. Meni takvo što u djetinjstvu nikada ne bi palo na pamet, ne samo zato što sam, eto, djevojčica. Krivi su roditelji, neupitno su krivi. Da su se potrudili usaditi svojem sinu samo fundament ljudskih i etičkih vrijednosti, do tog monstruoziteta ne bi niti došlo. Nisu se potrudili. Nisu. Osim toga, abnormalna količina nasilja u medijima toliko je prisutna da nije ni čudo što djeca usvajaju priloženi obrazac ponašanja kao sasvim normalan i prihvatljiv (o sveopćim idolima nacije poput Playboy zečica koje u svojim udarnoterminskim emisijama također bojaju krznene ljubimce u ružičasto da i ne govorim). I opet su krivi odrasli. No, to im nikako ne može biti opravdanje. To više nisu djeca od četiri godine koja ne znaju što čine; u pitanju je dijete na korak od puberteta koje bi već, neovisno o odgoju i medijima, trebalo lučiti prihvatljivo od neprihvatljivoga, po nekoj temeljnoj logici stvari. Što je najgore, duboko sam uvjerena da dijete čak ni nije intelektualno zakinuto za tu sposobnost; ono samo ne želi. Ne želi jer mu paše kretensko ponašanje. A paše mu jer time oslobađa gnjev. A gnjevan je jer ga njegovi roditelji ne usrećuju. A roditelji ga ne usrećuju jer ni sami nisu sretni. A nisu sretni jer su zaglibili u apatiju. A apatični su jer ni njih njihovi roditelji nisu usrećivali. A stanje usrećenosti je osnovni preduvjet za razvoj zdrave ličnosti u djeteta. A zdrava ličnost se razvija ljubavlju, strpljenjem i posvećenošću. A ljubav, stpljenje i posvećenost su danas relikti. A takvi relikti ne nastaju uslijed manjka novca ili vremena, već uslijed manjka volje. A ni manjak volje ne nastaje uslijed manjka novca i vremena, već uslijed viška lijenosti. S lijenošću se, pak, rađa. I umire. Isto onako kako umiru ova djeca, a da još pravo nisu niti počela živjeti.“
U mislima vrtim samo jedno. Ako je dijete s takvom lakoćom moglo skakati po glavi beživotne mačke (ili špricati boju po nemoćnom psu), hoće li za desetak godina isti taj dječak s istom tom lakoćom moći skakati i po truplu ljudske žrtve koju je trenutak prije usmrtio ili joj nanositi bilo kakvo drugo zlo, u naletu dobro poznatog i entuzijastičnog gnjeva iz djetinjstva? Mislite da pretjerujem? Zavirite u udžbenik Kaznenog prava, naići ćete na frapantne primjere iz prakse. Prolistajte dnevne novine. Učinak je isti. To se zbilja događa. Vjerujete da je riječ o djetinjem hiru i da će se tijekom odrastanja taj dječak promijeniti? Koliko ste sigurni u to? Jer pitam se tko će ga uopće u međuvremenu odgojiti? Na to pitanje, naime, nema odgovora. Ali postoji odgovor na pitanje tko ga odgojiti neće - njegovi monstruozni roditelji kakvih je sve više, obzirom je puka reproduktivna sposobnost besplatna ulaznica u svijet roditeljstva.
Kakav propust Majke Prirode nad kojim se Otac Razum već stoljećima zgražava! 
| Marilyn Manson - This is the New Shit .mp3 | ||
| | ||
| Found at bee mp3 search engine | |
