Kinky Kolumnistica

četvrtak, 28.06.2007.

Possibility

Pjesma za ugođaj: Under The Bridge – Red Hot Chili Peppers



Oh, da, Under The Bridge i Redhoti... i ja i prijateljice i mojih 17 godina i rock svirke na Brodu koje i danas pamtim kao najbolje izlaske u životu. Više nema takvih izlazaka, a ako i ima, to nije to. I nikada više neće biti. Sjećam se da sam slušala Under The Bridge dok sam, nekada davno, pisala Possibility. Ne znam... uspijevala sam biti sva u njoj, a ujedno ne dopustiti da utječe na ono što i sama pišem. Je li utjecalo? Stihove sam ispisivala brže od same glazbe, pa čak i od onih kapljica na licu, uvijek je tako kada se emocije odluče na jurcanje kroz moje tijelo. Jedino što me može fascinirati više od spoznaje koliko sam toga predvidjela u ovoj pjesmi je činjenica da sada nemam pojma što ću sa svim tim predviđenim odbljescima. Jedina mogućnost je, čini se, dopustiti im da me paraliziraju od straha... Onaj tko treba će shvatiti, ne?

Kakogod, zašto vam donosim Possibility? Hm, svjesna sam da većinu ljudi poezija ne zanima, što se osjetno vidi na smanjenom broju komenatara na poetske postove. Doduše, možda je čitateljima dosadna samo moja poezija koja zapravo i nije poezija, nego ju ja tako volim zvati. Možda samo ne razumiju. Ustvari, ne razumiju sigurno jer nitko ne može razumjeti što se odvijalo tamo negdje duboko unutra, tijekom mog stihotvorstva. I to je u redu. Presebična sam za dijeljenje sebe. Međutim, čitajući tuđe pjesme, ja nemam običaj mozgati što je pjesnik htio reći, nego, u revijalnom tonu vlastite sebičnosti, pjesmu automatski poistovjećujem sa sobom. Za autora mi se fućka i bezobzirno počinjem tragati za samom sobom među rasplesanim strofama. Za sobom ili za zanimljivim mislima koje onda silujem, opet sebično, ne bih li sebi odgovorila na postavljena pitanja. Zato volim poeziju – jer potiče tu sebičnu potragu, juriš, ekspediciju za onime što jesmo. S tom namjerom ju donosim i vama:

ja se, naime, volim igrati skrivača.

Possibility

Possibility fascinated her this time
Then she disappeared
Possibility brought her back
Then she agreed
To show him few ways to her heart
But only one was right

Possibility makes her delicate and sore
'cause he feeds her needs
Enslaves her in his thoughts
Slays her with his shots

Possibility's accessible in all ways
But she bled for ten days
Just to forget the noisy rains
Inside her

She's tireless in feeling
Drowned in the bleeding
She's weakened by the crimes in her heart
Doesn't want him as her victim
But does she want him as the victim
Of her love?
Or is it just another possibility?

She murdered the beauty
And created a life without him
So heavenly doubtful
To kill the possibility
Or not?
Or to arrive into his heart?

She felt unaware
In his fingers' cage
Her thoughts aren't aged anymore
But she still knows she's sore

Tasteless moments now brake through
Tasteless questions and untrue
She loves those retoric objects
Around her
So may she be the figure of this poem
Or is it too tender to accept it?

I notice naivete in her eyes
It slides inside her tears
To die in possibility
To die in her trembling fears

Compound planets from her soul
Choose the possibility to deny it
Or to keep her safe again
From secrets to secrets
Too naked, so naked, always naked
Around him

Take me away
Find a way to take me away
Remember the day
You took me away
Describe me the day
When I bled away
Don't take the possibility away
Please stay
Don't go away
Without me
Don't go away
With me
Caress me on your way
Don't take the possibility away
Don't take the possibility away
Don't take the possibility away
Would you run away
With me?
Will you still be the same?
Will you tattoo my name?
Will you finish this game?

You will never forget me
We're forever captured in our frame


Tko se nije skrio, magarac je bio!

nedjelja, 24.06.2007.

Kinky K. o Melissi P.

Pjesma za ugođaj: Being Boring – Pet Shop Boys



'100 poteza četkom prije spavanja' je poluautobiografsko djelo, dnevničkog oblika, talijanske tinejdžerice, Melisse Panarello, koje je šokiralo čitavu Italiju, kao i sve druge zemlje u kojima je objavljeno. Sigurno ste čuli za njega, ja sam ga pročitala još prije godinu dana, a jučer navečer sam pogledala i filmsku adaptaciju, talijanske produkcije. Melissa, tada 14-godišnjakinja, jedinica prezaposlenih roditelja s kojima ne provodi ni približno dovoljno vremena te koji nemaju pojma kakve ju misli okupiraju u njezinom odrastanju se, uslijed svoje zbunjenosti i sazrijevanja, okreće seksualnim aktivnostima koje bi, valjda, trebale biti nesvojstvene djevojkama njezine dobi. U bezuspješnoj potrazi za ljubavlju, Melissa dobrovoljno upada u seksualno iskorištavanje od strane (starijih) muškaraca, otkrivajući svoju seksualnost eksperimentiranjem sa S&M-om, promiskuitetnim ponašanjem, susretima na opskurnim mjestima s napaljenim chat sugovornicima, samoozljeđivanjem, grupnim seksom, pritom vjerujući da je smrtno zaljubljena u Danielea, najpopularnijeg i najbogatijeg dečka u gradu koji od nje samo perfidno pravi budalu. Razočarana, ubrzo se odlučuje brinuti samo za svoj užitak i nasladu, ponašajući se prema muškarcima upravo onako kako se oni ponašaju prema njoj, ali otkriva da u tome ne može i neće pronaći ispunjenje svoje želje, želje koju, zapravo, gaji svaka sasvim mlada, u dubini djetinje nevina, djevojka – pravu ljubav.

Neću vam otkriti sadržaj čitave knjige/filma, ali htjela bih se osvrnuti na nešto drugo. Naime, knjiga definitivno nije nešto posebno kvalitetna, kao niti sam film; ne radi se o nikakvoj spektakularno dojmljivoj filmsko-literarnoj tvorbi i to je jasno svakoj normalnoj osobi. No, ipak je pitko, gledljivo, a čak bih mogla reći i zanimljivo, barem meni. Tim više što sam čitala knjigu, pa me zaintrigiralo koliko će se razlikovati moja vizualizacija pročitanog od vizualizacije redatelja Guadagnina. Kritičari koji me redovito iznerviraju, kako svojim glupavim opaskama, tako i besmislenošću samog svog zanimanja, nisu ni ovaj put iznevjerili moja očekivanja. Naime, čitajući recenzije, naišla sam na pregršt isforsirano 'veleumnih' kritika u kojima su o djelu progovorili višestruko više, kompleksnije i analitičnije, nego li je to učinila sama autorica. Prilično bijedno jer, hej, pa i sami znamo da se ne radi o budućoj školskoj lektiri, ali mora li svako djelo biti uklopljeno u te neke kritičarske standarde, mora li se svidjeti baš svima i mora li baš uvijek pokupiti pozitivne kritike? Ne, ne mora jer smatram da određeni uratci, makar bili i prosječni, mogu itekako imati utjecaja na društvo svojega doba, kao i biti pokazatelj stanja u kojemu se to društvo nalazi, kako samim svojim sadržajem, tako i reakcijama čitateljstva i javnosti. Ovo je djelo upravo takvo.

Zbog čega? Pa... zbog toga što se, njegovim izdavanjem u Italiji, a i u mnogim drugim zemljama na čije jezike je prevedeno (uključujući i RH), uskovitlala prašina uznemirenja, izlazeći, uglavnom, iz usta dežurnih licemjera koji su ostali šokirani nad činjenicom da jedna mlada, naizgled povučena i mirna, djevojka tako otvoreno, 'skandalozno' i eksplicitno govori, piše i razmišlja o seksu i seksualnim 'perverzijama', a ponajviše stoga što ih i prakticira! Javnost se čudi gdje je ona to mogla naučiti, što ju je moglo nagnati, a u svojoj su nevjerici čak pomislili da se radi i o marketinškom triku te da je autorica zapravo puno starija nego se pokušava prezentirati. Tome je pridonijela i činjenica da je knjiga isprva bila potpisana autoričinim imenom i samo početnim slovom prezimena (Melissa P.), no kasnije je u javnost izašlo i puno prezime (Paranello), pa su sve dvojbe bile razriješene. Doista se radi o autentičnoj tinejdžerici koja tvrdi da su sva iskustva iz knjige njezina, naglašavajući i sama da je, crno na bijelome, željela prikazati licemjerje (talijanskog) društva u punome sjaju. Čini mi se da je u tome i uspjela.

A sada, upitala bih društvo: jadnici, zašto se čudite?

Kada ste zadnji put kvalitetno proveli vrijeme sa svojom kćeri (sinom)?
Kada ste joj bili prijatelj, umjesto rezignirani hranitelj ili, pak, dežurni krvnik?
Kada ćete prestati vjerovati da ona mora biti uplašena u svom odrastanju?
Kada ćete prestati vjerovati da zato što je tako bilo i vama, da mora biti i njoj?
Kada ćete joj prestati zvocati za svaki neuspjeh, a uspjehe podrazumijevati?
Kada ćete prestati praviti djecu, bez da ste sposobni da im pružite dostojno roditeljstvo?
Kada ćete shvatiti da vaša kći, sa odrastanjem, dobiva i spolni nagon?
Kada ćete prestati gurati glavu u pijesak?
Kada ćete nesretne tinejdžerske ljubavi prestati shvaćati kao triviju i uvidjeti da one mogu ostaviti itekako duboke ožiljke na kćerinu srcu?
Kada ćete shvatiti da vašu kći seks zanima i da žudi za tim da joj ga netko približi bez tabua i moraliziranja?
Kada ćete se prestati izvlačiti od razgovora s njom pod opravdanjem da morate peglati/kuhati ručak/pogledati Dnevnik?
Jeste li ikada pomislili da ona ne treba hladnog kritičara, nego toplog savjetnika?
Jeste li ikada obratili pažnju na ton svojega glasa dok joj se obraćate?
Jeste li ikada pomislili iskazati joj divljenje, tek tako, samo zato što postoji u vašem životu?
Jeste li ju ikada doista, ali doista pitali je li sretna?
Jeste li primijetili da je ponekad bolno usamljena?
Jeste li ikad osjetili potrebu približiti joj se i abnormalno čvrsto ju zagrliti?
Jeste li se zapitali kakve joj misli struje kroz glavu, u toj bespoštednoj borbi prelaska iz djeteta u mladu ženu?
Možete li si predočiti da te misli nisu uvijek bezvezne djetinjarije, nevrijedne spomena?
Možete li si predočiti da je vaša kći istinski uplašena?
Dokad ćete ju tretirati kao tabulu rasu bez svojih stavova i mišljenja?
Dokad ćete kućanske obveze i posao stavljati ispred intenzivnog druženja s kćeri?
Što se mora desiti da bi joj nepokolebljivo držali stranu vs cijeloga svijeta?
Što se mora desiti da bi ju pitali za mišljenje, a da vas to mišljenje ujedno doista i zanima?
Što se mora desiti da bi joj oprostili njezine mane?
Što se mora desiti da bi joj rekli da je i s manama savršena?
Ima li načina da vam barem jednom kći bude važnija od vašeg dupeta?
Ima li načina da joj dopustite da izrasta u sebe, a ne u – vas?
Ima li načina da preko nje ne ispunjavate vlastite neostvarene ambicije?
Zašto odabirete kaznu, umjesto putokaza?
Zašto vjerujete da je batina izašla iz raja?
Zašto ste tako jebeno ograničeni?
Zašto ju uspoređujete s drugom djecom?
Zašto gušite njezine malene revolucije?
Zašto vas nije briga za njezinu idejnu pobunu?
Zašto ne prepoznajete da se ona buni protiv rezignanata u vama?
Zašto kritizirate njezino odijevanje?
Zašto se zgražate nad odabirom glazbe koju sluša?
Zašto ju ismijavate pred drugima?
Zašto ponižavate njezine dobivene bitke?
Zašto svoje dobre namjere skrivate iza hladnog držanja?
Zašto grubim riječima dajete prednost pred lijepima?
Zašto je ona uvijek mogla bolje od onoga što je postigla?
Zašto vam nije ni na kraj pameti da je problem možda – u vama?
Zašto ste prema svima ljubazni, a prema njoj prema kojoj najviše trebate biti, niste?
Zašto ne želite naučiti kako joj pokazati da ju volite?

Dokgod ne budete imali odgovore na ova pitanja, vi, koji ste se u njima prepoznali, nemojte se čuditi ni Melissi P., ni vašoj kćeri, niti ijednoj drugoj djevojci kontroverznog ponašanja. Nemojte jer na svijetu i bez vas ima dovoljno licemjerja, a s vama upravo takvo ponašanje i nastaje. Umjesto toga, hajde, odlučite se za promjenu, mijenjajte svoje pristupe. Pa da vaša kći ne mora, poput Melisse, svake večeri, prije spavanja, učiniti tih ritualih 100 poteza četkom kroz kosu, ne bi li ju savršeno izravnala i simbolično se uvjerila da je snažna osoba, vrijedna poštovanja i divljenja (kako ju je to njezina baka naučila). Vi ju u to, naime, možete uvjeriti na puno jednostavniji način: bivajući joj prijatelj.

A dotada... šokirani i sablažnjeni, slobodno držite svoja usta razjapljenima i dalje. Dabogda vam muha uletila u njih. Drugo niste ni zaslužili.


(Kao srodan ovome, a i jedan od meni najdražih, preporučam svoj TEKST o seksualnoj edukaciji u školama koji sam napisala 21.01.2007.)

utorak, 19.06.2007.

Dobar dan, moroni – stižu feromoni!

Pjesma za ugođaj: The Chemicals Between Us – Bush




U tekstu koji slijedi ćete se susresti s prvoklasnim, marketinško-konzumerističkim, idiotizmom. Mislim, naučili smo već da je idiotizam svih varijacija prisutan oko nas u visoko kontaminirajućoj dozi te da je samo čuđenje tom istom idiotizmu već postalo idiotizam sam po sebi. Ali... oh, ne mogu da se ovome ne nasmijem(opet!). Čemu, što se dogodilo, pitate se? Pa... možda vam otkrivam toplu vodu jer ova vijest nije ni vruća ni friška, ali ja sam tek maloprije naletjela na nju te instinktivno krenula u pisanje svojih najdubljih impresija.

Dakle, proizveden je parfem za muškarce koji u sebi sadrži feromone čiji cilj je da se na našpricanog muškarca žene lijepe baš kao jegulje na objekt nekog japanskog fetišista :-) Proizvođač jamči da će tako namirisan muškarac biti ženama iznimno seksualno i romantično privlačan, a treba biti samo malo prijateljski raspoložen i pozitivan, pa je velebni uspjeh kod žena zagarantiran! Oh my God, oh my God, nije to ni ono najgore. Najgore je što su kupci to doista popušili, dali novac i ostatak vremena proveli u nestrpljivom iščekivanju orgazmične navale raspomamljenih žena na sebe. Da ne kažem da su ostatak vremena proveli u iščekivanju, glavom i bradom – Godota. Ahahaha.

Za neupućene, feromoni su kemijski spojevi koji se stvaraju u životinjama i ljudima i služe za seksualno privlačenje suprotnog spola. Riječ dolazi od grč. Pheran=prenijeti i Horman=uzbuditi, iz čega dobivamo riječ Pheromones (feromoni) - prenositelji (seksualnog) uzbuđenja. U prirodi, dominantni (alfa) mužjaci izlučuju više feromona i stoga polučuju veći uspjeh kod ženki koje ih detektiraju na velike udaljenosti te služe umjesto verbalne i vizualne komunikacije. Izlučuju ih i ljudi, a znanstvenici su, nakon višegodišnjih istraživanja, uspjeli izolirati ljudske feromone i naknadno ih sintetizirati u laboratoriju. Pronašli su ih u ljudskom znoju, međutim, miris znoja nije miris feromona (oni nemaju miris koji bi čovjek osjetio svojim njuhom), nego miris bakterija u njemu. Ljudi ih međusobno detektiraju na podsvjesnoj bazi, pomoću Vomeronasalnog organa (VNO) koji se nalazi u nosu te, nakon toga, feromoni šalju kemijsku poruku u dio mozga koji se zove hipotalamus (centar mozga koji je, između ostalog, zadužen i za emocije).

To je, ukratko, njihov princip djelovanja. Muškarci se, svakodnevnim tuširanjem i osobnom higijenom, rješavaju dijela svojih prirodnih feromona, pa je, eto, izumljen taj parfem koji sadrži količine sintetiziranih feromona višestruko jače od prirodnih, s ciljem da namami ženke. Muškarac bi, korištenjem tog parfema, trebao djelovati dominantno, poželjno i uzbuđujuće, češće se seksati, imati više eye-kontakata i spojeva sa ženama, strastvenije fukati, imati više samopouzdanja i biti poštovaniji od zajednice i poslovnih kolega! LOL! Ako mi ne vjerujete, sve ovo možete provjeriti na
http://www.wildangel.info/ (na hrvatskom je jeziku), gdje sam se o dotičnoj temi i informirala. Tamo si možete i naručiti neke od proizvoda, ukoliko patite od seksualno-ljubavnog moratorija, hehehe.

E sad. Što se tiče samih feromona, njihovo postojanje i djelovanje, iako još dovoljno neistraženo, nije dvojbeno. Sve to stoji i, sudeći po mojim saznanjima, oni u prirodi imaju upravo takvu ulogu koja nije nimalo zanemariva.

Što se tiče samog proizvođača, on definitivno nije lud. Uvidio je dobru priliku za zaraditi na tuđoj gluposti/nesreći, stvorio je proizvod (3 parfema Wildangel alpha, sport i classic te Wildangel koncentrat), kreirao si web stranicu s ambicioznim marketingom, naizgled sve potanko i smisleno razložio te potkrijepio argumentima, dodao i upitna iskustva onih koji su, navodno, parfeme isprobali, pa avantura naive može početi!

A konzumenti... joj, joj, to je ono najžalosnije. Ma neka svatko troši svoj novac na štogod poželi, nitko nikome ne brani, ali meni je smiješno kako ljudi vječito posežu za tim nekim instant prečicama i 'čarobnim formulama', uopće se ne trudeći riješiti srž problema. Mogu si jasno predočiti koji profili ljudi će ovaj proizvod kupovati:

- 35-godišnji, povučeni djevac koji će upravo u Wildangelu pobožno gledati svoju posljednju šansu za sreću
- simpatični kompleksaš, a la George Constanza, koji vječito priželjkuje komade koje ne može imati
- bahati, samodopadni egoist koji ne propušta priliku koristiti makar i najveću glupost da bi se još malo više zaljubio u samoga sebe
- propupali tinejdžer koji tek otkriva svoju seksualnost u koju je nesiguran do neba, a onu Ivanu iz razreda već mjesecima promatra kako se guzi preko školske klupe, ne bi li si pokušao okončati agoniju
- emancipirana ženica koja se voli ševiti više od prosjeka, a čiji muž ima seksualni apetit ravan onome u komi, pa da mu 'potakne' mužjaštvo
- muž koji bi sa ženom koja ne bi i koja, pritom, ima sve simptome ležeće, frigidnoidne klade, a on ne zna kako ju aktivirati
- par, već ravno 7 godina u braku, koji je u potrazi za buđenjem prvotne jebežljivosti, makar i njuhom
- prijatelji-zajebanti, kao rođendanski poklon kompiću te kao dokaz svoje iskonske duhovitosti

Sorry, ali nikava privlačnost ne leži u feromonskom pripravku. Možeš mi podsvjesno mirisati kao ultimativni mužjak čopora, ali ako nisi inteligentan, kulturan, ako nemaš onu urođenu muževnost i gard, ako si pasivac bez mašte i ciljeva te ako pogledom i riječima ne znaš raditi poplave, nema te kemije koja bi te učinila privlačnim! Uostalom, to nisu tvoji feromoni, nego umjetni i fejkerski. Netko je nekome napet, nešto je nekome bitno, ali univerzalno privlačan muškarac je onaj koji radi na sebi iznutra i onaj kojemu, već na prvi pogled, ne treba nikakav dodatak koji bi ga dodatno lansirao u orbitu seksipila. I ovdje ne govorim o nečijem izgledu, pa da mi možete reći da nije netko kriv što je ružnjikav. Kakve gluposti... koliko samo postoji ružnjikavih muškaraca, a da su ženama božanstveno privlačni? Sjetite se samo Sean Penna, Mickey Rourkea, Stevena Tylera, Mick Jaggera, Roy Dupuisa ili Serge Gainsbourga. Nijedan od njih nije niti blizu uopćenim idealima ljepote, ali žene diljem svijeta sline za njima. Sve je stvar stava kojeg ili imaš ili nemaš. A on se, naime, ne proizvodi u laboratorijima.

Sinulo mi je još nešto. Osim što nemaju taj, toliko željeni, stav, potencijalni korisnici ovih parfema (oni duboko uvjereni u njihovu djelotvornost) imaju i jednu gadnu manu. Misle li oni da su žene stvarno takve kokoši koje će ostati očarane njihovim likom i djelom nakon par kapljica na vratu i zapešćima? Misle li da će žene automatski zaboraviti na neke svoje podsvjesne/svjesne kriterije glede muškaraca, ma čak i da ta feromonsko-parfemska priča doista drži vodu? Koliko je, budimo iskreni, moronski kupiti takav proizvod? Dobro, ima žena kojima je bitna samo ševa, ali i one imaju svoje kriterije (istina, neke skoro da ih uopće nemaju), a te kriterije ne mogu nikako nadomjestiti samo te 'chemicals between us'. Čččč...

Ipak, Wildangel i slični proizvodi imaju jednu svijetlu točku. Doista imaju. Zahvaljujući čovjekovoj slabosti na autosugestiju i zahvaljujući placebo efektu, vjerujem da nekome nesretniku koji nije ševio još od predpotopnog doba doista može doći kriza, toliko velika da je spreman na sve. Kupit će taj prokleti parfem, raspršiti ga po sebi (muškarci, a i žene, parfem uvijek na golo tijelo, a ne na odjeću!) i vjerovat će naivno da djeluje. Možda će se početi ponašati malo drugačije, možda će ga sva ta obećanja koja je pročitao ohrabriti i dati mu šutić samopouzdanja. Možda će tako doista i privući neku damu. Ako ne privuče, nadat će se da hoće. A i nada je bolja od beznadnog očaja, nije li? No, ni tada to nisu učinili feromoni, niti njuh, niti čudo, nego on sam, nesvjesno, placebovski izmijenjen. Uz malo uranjanja u sebe, mogao je sve to postići i besplatno. No nije. Koga briga, glavno da je konačno postao alfa. Hm, mene je briga jer me placebopotrebiti ne intrigiraju. A ni naivci, as well.

Ovo je samo jedan od dokaza na kakve sve idiotarije ljudi troše novac, a onda vam se žale da su u besparici. Gnjave vas, gnjave kuknjavom o svom saldu, a nitko ih ne tjera da nasjedaju na jeftinu propagandu. Ovo je bila seksoidna propaganda. Seks prodaje sve, a moroni su prelijeni da taj seks žive; lakše ga je kupiti. U Wildangelu kažu da stiže diskretno zapakirano :-)

A ja se pitam zašto ljudi, umjesto toga, diskretno ne otpakiraju svoja tijela i UMOVE – tamo, naime, istinski seksipil egzistira!

petak, 15.06.2007.

The (S)nobodies - snobovanje kao komedija

Pjesma za ugođaj: The Nobodies - Marilyn Manson



U osnovi, nije me briga za snobove. Gledam ih svaki dan, pa mogu i dalje, dakle, dragi snobovi, nastavite gdje ste i stali. Meni ne smetate! Ne samo da mi ne smetate, nego sam vam i odlučila posvetiti čitav jedan post, pošto primijetih da dobro utječete na moje psihofizičko zdravlje. Kako to, pitate se polaskani? Pa tako što me odlično nasmijavate - i to još besplatno, free of charge. Ne zezam se, doista je bagatelno to razigrano raspoloženje koje u meni uspijevate proizvesti, neću reći svojim ponašanjem, nego upravo tim tuđim koje prakticirate. Mogla bih, iz principa, kao pjesmu za ugođaj odabrati Madonninu 'Take A Bow', ali ne ljubim baš previše Madonnu. No, klanjati se možete i bez toga. Ne bi vam bilo prvi put, zar ne?

U svakodnevici prilično često koristimo riječ 'snob'. Znamo li što ona znači? Sada znamo – dolazi od latinskog 'sine nobilitate'='bez plemstva'. Dakle, teoretski, snobizam označava težnju pojedinca da postane dio određene društvene skupine kojoj inače ne pripada, a tu težnju ostvaruje usiljenim ponašanjem i imitiranjem njihova načina života, ponašanja i kretanja. Klanja joj se. Ta društvena skupina, u današnje vrijeme, može nesretnom snobu biti primamljiva zbog financijske moći njezinih pripadnika, porijekla, obrazovanja, lifestyle-a, poznanstava, odijevanja i sl. Rezultat takvih težnji je da snob, na kraju, djeluje groteskno i isforsirano, a svako, imalo inteligentno, oko će primijetiti kako je sve to jedna obična farsa, a on samo odglumljeni pozer. U slučaju da ga zapazi oko nekog slavnog redatelja, moguće je da se snobu i posreći, pa da dobije i ulogu u prelošem blockbusteru. Dobra gluma je, naime, uvijek na cijeni :-) Pogotovo ta, blockbusterska, hahaha.

Osim te neke uopćene definicije, ja imam ipak malo šire viđenje snobizma od ovoga. Kao prvo, ne priznajem postojanje ikakvih društvenih elita, klasa, grupa, 'viših', 'nižih' i tome slično. Da, mogu se one formirati, mogu egzistirati, ali to je već samo po sebi snobizam i preseravancija. Svi ljudi su jednaki, rođeni na isti način, isto tako će i okončati, a svako rangiranje tijekom života na one više i manje vrijedne je, za mene, ravno kulminaciji idiotizma i iskompleksiranosti. Sad kad smo to razjasnili, razjasnit ću vam i što za mene predstavlja snob. Dakle, ono već navedeno, tj pokušavanje proguravanja u te neke skupine koje ga čine 'boljim' od ostalih, tijekom kojega se prikazuje onakvim kakav inače nije. Ali snobizmom također smatram i ponašanje osoba koje, recimo, doista imaju neko 'plemenito' podrijetlo (dakle, ne pokušavaju se takvima prikazati, nego ga stvarno imaju), ali unatoč tome to stalno ističu i dovode u prvi plan. Ista stvar i sa pojedincima koji doista imaju novaca, ali i dalje imaju potrebu time se preseravati i stalno drugima dokazivati svoju materijalnu moć. Ako doista imaš, ako doista jesi, ne razumijem čemu onda stavljati dodatan, neukusan naglasak na sve to? Smrdi na iskompleksiranost...

I rekla bih da je upravo to, iskompleksiranost, središnji pojam u našoj snobovskoj priči. Radilo se o nekome tko nema, a želi imati ili o nekome tko ima, a to pretenciozno naglašava, u oba slučaja kompleksi su glavni i odgovorni urednici. Nezadovoljstvo nečim (mnogočim!) u sebi ili na sebi se pokušava kompenzirati tim nadobudnim ponašanjem i robovanjem ispraznim stvarima ili životnim navikama, samo da bi se drugima dokazala vlastita superiornost. Rekla sam na početku da me takvo ponašanje besplatno nasmijava (a vas?), ali, kad bolje razmislim, nije to baš za smijati se. Postane mi žao. Jer vjerujem da nije lagano svakoga se jutra probuditi i osjetiti, tako poznat, udarac jave samonezadovoljstva te zatim čitav dan glumiti tog ne-sebe, ne bi li si stvorio privid vlastite izvrsnosti. Takvim ljudima je potrebna pomoć, no najčešće ju neće potražiti jer je moć samouvjeravanja nevjerojatna. A oni su, jadni, sebe uvjerili kako je upravo njihova kakica mirišljavija od kakice drugih ljudi. Da im bude lakše. I mirisnije. Šteta... jer gospoda psihoterapeuti bi, u protivnom, imali pune ruke posla. Sa začepljenim nosom, of course – barem dok ne prođe prva etapa liječenja.

Moram naglasiti još 2 stvari. Prva je da nije snob svatko tko uživa u određenim materijalnim blagodatima (bila to odjeća, dobar auto, putovanja, tehnika, štogod) ako se iz njegova ponašanja vidi da uživa zbog sebe i za sebe i da ga nije briga što drugi o njemu misle. Upravo s tom naznakom opterećenosti mišljenjima drugih i prikazivanja sebe u svjetlu uvijek malo svijetlijem od svjetla drugih ljudi se snob i razlikuje od iskonskog hedonista. Tako bih nekako, eto, povukla granicu. A druga stvar je ta da nisu snobovi nužno loši i negativni likovi. Ja sam vam opterećena podjelama jer ih na faksu, unutar samo 1 predmeta, moram naučiti po 200, tako da sam tu fiksaciju prenijela i na blog, pa slijedi, pogađate, podjela! Na 2 osnovne vrste snobova:

1) DOBROĆUDNI – su oni čiji izgled, ponašanje, izražavanje, manire i lifestyle vas doista mogu nasmijati kada vidite da time glume ono što žele biti, ali pritom su benigni, pa čak i simpatični. Primjer je vaša vesela prijateljica koja previše voli koristiti neke stručne, učene ili strane termine u svom govoru ne bi li ispala načitana i educirana, a redovito ih izgovara krivo, a da to niti ne zna. Vi to zamjećujete, no ne tiče vas se i time ne ugrožava vas niti vaš odnos.

2) ZLOĆUDNI – su oni koji u svom snobizmu gaje opasnu naviku izravnog omalovažavanja svih koji nisu poput njih, stavljajući sebe na pijedestal, a sve ostale svisoka gledajući, uključujući i vas, čega je posljedica da ćete njihovo društvo početi pobožno izbjegavati. Primjer je vaša prijateljica koja kupuje isključivo odjeću s potpisom, pa vas, vidjevši vašu lijepu košuljicu po 112Kn, upita gdje ste ju i za koliko para kupili, a kada joj odgovorite, prezrivo vas pogleda i instinktivno pogladi svoju crnu, običnu majicu čiju etiketicu je platila 927Kn. Osjećate njezin stav i da, to utječe na vaš odnos. Osim ako ste otirač, pa volite da vas gaze, makar i pogledom.

Kako reagirati na snobizam? Ima ljudi koje tuđe snobovske, otrovne strelice pogađaju i zbog kojih se osjećaju loše i manje vrijednima. Ima i onih koje to uopće ne dira jer znaju pravu istinu i uzroke snobovske predstave u tijeku, pa ih to ili nasmijava ili osjećaju sažalijenje. Ovisno o stupnju altruizma. I to je, ujedno, najpametnija opcija. Jer... zastor na pozornici će se kad-tad spustiti, scenski make up ukloniti, ovacije publike će se stišati. A snobove je najviše strah upravo tišine – koju remeti jeziva jeka neuspjelih pokušaja da dokuče sami sebe.

Promišljala sam, promišljala te uobličila sustavnu kategorizaciju snobova, sa pratećim primjerima glede simptoma po kojima ih možete namirisati u svojoj okolini. Želim vam dobru zabavu!

PORIJEKLANT

Ovome snobu je porijeklo stravično važno. Čukundjed, pradjed, djed i otac su mu bili plemići i to je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Osjeća se bolje kada ljude upoznaje s tom činjenicom i potencira ju. Osjeća da mu time raste vrijednost. Ovo može biti i snob koji nema plemenitaško porijeklo, ali bi ga volio imati, pa pati što ga nema. On pada na formu, a posebno uživa u društvu sličnih sebi. Znam dečka mojih godina koji se potpisuje sa, karikiram, Ivan pl. Ivić ml. Jer ima plemenito porijeklo. Pitam se da li se tako potpisuje i na pismenima na faksu i je li tako slovio i u školskom imeniku? :-) I što uopće znači takva titula? Da ju je neki tvoj predak svojedobno dobio za određene zasluge u zajednici koje su nerijetko bile ništa drugo nego obično političko poltronstvo i podobnost. Pa se to, eto, prenosi i dalje s 'uvaženog' člana zajednice na njegove potomke. I po čemu je taj 'uvaženi' plemenitiji od običnog paora? Kakogod, snobu porijeklantu to imponira jer mu olakšava identifikaciju sebe. Kad ti nešto ne ide, svaka pomoć je dobrodošla, ne? :-)

TITULANT

Ovaj snob pada na titule, kako svoje, tako i tuđe. Ako je, npr, liječnik, strašno voli da ga se tako i oslovljava. Uživa i naglasiti da je magistar ili doktor znanosti, a posebno su komični oni koji, kada se predstavljaju, sami sebe predstave sa 'ja sam gospodin Matić, drago mi je'. I 'gospodin' je dobra titula ako nemaš nijednu drugu, glavno da si zvučim važno i uvaženo. U osnovnoj smo imali profesoricu fizike koju smo tada, kao i sve druge učitelje, zvali 'učiteljice' (ne znam kako je sad), a ona nijednom nije propuštala priliku da nama, djeci, bijesno dade do znanja kako ona nije učiteljica, nego profesorica te da ju tako moramo i oslovljavati. Nitko to, pogađate, nije činio, namjerno, jer nam je bila antipatična i usiljena. Titulanti nastoje biti okruženi drugim titulantima, pa se osjećaju posebno ponosno kada su u društvu drugih mr, dr, dipl.iur, dipl.oecc, prof, dipl.ing... bilo koga tko ima tu čarobnu skraćenicu ispred/iza imena. Neš ti garancije da su svi ti ljudi oko tebe oličenje hodajuće uzoritosti na 2 noge.

EDUKANT

Ovaj snob je vrlo sličan titulantu, no on svoju nadmoć ne ispoljava samo titulom, nego i beskrajnim pričama o svom obrazovanju, edukacijama svih vrsta, o primatu upravo njegovog fakulteta pred ostalim fakultetima, pritom ne zaboravljajući naglasiti kako je on bio, eto, tako pametan i poseban, pa je sve to stoički podnio. Svaka čast, ali još je gore to što isti na ljude bez fakulteta gleda s podsmijehom, uvjeren u to da fakultetsko obrazovanje nužno znači i nečiju pamet i uspjeh u životu. Njegove opaske na račun manje obrazovanih zvuče malograđanski i plitko te otkrivaju kakva se, zapravo, osoba krije ispod te uvažene titule. Svi poznajemo osobe koje su završile faks, pa nisu ne znam kako uspjele u životu, kao i one koji nisu, ali su uspjeh ipak polučili (i pritom ne mislim na kriminalce i političare!). Edukanti posebno vole omalovažavati obrazovanje sugovornika, ističući kako je njihov fakultet mnogo teži od vašeg. Hehe, ma da je težak tisuću puta, ništa ti to ne vrijedi ako će od tebe i dalje ostati sirovina koju je uljudnost uredno zaobišla.

FORSIRANT

Ovo je snob kojeg odlikuje forsiranje vlastitog djeteta da bude nešto što nije. Naime, snobu forsirantu je normalno da stalno glumi, pa to očekuje i od svog djeteta. To se najbolje vidi na primjeru odluke koju će mu školu ili fakultet dijete pohađati. Da ne bi bilo zabune, naravno da svi svome djetetu žele najbolje i naravno da žele da im dijete, po mogućnosti, završi faks i pokuša si time, bar malo više, osigurati prosperitet u budućnosti. Ali znam primjere ljudi čije dijete je još u osnovnoj školi imalo slabe ocjene, vidljivo slabe, a oni su inzistirali pod svaku cijenu da im dijete upiše gimnaziju. Dijete ju je nekako upisalo i sve je neslavno završilo jer mu je tempo bio prenaporan i pretežak. Roditelji to ne mogu shvatiti jer kako dijete njihovih prijatelja može prolaziti sa 5, a njihovo se jedva provlači? Usput rečeno, to je i bio jedan od velikih razloga zašto su ga i tjerali u gimnaziju – ako može dijete prijatelja/rođaka, može i njihovo! E pa, očito ne može, a i zašto bi moralo? To ne znači uopće da je ono gluplje od ostale djece, nego je možda samo lijeno ili zainteresirano za nešto drugo. I po čemu je gimnazija toliko bolja od ostalih škola? I ja sam ju pohađala, pa ne vidim neku bitnu razliku između sebe i mojih prijateljica koje nisu. I tako sve, na kraju, ovisi o trudu pojedinca i radu na samome sebi. Jer koga edukacija ne zanima, ni najbolja ga gimnazija neće upotpuniti i adekvatno pripremiti za daljnje obrazovanje. Forsiranti se očituju i u tjeranju djece na hrpetinu izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti od kojih polovica dijete uopće ne zanima. Oni mu žele omogućiti sve najbolje, ali ne slušaju djetetove želje te nerijetko sve to čine, opet, ne bi li impresionirali bliske prijatelje i rodbinu. Tako jadno dijete mora svirati pred gostima klavir ne bi li manifestiralo svoj 'talent', pokazivati svoje crteže, pjesme, medalje, priznanja... sve ono što možda roditelji forsiranti sami nisu postigli, pa to pokušavaju kroz svoje prebukirano dijete.

WANNABE IMUĆNJAK

Zamislite osobu prosječne platežne moći koja živi visoko iznad svojih mogućnosti. Vozi Audi A6, a realno ima novaca za Škodu Fabiu. Učestalo ruča u skupim restoranima, a realno ima novaca za lokalnu pekarnicu. Putuje po europskim metropolama, a realno ima novaca za posjet obližnjem parku prirode. Odijeva se u Gucci, a realno ima novaca za X-Nation. U kreditima i posudbama je do grla, živi u neurednom podstanarskom stančiću, nema ušteđevine, ulažući samo i isključivo u izvanjska obilježja imućnosti koju žarko želi za sebe, a realno nikako da ju dostigne. Pa joj preostaje taj privid u koji tone sve dublje, kao i u minus na tekućem računu. Sada razmislimo. Sve je ovo još u redu ako osoba to čini isključivo zbog sebe i ako joj tako paše, a inače je realtivno normalna i draga. Od volje joj, njen novac, njen život. Ali što kada se sa svim tim stvarima ona počne preseravati, ponašajući se kao da ju one uzdižu iznad ostalih smrtnika koji nisu dostojni njezina društva? E, tada imamo posla sa snobom. I to wannabe imućnjakom koji tom imućnošću želi stvoriti određenu sliku o sebi (opet ta ovisnost o mišljenjima drugih) kao superiornijem, a pritom imućan uopće nije! I kako se onda ne nasmijati nečijem usiljenom kokodakanju o novim cipelicama po 2000Kn, kada znamo da će ista ta osoba, kada dođe kući, prvo sjesti za stol i početi zabrinuto kalkulirati kako se izvući iz financijske gabule za koju si je sama kriva?

IMUĆNJAK

Ovo su osobe koje su doista imućne. Ne žive iznad svojih mogućnosti, a onaj novi Jaguar voze jer ga doista i mogu platiti, bez da tako opako trpi neko drugo područje njihova života koje također zahtijeva financiranje. O takvima nemam nijednu lošu riječ. Ljudi su si zaradili, mogu si priuštiti i naravno da će uživati u tome bez grižnje savjesti. I ja bih. I nitko im nema pravo prigovoriti na što će trošiti svoj novac (doduše, nitko nema pravo nikome prigovarati, ali u ovom slučaju posebno jer je to tada ništa drugo, nego običan jal). Međutim, ovdje se također mogu iskristalizirati snobovi. A to su oni koji, unatoč istinskoj imućnosti, imaju potrebu to svima nabijati na nos, biti oholi prema siromašnijima od sebe, ponašati se bahato i odvratno samo jer im je novčanik deblji. Razlozi mogu biti različiti, ali jedno je sigurno: i oni liječe svoje komplekse čije postojanje, očito, ne ovisi o likvidnosti osobe. A bezobrazluk i primitivizam kojim to čine ih automatski degradira u tu skupinu snobova imućnjaka kojima nikakav novac ne može pomoći da osjete ono unutarnje zadovoljstvo, toliko potrebno da bi osoba bila čovjek.

VOKABULANT

Već sam spomenula primjer osobe koja preferira koristiti stručne ili strane termine u svom vokabularu, ne bi li naglasila svoju upućenost ili načitanost. To onda rezultira dvijema opcijama. Prva je da osoba te termine pravilno koristi, ali toliko učestalo i isforsirano, da sugovornicima postaje smiješna i iritantna jer kao da namjerno želi da ju neupućeni ne razumiju i time si utuve u glavu kako im je njezin 'classy' status nedostižan (ovo se posebno odnosi na neke liječnike koji i privatno vole namjerno koristiti stručne izraze pri razgovoru o nekoj bolesti, a itekako dobro bi mogli komunicirati običnim rječnikom – uostalom, pravi stručnjak bi svoju struku trebao znati objasniti upravo tim uobičajenim govorom nekom laiku). Druga vrsta su oni simpatičniji koji pokušavaju biti 'netko i nešto', koristiti izraze koje su negdje čuli, pa upamtili, ali nisu točno provjerili njihovo značenje ili točan izgovor. Tako oni 'a propos' izgovaraju sa 's' te su uvjereni da su reklama i reklamacija istoznačnice. Najgore je što ih na to nitko ne tjera; ja ako ne znam značenje neke riječi, neću ju ni koristiti i bespotrebno se blamirati.

UMJETNJAK

Ovo se odnosi na snobove koji jako vole biti viđeni na kojekakvim umjetničkim događanjima, posebno kazališnim predstavama, izložbama, književnim večerima, koncertima ozbiljne glazbe i sl. Naravno da tamo dolaze i ljudi koje taj i taj kazališni komad i zanima, kao i rad slikara čije radove upravo promatraju, ali uvuku se i oni smrtno nezainteresirani koji samo vole da ih se smatra urbanim, proumjetnički nastrojenim zanesenjacima koji ne propuštaju nijednu kulturnu manifestaciju u gradu. To se posebno očituje na premijerama kada se zna da će se snimati za televiziju, kao i po tome što ljudi navale u kazalište kada je besplatno, a inače većinu novca daju na bezvezarije, na kazalište ni ne pomislivši. Da se mjesečno odreknu par časopisa koje kupuju ili par kava na koje odlaze, taman bi imali za kazališnu kartu. A makar i 1 dobra predstava na mjesec je zanimljivija od čitavog časopisnog sadržaja. Također je degutantno vidjeti ulickane face po kazališnim ložama, naizgled jako zainteresirane za zbivanja na pozornici, a krajičkom oka konstantno kruže po okolnim ložama i parteru ne bi li provjerili tko je, gdje i s kim ili se tijekom čitave predstave besramno došaptavaju sa svojom pratnjom, ne mareći za ometanje drugih ni pola posto. Bude zanimljivo i kada po galerijama bezizražajno zure u likovna djela, na upit su delirijski oduševljeni viđenim, a zapravo nemaju pojma što je umjetnik želio reći. Glavno da su se oni pojavili, prošetali kako bi se poslije hvaliti da redovito posjećuju likovne izložbe. Kako možeš znati da je takva osoba snob? Pa upravo po toj kasnijoj pretjeranoj hvali, kao da je posjet izložbi svojevrstan certifikat unutarnjeg žara za umjetnošću.

GASTRONAŠ

Uh, ova skupina može biti posebno iritantna. Gastronaši poznaju najbolje restorane i ne propuštaju priliku naglasiti koji su zadnji posjetili, što su jeli i, naravno, koliko su sve to platili, kradom promatrajući vašu reakciju. Njihovo je nepce naučeno samo na najfinije okuse, želučić im ne podnosi ništa lošije od vrhunskih delikatesa, a način na koji odabiru vino im je poseban ritual. Moram li naglasiti da se u vina uopće ne kuže i da naivno vjeruju da cijena nužno garantira kvalitetu? Njihovo komedijaštvo posebno dolazi do izražaja kada uvaženo naruče najskuplje vino i onda ga konzumiraju uz totalno pogrešan odabir jela, važno se šepureći svojom profinjenošću. Takvi nerijetko iznose pred goste poneke, općepriznato, 'luksuzne' namirnice, poput kavijara, a zapravo uopće ne vole okus usoljene riblje ikre i najradije bi povraćali kada ju osjete na jeziku. Ali ju jedu, nude jer to je, oh, classy! Ima i onih koji kavijar doista vole, njima svaka čast jer meni je to jedna od najodvratnijih stvari koje sam ikada stavila u svoja ustašca :-) Inače, zdravo i raznoliko se hraniti je pohvalna navika, a zdravo često nije nimalo jeftino. No velika je razlika kada to činimo za sebe, nego kada sve to kupujemo samo da bi mogli impresionirati prisutne i obznaniti im da smo, eto, gastroelita, hahaha.

NEMANIRIST

Ovo je naziv za snobove koji inače jako paze na svoje držanje, želeći izgledati otmjeno, drugačije i uglađeno, ali ih onda urođene, neispolirane manire izdaju. Nisu neke od tih 'manira' ni loše (neke definitivno jesu), ne moramo svi hodati, sjediti, pričati kao roboti, ali nemoj se onda pretvarati da si neki veliki gospodin, a za volanom auta, na semaforu, zavaliti prst u nos! Isto se odnosi i na žene koje se usred restorana ili kafića šminkaju, osobe koje urlaju na mobitel dok razgovaraju, čačkaju uho ključem od auta, dodiruju svojom vilicom svaki komad posluženog mesa, pred ostalim gostima, prije nego si ga uzmu na tanjur, mljackaju dok jedu, podriguju ili gestikuliraju rukama kao da po zraku hvataju muhe. Sve to izdaje, inače pretenciozno superiornog, snoba i govori nam da njegovi pokušaji da bude profinjen ostaju samo – pokušaji.

LOGOŠ

Logoš je snob koji, osim što pati na skupu odjeću, pati i na ispisani logo. To su vam oni muškarci koji hodaju s majicama koje preko prsa imaju ogromne natpise tipa D&G, a jedino što od toga može biti još gore je da je majica lažnjak. Najčešće jest. To su vam one cure koje sve redom hodaju gradom s istim torbicama sa štandova na kojima je cijelom površinom ispisan logo LVLVLVLVLV, a torbicu su platile 90Kn. Ma čak i da je torbica original, zašto bih ja nosila nešto što otvorenim natpisom ili logom reklamira tog i tog kreatora, a da mi on za to ne plati? Šta sam ja, nečiji pano za besplatnu reklamu? Neki ljudi nikako da to shvate, ali OK, neka slobodno nose takve stvari, zna se da to čine samo da bi 'impresionirali' druge. Joj, vidjela sam neki dan nešto također grozno. Neki nadobudni mladić šlajdrajući je vozio prastari Golf na kojem se naprijed nalazio onaj metalni Mercedesov znak! Kako jadno, uostalom, to mu je auto samo poružnilo, a i tako nitko nije pomislio da je možda u pitanju stvarno Mećka, haha. I sada mi recite da to nisu kompleksi.

SELEBRITAŠ

To je snob koji oponaša svoje omiljene celebrityje, ali do toliko zaluđene i bolesne mjere da više ne vidi pravu realnost i sve druge ljude smatraju bezvrijednima. Čitala sam da u Americi postoji prava pomama tinejdžerica, a i starijih cura za uzorima poput Lindsey Lohan, Paris Hilton, Nicole Richie i sličnim personama za koje se uopće ne zna zbog čega su popularne. Kopira ih se u svemu – odijevanju, obuvanju, šminkanju, frizurama, vrstama mjesta za izlaske, vrstama izlazaka, pićima koja piju, ponašanju kakvo prakticiraju, pa čak i govoru. To obično rade cure imućnijih roditelja koje financijski cijede do maksimuma, ne postavljajući uopće granice takvoj suludoj rastrošnosti i poistovjećivanju, a karakterizira ih i iznimna bahatost, kao i tipično bitchy ponašanje. Obično se druže u malenim grupicama u koje ne puštaju 'obične' cure, doduše, znam i neke moje sugrađanke koje se ponašaju na sličan način, a temelj svemu tome je sve samo ne kvalitetna osobnost, a čak je i financijska podloga nategnuta. Pitam se koliko slab moraš biti da bi u življenju tuđeg života pronalazio zadovoljenje?

KVAZIHUMANITARAC

Tu se radi o snobu koji se želi predstavljati kao veliki humanitarac i dobročinitelj, a zapravo sve to čini radi vlastite promocije. Doduše, danas je to tako, zna se da velike firme koje daju donacije to čine upravo i zbog marketinga, svemu su svrha novac i koristoljublje. Čak se i mi, obični ljudi, kada nekome pomažemo osjećamo bolje i zadovoljnije sobom, pa time ubijamo 2 muhe 1 udarcem – pomognemo kome treba, a time i sebi na neki način, nije li tako? I nije to nužno loše jer ostaje na toj jednoj osobnoj razini zadovoljstva sobom. Ali što bude kada se osoba počne hvaliti svojoj okolini kome je, kada, kako i u kojoj novčanoj/inoj visini pomogla? Nije li to snobizam? Otvoreno govoriti o svojim dobročinstvima koja na kraju ispadaju učinjena samo u tu svrhu samohvale, a ne u primarnu svrhu pomoći drugome. No dobro, sve je ovo donekle opravdano i zanemarivo ako je to cijena da potrebiti dobiju ono što im toliko nedostaje. Makar i pod cijenu tuđeg snobizma, cijena je još uvijek prihvatljiva. No je li prihvatljiva i za snobove?

SPIRITUALAC

Ovo je posljednja kategorija za koju mi je ideju dao Albert Camus. On je, naime, rekao ovo: 'It's a kind of spiritual snobbery that makes people think they can be happy without money'. Hm, je li osoba koja je doista sretna s malo novca duhovni snob koji svoju duhovnost izdiže iznad svega i time se smatra uzvišenijim i vrijednijim? Ili je upravo to protuteža snobizmu kojoj svatko od nas treba težiti? Može li, uopće, postojati spiritualni snobizam i ako da, postoji li onda uopće ijedno stanje koje snobizam – nije? Je li odgovor u zlatnoj sredini? Zašto se svi uvijek vraćaju upravo njoj? Možda su i zlatnosrednjaci snobovi, haha.

A zaključak? Hm, sličan je uvodu, kratak i jasan. Primjerci (s)nobodies-a me i dalje nasmijavanju i zaista ih smatram osebujnim, besplatnim komedijašima današnjice. Na što bi mi neki umišljeni snob samodopadno odgovorio: 'Pa najbolje stvari u životu i jesu besplatne, zar ne?' :-))

Na ovo, kao i uvijek, nešto pametno ima za reći i cijenjeni gospon Manson:

‘Today I am dirty
I want to be pretty
Tomorrow I'll know that I'm just dirt’

ponedjeljak, 11.06.2007.

Dinner and Dessert

Pjesma za ugođaj: Wonderful Tonight – Eric Clapton



Zadnjih dana imam popriličan broj obaveza, pa ne stignem napisati cjelovit post, stoga se radije prepuštam moratoriju. U glavi mi se roji pregršt tema koje samo čekaju da se euforično razmile po monitoru, što će se i dogoditi. Uskoro.

A dotad, želim s vama podijeliti jednu predivnu erotsku priču. Naime, tijekom revizije svojih CD-ova s podacima, slikama i uspomenama od unazad nekih 8 godina, pronašla sam ovu priču koja me je svojedobno oduševljavala svakim novim čitanjem. Ni danas nije drugačije i jedna mi je od najdražih ispričanih BDSM priča. Nije to neko literarno remek-djelo (pronašla sam ju na Netu, na jednom odličnom site-u sa erotskim pričama, autora se ne sjećam, dakle, nisam ju napisala ja), tematika se mnogima neće svidjeti (psihološki BDSM), a k tome je poduža i na engleskom jeziku, što će mnoge od vas odvratiti od čitanja već u samome startu. To je, zapravo, dobro. Jer za one koji se ipak odluče na čitanje (zbog čega neće požaliti) ćemo barem znati da su to učinili sa srcem i seksualnim afinitetima vrlo sličnim mojima. Što je vrijedno štovanja, haha ;-)

Za one rijetke koji ne znaju što je to BDSM, mogu se ukratko informirati ovdje, a za one kojima je potrebna pomoć pri prijevodu priče, instantno je dostupna ovdje. Pa, krenimo... :-)

Dinner and Dessert

He had been watching her all day as she went about her normal routine. He was always impressed with her effortless grace as she did simple thing around the house, such as dusting the TV or arranging the vase of fresh flowers she put in the center of the table, and today was no different. Even dressed in one of his old shirts with her hair pulled back in a ponytail, she still had that special femininity that always caused his breath to catch when he scanned her lithe form. She belonged to him and he felt that familiar pride rise in his chest as those thoughts centered in his mind.

She was adjusting the crisp, new curtains she'd bought for their kitchen window when she turned to him and smiled. It was one of those smiles that he treasured, the kind that always left him wondering if she was a she-devil or a little girl trapped inside the body of a full-grown woman. His eyes were drawn to the glitter of sunlight that danced on the small silver and gold tag that bore his name and hung from the leather and steel collar encircling her neck. Yes, she belonged to him and he beamed his pleasure in answer to her. His eyes traveled down her back to the top of the slender thighs visible below the tail of his shirt and continued down her bare legs to her feet. She never wore shoes in the house; he didn't permit it. He loved the soft sound of her padding through their house like some large sensual cat as it stalked its prey.

He returned to the work on his desk, looking up now and then to catch a glimpse of her moving almost silently from room to room as she made certain the house was in the order he required. She was always so attentive to details and that pleased him intensely. He liked things in order and seldom had to reprimand her for failing to follow his directions. He mused on her obedience to his authority and his mouth curled in a small grin as he recalled the few times she'd tired to rebel against his control and then gave way with only the slightest pout on her full lips as she surrendered yet another part of herself unto the man that was her Master.

The first evening shadows were falling across the carpet when she appeared at his side and knelt silently at his feet. His hand touched the collar the enveloped her graceful neck to signal that she could speak what was on her mind. Her head raised and her eyes met his as she inquired about his preferences for their evening meal. He pondered her question for a moment, then spoke, "Tonight I feel like having a special treat, my pet. Go bathe and prepare yourself to go out. I'll have your things laid out on the bed when you've finished. I will expect you to look especially lovely for me tonight, my love." She smiled softly, nodded and replied, "Yes, Master, as You wish, Master."

He stood in the doorway of the bathroom as she undressed in preparation for her bath. She never disrobed without his presence when he was home and once she'd stripped and slid into the steaming tub, he turned to go to their bedroom. He could hear her soft splashing as he scanned the things hanging neatly in the closet. "Ahh," he thought as he selected a padded hanger that held the dark blue, silk dress he'd been seeking, "Here it is."

The dress was one he especially liked and it had been some time since he'd seen her in it. The short skirt was flared and showed off her legs nicely but his favorite part was the bodice. The thin silk halter top crossed over her breasts and tied behind her neck, creating a deep V-neck that tastefully exposed the cleavage between her breasts in the most delectable way. It always amused him to observe how carefully she moved in that dress to keep the gossamer bands from slipping and showing more than she wanted. "This will be perfect for tonight," he thought as he pulled open her lingerie drawer and chose a pair of tiny silk panties and garter belt in a matching shade of blue. He finished off the undergarments with a pair of black silk stockings and once these items were laid on the bed, he chose a pair of black heels that would add a very nice tilt to her pelvis and stretch her calves into a perfect shape. On her dresser he laid the jewelry that would complete the outfit: a pair of gold dangle earrings. He smiled with satisfaction as he gazed at his selections laid out neatly on the bed.
He picked out a sports jacket, slacks, shirt and tie for himself and headed for the shower in his private bath to freshen up and dress before she finished her bath. He'd just finished tying his shoes when he heard the gentle padding of her footsteps coming down the hallway. Her soft, clean scent greeted him as she passed him at the doorway where he kissed her lightly and pulled the towel from her body as she walked into the room. Lingering at the door for a second, he watched her reaction to the outfit he'd chosen for her to wear for his enjoyment and then turned to wait for her in the living room. He glanced at his watch to see how long it would take her to complete her tasks and within the allotted time she appeared, dressed in the items he'd so carefully chosen.

There was an audible intake of breath as his eyes traveled over her body. "God, how alluring she looks in that dress," he thought. Her cheeks turned a deep pink as she saw his desire for her so plainly visible on his face and she lowered her eyes. "Are you uncomfortable when your Master looks at his lovely slut, my pet?" he asked. She hesitated for a second as she strled with her feelings of pleasure and embarrassment. "No, Master," she replied. He motioned for her to approach him, his eyes indicating that he wanted her to stand in front of him. Without a word, he raised her dress and checked to see if her undergarments were properly in place. "Very nice, my little one, " he said. "Now turn around." She turned slowly as his eyes searched her body and found that she'd dressed precisely as he'd instructed. He glanced up at her bare back and shoulders, so white in contrast with the dark cloth. Her ebony hair flowed over her shoulders as if made of the same silk as the dress and framed her delicate face when she completed her turn before him. He checked her make-up and smiled his approval.

"Come lay over my knees, my love. There's something missing. Your cheeks are so lovely in that shade of pink that I think these ones should match." He raised her dress over her buttocks as she draped her body over his thighs. Carefully he ted the elastic band of her panties over the soft swell of her bottom and kneaded the supple flesh with his hand. He loved the cool feel of her skin against his palm and how her pale flesh was such a contrast against the darkness of the garter belt and stockings. Suddenly he brought his open hand down sharply on her left cheek, the loud slap echoing in his ears. He felt her body jerk and stiffen as the shock registered in her brain. Before she had time to respond with a whimper he struck the other cheek just as sharply.

She bit her lower lip to hold back a startled cry and tensed her bottom as she prepared for the next swats to her backside. "Pet, you know that I do not like to feel that tension in your muscles when I spank you. I like to feel your ass quiver when I slap it. That will earn you a few extra swats, my love." "Yes, Master," she said just before the third and fourth strokes were delivered. He hesitated a few seconds to watch the pale skin deepen to pink and waited to see if her buttocks would remain relaxed and pliant for the remainder of his attention. Pleased when she obeyed his demands, he gave each cheek three more swift, firm swats and then gently rubbed the warm, crimson flesh beneath his hand. "There," he said, "now your make-up is complete. These cheeks are as nicely blushed as the ones on your face and will remind you of your Master's ownership as we sit and have our dinner tonight, my sweet one." "Yes, Master. Thank You, Master," she replied in a voice that sounded huskier than normal. Carefully he pulled her panties up over her rosy bottom and allowed his fingers to slip between her thighs to feel the dampness that was slowly seeping against the silken crotch.

"Mmmm," he murmured as he fingers stroked over the smooth silk that covered the lips of her sex. "I see you have enjoyed preparing yourself for me, little one." Her only reply was a soft moan as her thighs parted to give him access to her most private parts. "I think I'd prefer to know that warm little ass and those wet lips were uncovered tonight." His fingers quickly unfastened her garters so he could slide her panties down her legs and over her feet. He dangled the panties in front of her face and showed her how she'd already stained them with her wantonness. "Just look at the mess you've made, my pet. I really must teach you to have better control," he laughed and stuffed the panties into his pocket then refastened her stockings to the garters. "Now stand up and let's get ready to go."

She stood, her breasts heaving against their blue silky covering, and lowered her eyes. She was always overwhelmed by the effect this man had on her and the way he seemed to know things about her body that she didn't know herself. Her buttocks felt white hot and she could feel her sex throbbing between her thighs. Sometimes she vaguely resented the way her own flesh seemed to betray her and responded to him so powerfully but she found peace in knowing that she was his in every way imaginable. She glanced up through her long lashes to steal a look at his handsome face and felt her heart beat faster and swell with fierce pride at being owned by him. He was truly her Master, body, heart and soul. His blond good looks caught the admiring glances of many women when they were out together and she was incessantly proud that he'd chosen her over the many submissives who had thrown themselves at his feet.

His hands scooped her hair to the back of her head to reveal her slender neck and instructed her to hold her hair out of the way as he closed a hinged, gold ring around her throat and locked it in place. "My love, give me your wrists," he said as he reached into his jacket pocket to pull out a pair of wide gold bands, each with a clasp lock and ring. He closed them around her delicate wrists with a soft click and snapped one end of a 4 inch gold chain to one of the rings. "These, my dear, will be the most stylish handcuffs anyone has seen," he continued as he pulled her arms to the small of her back and linked the other end of the chain to the remaining cuff. "They're really quite strong and most people wouldn't recognize that you are unable to escape from them, love." She ted against the bracelets and nodded as she realized that she could not free her hands.

Once again she felt her heart race as a mixture of apprehension and anticipation gripped her. A million thoughts tumbled through her mind as she considered her situation. "Surely He won't let anyone see me like this," she reasoned. She willed herself to remain composed but her uneven breathing and rapid pulse divulged far more than she desired. A silent war was ragging inside her as her mind battled to maintain some measure of control over the body that was so eager to respond to him without question or concern for modesty or dignity. As he turned his back and moved toward the front hall, she jerked against the restraints on her wrists and sighed her acceptance of their confinement when they held fast. She suddenly felt calmer as she gave way to the realization that she had no choice but to accept what he'd planned for her this evening. She loved him beyond reason and knew pleasing him made her happier than anything she had ever known. The war subsided with her unspoken surrender.

He stepped to the closet and removed a mid-thigh-length cape, draped it over her bare shoulders and fastened the clasp that closed it at the small of her throat. Carefully he arranged her hair so it spread over the cape like a dark waterfall of soft curls and strands of softness. Once satisfied with her overall appearance, he pulled a short gold chain from his pocket and clipped it to the golden collar that circled her neck. "We are ready, pet. I have a marvelous surprise for you so I hope you are very hungry tonight," he said with a curious lilt in his voice. With that they headed out the door to the car where he helped her inside and held her skirt aside so her bare bottom would contact the seat. She gasped slightly as her heated flesh touched the cool leather and she was reminded of the spanking she'd received earlier. He didn't fail to notice how the cool air had caused her nipples to spring to attention and press stiffly against the thin silk that barely hid them.

They talked very little as the car made its way along the busy streets of the main part of town and then headed to the outskirts of the city. She was visibly nervous about going out in public like this. They were usually very discrete about their unique relationship and she was bewildered about this sudden change in demeanor from her Master. She looked around trying to get her bearings as they pulled into a darkened parking lot and stopped the car in the rear. "We're here, pet, " he said and turned slightly toward her as he reached to grasp the gold chain that hung from her collar. With a gentle tug he pulled her head to his lap as his left hand unfastened his pants and freed his manhood from the confines of his trousers. "I think you should have your dessert before we go inside for dinner, love. Master has your favorite treat waiting for you."
She was unable to catch herself with her hands bound behind her and landed face down in his lap. His rigid member bobbed against her cheek and her nostrils were filled with the masculine scent of his body. It was intoxicating to her and she eagerly sought his hard flesh with her lips and tongue, using them in the skillful way she'd been trained. Her efforts increased as she felt the rhythmic thrusting of her Master's hips in response to her mouth sucking and licking at his cock. She groaned when she felt his finger and thumb grip her nipple and tug her breast from behind the silken bandeau of cloth that covered it. His fingers pinched and rolled her turgid nipple then alternated the pressure from gentle tickling to firm, hard twists that sent blinding rushes of pleasure-pain down her belly and between her thighs. Her head was bobbing wildly when she felt his hand grip her hair, his signal that he was about to release in her mouth. She sucked noisily as the hot, viscous fluid splashed against her throat and she tried to inhale each precious drop of her Master's passion. He stiffened, his balls drawing up against her chin, and growled as his release was siphoned from him by her hungry mouth.

He jerked her head up from his lap by her hair and looked deep into her lust-filled eyes. "Oh, my pet. You were such a hungry little slut tonight but see what your greed has caused." His finger touched her chin and drew her attention to the dribble of his semen trickling there. Her tongue tried vainly to wipe away the evidence but could not reach the milky fluid that clung to her chin. He smiled inwardly at her attempts to collect the dribble and the flush in her cheeks when she was unable to remove it. He sat her up in the seat and straightened her hair. Her left breasts was still fully exposed and her nipple was dark from the vigorous stimulation he'd just ministered to it. He flicked its firm tip with his finger and enjoyed the sound it evoked from her. Quickly he arranged his cock inside his pants and closed the fly as he opened the car door.

She visibly jolted when the dome light flashed on inside the car. She had that "deer caught in the headlights" look on her face and he loved it. He slid out from under the steering wheel, shut and locked his door, and made his way to her side of the car. Once again she got that stricken look when the light came on inside. "Pet, there's no one here to see your lovely breast," he chided as he helped her from the car. He felt almost drunk with the power he had over her at this moment. She was his and he toyed with her like a cat with a mouse. She whimpered when he jerked her skirt to her waist, pushed her ass against the cold metal of the car and plunged his hands between her thighs. His fingers parted the soft, shaven lips of her sex, now saturated with desire. Like a skilled musician he played her, his fingers teasing and coaxing the hardened bud of passion nestled between her lips and urged it to peek out of its fleshy hood. He could feel her body shivering as his fingers worked at her relentlessly and when he lowered his head to catch her nipple between his teeth, he delighted in the tiny shriek she made from the intensity of his bite. He had her on the edge and she hung there, suspended between agony and ecstasy.

He backed off and let her come back. He wasn't ready to end the uncertainty he saw on her face. He reached inside the top of her dress again, gripped her other nipple tenaciously between his finger and thumb and jerked her right beast into view. His eyes studied her breasts for a few minutes. He loved the difference in the colors exhibited in her nipples. The left one was deep coral in color and slightly bloated from his rough play. The right one was a tender pink, stiff but not nearly as large as the other. "Poor pet," he crooned. "Does your right nipple feel left out, my love? Would you like Master to fix it for you?" She started to shake her head to indicate that she didn't. Her left nipple was throbbing and slightly painful and she wasn't anxious to have the other one undergo the same treatment. He arched his eyebrow when he saw her reluctance. "No, pet? You really don't mean that do you?" he questioned as his fingers slid along each side of her clit and began to flatten it between them. His other hand toyed at her right nipple as he tweaked and teased at her sex button.

Her hips bucked toward his hand seeking more of the pleasure that his fingers were generating between her legs. He relaxed the pressure on her clit and tightened his grip on her nipple. She responded with a small moan. "You do like it, don't you, pet?" he asked as he pinched her nipple harder and rolled it roughly between his thumb and fingers. "Tell me, love," he demanded and again heightened the pressure on the hardened knot between her wet lips. "I like it, Master. I like it," she squealed as he ted and twisted the pink tip of her breast. "I knew you did, pet," he said. "Master is always delighted to give you what you crave, love," he whispered as he pinched her nipple in a vice-like grip that made her wince. He lowered his head to supplant his fingers with his mouth and sucked the supple tip quickly into his mouth. After a few minutes he leaned back to survey his work and smiled as he saw the deep coral, distended nipple sitting erectly on her creamy breast. "There, love. Now we have a matching pair," he chuckled as he looked at the sparks flashing in her eyes. "Let's go eat."

She looked at him with a bewildered _expression and started to speak but held back her comment. He was enjoying the predicament he'd created for her. "What's the matter, my love? You seem to be concerned about something," he said. The confused look on her face gave him another rush of the power he always felt when he had her just where he wanted her. He knew she was strling with her anxiety of being exposed in public as he searched her features for all the signs that disclosed her emotions and thought processes. Sometimes he could read her like a book and he found immense satisfaction in that fact. He gripped her shoulders and turned her to face the car, bent her at the waist and grinned as he felt her body wrench when he pressed her bare breasts to the cold metal of the car's rear deck. "Are you a bit chilled, my pet?" he asked with a sound of amusement in his voice. "It will be my pleasure to warm you a little before we go inside," he said as he lifted her skirt over her hips. He saw that her buttocks were still a little flushed from the spanking he'd given her before leaving the house. "A finishing touch is all she needs," he thought to himself as his open hand struck her left cheek with a loud smack. He noticed her first reaction was to tense in expectation and smiled as he saw her force herself to remain at ease and gave her a matching swat on the other side of her bottom.

After tenderly standing her upright, he embraced her, drawing her to his chest. Her soft whimper was like music in his ear. "You never stop filling me with pride, pet. You're doing very well tonight." Her mind was racing, trying to sort out the feelings that were churning inside her. She was terrified that he was going to lead her inside the restaurant on that chain with her breasts exposed but another part of her was delirious with joy that she'd pleased him. She tried to shake off the feeling of dread, telling herself that she trusted him and he knew her limits. He often took her to the edge but never beyond where she'd willingly go for him. She felt him pull the cape over her shoulders and close it loosely over her breasts as he picked up the end of the golden leash. "Walk carefully, my treasure, and no one will see that you've dressed so provocatively," he stated casually as he stepped off toward the front of the building with her in tow on her tether of gold.

She was hurrying to keep up with him, her high heels clicking across the pavement, and her mind very aware of the way the cape kept threatening to flip back over her shoulders. As they stepped through the door she heard her Master inform the man inside that they had reservations and smiled at her when she paled as he asked if he might check the cloak for the lady. "That won't be necessary, my good man," her Master said. "The lady will keep her cape at our table." He slid his arm protectively around her as they were escorted to a secluded booth near the back for the restaurant. "Perfect," he said to the waiter. "This will do nicely won't it, my love?" She smiled and nodded then breathed as sigh of relief as the waiter took the order for a single glass of merlot and disappeared into the dim interior.

Before removing her cape and seating her, he reached beneath the outer garment and deftly slid the top of her dress over breasts. He helped her into the booth and took his place at her side. She felt safe with him. She always did. The power he held over her never stopped exciting her in ways that she couldn't quite understand and she raised her shoulders proudly as she considered how lucky she was to be seated next to him on the smooth, soft leather of the of the booth. The cheeks of her ass felt warm against the cool seat and she was reminded that she was owned by this man sitting beside her.
At the sound of his soft chuckle she glanced up to search his face for the source of his amusement. He was smiling, staring down at the front of her dress and she lowered her eyes to find what was holding his bemused attention. She gasped sharply when she saw that the blue silk band stretched across her right breast was not centered and the deep rose-colored circle of her areola was peeking out defiantly. Her face flushed a matching color and she whimpered helplessly as her eyes pleaded silently to him.
"Shhhh...pet, you are drawing attention to yourself," he said as his eyes directed her attention to a table nearby where an older couple sat whispering and looking in her direction. She squirmed uncomfortably in the booth, trying to coax the wayward piece of material back into its rightful place. "You are only making things worse," he laughed and she looked down to see that even more of the tip of her breast had slipped from behind its thin covering.

She jumped at the sound of the waiter's voice and felt her face grow warmer when she looked up to see him standing, his eyes glued to her exposed flesh and his mouth curled in a slight smile. Her hands jerked unconsciously at the cuffs that held them securely behind her back as her instinct to cover herself kicked in automatically. She was comforted by the sound of her Master's voice as he calmly ordered dinner for them. "I'll have the steak with a tossed salad and a baked potato this evening," he said. "The lady has just had her dessert so I'll feed her from my plate, since she won't be eating much." With that he turned to her, slipped two fingers beneath her chin and tilted her head upward. He picked up her napkin and gently dabbed away the creamy stain on her chin. "My goodness, love. You still have traces of your dessert on that pretty face," he mused and smiled softly as her face turned to crimson.

When the waiter returned with the salad and vanished again, he looked over at her and flashed a smile of approval as his hand slid beneath the table and rested on her upper thigh. He selected a small cherry tomato, dripping with honey Dijon dressing, and slipped it between her full lips as his fingers moved between her thighs and over the moist petals of her sex. Her eyes widened as his fingers sent tiny tremors of pleasure through her body and her soft moans were lost in the juicy orb that filled her mouth. He smiled at the sound of her low "Mmmmm" and remarked, "My precious really loves her tomato, doesn't she?" She could only nod as his fingers worked their magic between her thighs. With each taste of fresh greens, he circled the hardened knot between her wet lips and enjoyed the obvious effects his attention created.

By the time the waiter returned with the plate containing a sizzling steak and steaming potato, she was teetering on the verge of release. He held her there, increasing and decreasing the pressure against the swollen bud between his fingers. The waiter could barely take his eyes off the front of her dress where her exposed nipple was standing erect on her pale breast. The flush on her face and neck showed her condition clearly to a man who could read the sexual language of a woman's body. She strled to show some kind of composure but failed utterly when his fingers pressed against throbbing little nodule that had become the center of her consciousness. "My pet is thoroughly enjoying her dinner," he said nonchalantly to the waiter who reluctantly pulled his eyes from the scene playing out in front of him and turned back to his other duties.

He removed his hand from under the table to attend to the task of cutting the steak into bite-sized pieces and preparing the potato by adding a bit of sour cream and fresh chives. "This smells appetizing, my love," he said boldly as he sniffed the aroma of the food and then passed his fingers near his nose. "I can hardly wait to taste it, " he added and took a bite of the dinner.

His hand returned to its former location and began to torment her relentlessly as he alternately ate and fed her morsels from his plate. Her eyes searched the faces of the tables nearby for signs that anyone was observing her dilemma. Only occasionally did she see anyone look their way and she breathed a sigh of relief that the room was dimly lit. At the sound of her sigh, he increased the pressure against her tiny button and began to take her to the brink once again. When he felt her reach that delicate edge he slipped two fingers inside her as he pressed a cube of steak against her lips. Her lips parted as a deep moan escaped them and closed tightly around the fork as her wet muscles gripped his fingers. She couldn't chew, her mind was swirling and her throat felt as though it had sealed shut. She needed to breathe....she needed to release.

"Now, pet," he whispered hoarsely in her ear. "Now!" For one second she hung in mid-air, her mind a mass of confusion. "Not here," she thought. "Oh, god, please not here." Suddenly it didn't matter. They were alone in the universe. Nothing existed except this man, her Master, and his soft breath on her ear, his demanding fingers buried deep in her soul. Her eyes closed tightly, her back arched and her body shuddered against him. She was lost in a dark blue haze of pleasure and searing heat. Her perception was swept away in the deluge of ecstasy that washed over her like the waves on a beach during a hurricane. Never had she flown so high or felt such abandon.

Gently his fingers lead her back to reality and he wrapped his arm around her shoulder to cuddle her against his body as she trembled with the last spasms of her release. "Thank you, my love. Thank you for your beautiful surrender to me," he whispered softly. His hand drifted down her back and skillfully released the clip on one of her bracelets, freeing her hands. He kissed her softly as he pulled the panties from his pocket and pressed them in her hand. "Use these to clean up a bit before we leave, my pet, then return them to me." When she'd regained her composure she did as he asked and placed the panties on his thigh while her eyes once again scanned the faces at the tables nearby. She sagged slightly in relief as she saw that everyone was eating or chatting, oblivious to what had just occurred only a few steps away.

"Ready to go home, love?" he asked and adjusted the cape around her shoulders. She could only nod and smile softly. Her heart was filled with such overwhelming love and joy that words would not come. He stood, helped her from the booth, picked up the check and started to lead her away. Suddenly he stopped. "I almost forgot to leave our waiter a well-deserved tip," he said and laughed as he dropped her blue panties on the seat where she'd been sitting. "Let's go home, little one, so my pet can serve her Master His dessert."


Mmmm... baš sam sick, ha?

utorak, 05.06.2007.

Krisis

Pjesma za ugođaj: Fade To Black – Metallica



Nedavno sam bacila pogled na jednu tipičnu obiteljsku dramu na TV-u, naslova se niti ne sjećam jer sam upala na polovici, ali se sjećam jednog zanimljivog podatka koji mi se urezao u pamćenje te me ujedno potaknuo na pisanje ovog posta. Naime, jeste li znali da riječ KRIZA dolazi od grčke riječi KRISIS, što znači ODLUKA ili IZBOR?

Krize ili problemi svih varijacija, intenziteta i opsega su sveprisutni u našim životima. Od najmanje prehladice, preko ljubavnih jada ili financijske suše, pa sve do kojekakvih bolesti ili smrti bližnjih osoba. Svatko ima nešto čime je nezadovoljan, nešto što ga tišti i onemogućava u njegovu svakodnevnom funkcioniranju. Onaj tko tvrdi da je cijepljen od životnih nedaća i da se naučio da ga ništa ne dira, opako laže. Jer nitko ne može biti imun na nepovoljne okolnosti i svatko sebi priželjkuje bolji, ljepši, kvalitetniji i sretniji život. Koji, sadistički često, to nije. I svatko ima pravo biti neraspoložen i utučen ako se tako i osjeća, u svakom slučaju je to puno bolje stanje, nego da se cijelo vrijeme pretvara da je sve u redu, a u redu nije ništa. Međutim, sukladno podatku iz uvoda, svaka životna kriza ima svoje rješenje, a to rješenje leži upravo u osobnom ODABIRU. Kojigod problem bio u pitanju, on se neće riješiti sam od sebe dokgod osoba sama ne odabere put ka rješenju, onako u sebi, neovisno o ikakvim izvanjskim elementima. Dokgod se to ne dogodi, problem će joj, poput sablasti, visiti nad glavom. Iako možda zvuči apstraktno, u to sam se uvjerila nebrojeno puta u svome životu, što na vlastitom primjeru, što na primjerima drugih ljudi te sam uočila da se svi ljudi s problemom mogu podijeliti na dvije osnovne skupine:

1) TREZVENJACI – su ljudi koje, kao i sve ostale ljude, problemi ne zaobilaze, ali koji aktivno rade na suzbijanju tih problema, ne bi li si ponovno priskrbili životnu harmoniju.

2) TRAGIČARI – su ljudi koje, također, problemi ne zaobilaze, ali oni ne čine ništa da si pomognu, nego uživaju u ulogama vječitih 'pehista' i žrtava zločestog života.

Sigurna sam da bi, već u startu, mogli ljude oko sebe lako razvrstati u ove dvije skupine jer se njihovi obrasci ponašanja bez problema raspoznaju i već se na prvi pogled vidi tko je vječiti tragičar, a tko poduzetni trezvenjak. Ukratko rečeno, tijekom krize, trezvenjaci odabiru, a tragičari se prepuštaju. I tu nastaje problem. Želim naglasiti da svaka nedaća nekome može biti golem problem, bilo to bubuljičavo lice ili vucaranje od vrata do vrata u potrazi za, bilo kakvim, poslom da bi se prehranio. I svatko ima pravo biti nezadovoljan. I požaliti se. I biti potišten. I iznerviran. I ravnodušan. I oguglao. I plakati. I opaliti kuknjavu sve u 16. Sve je to ljudski i normalno. Ali, pobogu, ponavljati sve ovo unedogled, da nezadovoljstvo samome sebi postane svrha, bez daljnje volje za pomakom naprijed, e pa to, bome, osuđujem!

Oprostite, ali ako neku osobu poznajem godinama i uvijek ju viđam natmurenu, ustiju punih gorčine nad svim tegobama svijeta koje su baš nju snašle, ja ne mogu s njom suosjećati. To vam je ona vrsta ljudi koji i kad imaju zadovoljene sve uvjete za sreću, nisu sretni. To su one žene koje kukaju da su im muževi lijene bube, pa kada ih isti taj muž odluči iznenaditi nedjeljnim ručkom, tada mu prigovaraju što je uneredio kuhinju ili nedovoljno posolio jelo. To su one osobe koje jadikuju nad svojim lošim tenom, a svake druge večeri odlaze na spavanje s neodstranjenom šminkom s lica. To su osobe koje ti zavide što ti ide tako dobro na faksu i žale ti se nad svojom stagnacijom, a po čitave dane sjede po kavama i rade sve, samo ne uče. To su osobe koje bi voljele biti načitane, a u dvojbi između kvalitetnog štiva i junk magazina se odlučuju za ovo drugo, uz mlako opravdanje da se trenutno mogu skoncentrirati samo na laka štiva. Takvih primjera ima milijun. OK, neka prigovaraju muževima, neka spavaju našminkane, neka đabalebare po cijele dane, neka vrijeme provode u čitanju o bračnoj sreći Toma i Katie, neka rade štogod žele, ali neka se onda ne žale nad lošim mužem, tenom, stanjem na faksu ili slabom načitanošću. Ne meni. Jer ja mogu suosjećati jedno duže vrijeme, biti potpora te pomoći kakogod znam, ali kada vidim da ta osoba nema namjeru pomoći sama sebi, bez opravdanog razloga... tada prestaje moje suosjećanje, a rađa se averzija. I bježim što me dalje noge nose od takve jedinke koja uživa kada ju drugi žale, trse se da joj pomognu, a ona im se oportunistički smije u brk. Odvratno.

Vi biste mi sada rekli da su 'krize' koje sam navela u prethodnom odlomku piece of cake naspram istinskih problema koje ljudi imaju - poput obiteljskih tragedija, bolesti, prijevare, neimaštine, gladi, napuštene djece, zlostavljanja itd. Naravno da se problemi mogu stupnjevati i da su neki doista neusporedivi, ali čak i ti najteži moraju imati svoje rješenje. Nimalo jednostavno, vrlo bolno, s ogromnim trudom, ali pomak se može ostvariti uvijek i svuda, samo ako osoba ima volju pomaknuti se. Odabrati. Odlučiti. Da će potražiti sreću, a ne se doživotno valjati u kaljuži trenutne nesreće. Još jedna važna stavka je i da ima svakakvih ljudi. Netko promptno reagira na tragediju i vrlo brzo ponovno stane na svoje noge, dok netko ostane paraliziran zauvijek. Možda je to i stvar karaktera, možda je osoba zaista nemoćna ići protiv sebe, ne znam, ali, nekako, i dalje ne vjerujem u toliku slabost ljudske volje. Dakle, opet se vraćam na svoju podjelu na trezvenjake koji mogu i hoće i na tragičare koji mogu, a neće. Uživajući u ulozi žrtvenog jarca. Sve drugo mi nema previše smisla.

Kadgod pričam o ovoj temi, uvijek kao ogledni primjer navodim jednu svoju blisku prijateljicu. Iznimnu osobu, moju vršnjakinju. Ako ovo bude čitala, vjerujem da će se prepoznati, a ako se prepozna, neka bude ponosna na sebe do neba! Jer ima s čim biti :-) Naime, njezini su se roditelji rastali još tijekom srednje škole, a ona je ostala živjeti sama s tatom, dok s mamom nije u pretjerano bliskim odnosima. Tata joj se uskoro teško razbolio, a ona je, sama, bila uz njega svaki tren, strepeći nad svakim njegovim kašljucanjem i pokretom (sada mu je, hvala Bogu, dobro). Uslijed njegove malene mirovine, bila je primorana (i još uvijek je) na rad, a pritom i studira i sve ispite daje, više-manje, redovno i uspješno. Moja kolegica :-) Na svojim leđima drži čitavo kućanstvo, kuha, pere, pegla, sprema, kupuje, organizira, brine o njemu, o sebi, uči, ima sretnu vezu pritom, njeguje prijateljske odnose i još k tome brine o baki i djedu koji žive na drugome kraju grada. Samim time je posebna, ali to nije sve. Priča biva zaokružena kada vam kažem da ja tu svoju prijateljicu nikada, ali NIKADA nisam vidjela neraspoloženu, nenasmijanu, nervoznu, odrješitu, pesimističnu ili bezvoljnu. Ona je Superžena, doslovno i preneseno, kako želite! I ne, nije jedna od onih koje glume da su nešto što nisu, kaže ona meni što ju brine, rastužuje i plaši, nije imuna, ali postoji u njoj taj neki mehanizam koji ju fascinantno gura naprijed, ta neka žar njezine osobnosti, to unutarnje veselje malim stvarima i neizostavni, podatni osmijeh, uz sposobnost da, uz sve svoje, još sluša i tvoje probleme. Ona je pravi pravcati uzor da ako želiš, da ti uvijek može biti bolje. Da si možeš, makar i nesigurnim koracima, život olakšati i uljepšati te pronaći zadovoljstvo u kartama koje trenutno imaš. A svi imamo nekakve karte u rukavu, samo ih treba konačno izvući i zaigrati s onim što imaš. Već to je velika stvar. Ona je toliko optimistična i toliko puna planova i veselja spram života, da ima instantnu moć u trenu učiniti da se osjećaš bolje i poletnije. Ja čisto sumnjam da ona neće uspjeti. Ta Superžena kojoj se divim. Ta trezvenjakinja, a ipak osjećajna.

Moja je prijateljica samo primjer, trezvenjaka vrijednih divljenja ima mnogo, nama potpuno anonimnih koji se, u tišini svojih nedaća, marljivo bore sa životom, a pritom uspijevaju ostati nasmijani, pa čak i zadovoljni. Imamo jedan takav primjer i ovdje na blogu, a to su roditelji male Anjice :-) Tim ljudima se također divim jer im u životu definitivno nije lako, pošto njihova preslatka djevojčica zahtijeva 24-satnu brigu i pažnju, njezina bolest iziskuje mnogo vremena, novca, truda i živaca, a oni kroz to sve još imaju vremena i za blog i za svoje komentatore i za kvalitetno provođenje slobodnog vremena i za smijeh i druženje, uz nadčovječnu volju, upornost i nadu u bolje sutra. Oni su, naime, Superobitelj, također divan primjer iznimnih osoba koje se bore za svoju sreću i koje se ne prepuštaju pasivnoj kuknjavi. Divim vam se.

A ja? Hmmm... primijetila sam da ja ne volim previše pričati o svojim krizama. Mislim, mogu se ja požaliti i požalim se bliskim osobama, nemam s tim problema, ali najčešće kažem što me muči, malo popričamo o tome i gotovo. Gotovo bude na moju inicijativu jer se uvijek bojim da ljude previše ne ugnjavim svojim problemima, a i primijetila sam da im najčešće kroz jedno uho uđe, a kroz drugo izađe. Sve je to u redu, poslušat će me, reći svoje mišljenje ili savjet, biti uz mene, ali znate onaj osjećaj kada ste svjesni da će osoba, nakon što se rastanete, sve to istoga trena zaboraviti, a vi ostajete prepušteni sebi da problematiku sami razriješite, pomognete si i nastavite tamo gdje ste stali? Naučila sam se već da je to tako, od nikoga ništa ni ne očekujem i svjesna sam da jedino sama sebi mogu pomoći, a ja ako nešto znam, onda znam ODABRATI. I tu se jako ponosim sobom. Naime, znam odlično locirati problem, obraditi ga u glavi, sagledati situaciju, prošvrljati po svojim željama i očekivanjima te odabrati oruđe kojim ću taj problem obraditi i riješiti. I uvijek mi uspije, bilo da se radi o smrti bliskih osoba, o učenju, međuljudskim odnosima, obiteljskim problemima ili nekim mojim unutarnjim stanjima. Sve sam prebrodila, sve sam nadrasla, nikome nisam unedogled kukala, u svakom trenutku sam se hvatala za zaostatke sreće i tim svojim djelima gradila tu jednu univerzalnu sreću koja stanuje u meni. Taj neki temeljni osjećaj zadovoljstva pri spoznaji da kročiš pravim putem. Ja znam da kročim pravim putem, isključivo svojom zaslugom. U tome je moja radost.

Nije Einstein uzalud rekao: 'We can't solve problems by using the same kind of thinking we used when we created them.'

Tako, od podjele osoba koje su snašli problemi, lagano dolazimo do onih drugih – tješitelja. Koji me, u pravilu, nerviraju, zbog čega i izbjegavam svoje krizne monologe. Ne hvala, ne treba mi takva vrsta 'utjehe' unutar koje me netko tješi i priča samo da bi pričao, kima glavom samo da bi ispalo da razumije, a pritom mu misli lutaju po današnjem ručku, a oči po ženi za susjednim stolom koja čačka zub te me 'savjetuje' nekim ustaljenim floskulama koje su manje učinkovite od učinkovitosti Kosorice u Vladi RH :-) I ne, ne trebam 'cijeniti' nečiji trud što uopće nezainteresirano sjedi sa mnom dok mu pričam o problemima jer ja bih puno više štovala da mi jednostavno prizna da ga sve to previše ne zanima. A većinu ljudi ne zanima, u biti, možda je samo njih par za koje bih rekla da me doista prate. I ovdje uočavam jednu zanimljivu podjelu ljudi kojima iznosimo svoje probleme:

1) APATIČARI – su ljudi kojima povjeravate svoj problem, a oni gledaju kroz vas, automatizirano kimaju, ne doživljavaju nijednu vašu riječ i ravno im je poput Panonske nizine hoćete li vi ili ne biti u krizi, a kamoli prebroditi ju; prelaskom na drugu temu, staru zaboravljaju u hipu, ostavljajući vas s vašim problemom na pustom otoku samodostatnosti.

2) LAJAVCI – su ljudi slični apatičarima, s razlikom da oni neće odmah zaboraviti na vaš problem, nego će ga, nakon što se raziđete, prepričati svakome koga sretnu na svom putu (prema dolje); tek iza toga će ga – zaboraviti.

3) SUCI – su ljudi koji će vas poslušati i jedva dočekati da zatvorite usta, ne bi li vas iskritizirali do maksimuma, secirajući vašu osobnost i djela koji su vas i uvalili u probleme; oni nemaju milosti dok njihova instant osuda gazi sve pred sobom, uključujući vaše samopouzdanje, optimizam i dobru volju, a nerijetko u vama zrcale upravo svoje mane i negativnosti, pa im dobro dođete kao verbalna boksačka vreća.

4) ISKUSNJACI – su ljudi koji su sve ono što vi proživljavate – proživjeti stoput. I to puno teže, zar ste sumnjali? U najblažem slučaju, ako ne oni, onda su probleme slične vašima doživjeli neki njima bliski ljudi, pa tu kreću potoci usporedbi, nebitnih podataka, pa čak i doza trača, a sve to nema, na kraju krajeva, ni približno veze s vašim problemom i stanjem u kojem se nalazite, no njima to i tako nije bitno.

4) UVLAČIGUZE – su ljudi koji će s vama lažno suosjećati; oni imaju neku korist od vas (materijalnu, emocionalnu, društvenu, poslovnu, nebitno) i štogod vi rekli, oni će se s time složiti i potvrđivati vaše riječi, a u sebi misliti nešto pedesetiosmo; neki jednostavno ne vole raspravljati i iznositi svoje mišljenje, pa im je lakše stalno vam davati za pravo, iako u pravu niste uopće; da kažete 'idem se ubiti koliko sam nesretan', oni bi vjerojatno potvrdili 'da, da, imaš pravo, učini to'.

5) FATALISTI – su ljudi koji će vaš problem percipirati kao najtragičniji na svijetu, puno više čak i od vas samih; razložit će vam sve moguće loše ishode, nepovoljne posljedice, navesti kao primjer svoju tetku koja je, baš poput vas, imala upalu pluća i umrla (!) i toliko će vas natjerati da se osjećate izgubljeno i loše, da ćete trebati konjsku snagu da se izvučete iz nepotrebne depresije.

6) UMANJIVAČI – su ljudi koji će vam za svaki vaš problem reći da pretjerujete, pa čak i ismijati činjenicu što se uopće brinete oko takve 'gluposti'; navest će vam 103 gora slučaja od vašeg i obasuti vas primjerima koliko vam u životu može biti gore nego što je, kao da bi vam zbog toga trebalo biti imalo lakše.

7) NAMETLJIVCI – su ljudi koji će, čuvši vaš problem, preuzeti stvar u svoje ruke i početi ga samoinicijativno rješavati, vas ništa ne pitajući; to znaju činiti na načine na koje vi nikad ne biste i mogu vas dovesti u doista neugodne situacije svojom nepozvanom intervencijom.

8) ISPRAVNJACI – su idealni slušači; njima ćete se moći povjeriti bez brige da će to izblebetati čitavome gradu, vaš problem će im biti važan i nakon tog razgovora, iskreno će suosjećati, reći će vam svoje mišljenje bez da vas osuđuju, vrijeđaju ili dodatno deprimiraju, diskretno će ponuditi pomoć ili eventualno rješenje, a neki vlastiti primjer će spomenuti isključivu u svrhu pridonošenja rješenju vašega (što se osjeti), a ne zbog stavljanja sebe u prvi plan.

Ja poznajem mnogo ljudi iz svih 7 kategorija (moguće su i kombinacije), ali ispravnjaka poznajem svega nekoliko. Sada valjda shvaćate zašto izbjegavam neke velike razgovore o problemima i zašto se pouzdajem u onu 'u se, na se i poda se'. A vi?

Inače, što se tiče mene u ulozi slušačice, to je također sklizak teren. Naime, ja u tome jesam ispravnjak, ali ima ljudi koji ispravnjake ne vole. Zvuči paradoksalno, ali doista ih ima. Neki više vole, recimo, uvlačiguze koji će im sve povlađivati, neovisno jesu li u pravu ili ne, nego da im ti na blag i obazriv način ipak kažeš istinu. Neki više vole apatičare koji će im kimati i blijedo ih gledati, nego tebe koja ćeš ipak sudjelovati u razgovoru, pa ispada da apatičati 'bolje slušaju'. Neki će više voljeti iskusnjake koji im nametljivo navode sebe kao primjer za svaku situaciju (jer oni se, kao, trude naći primjere), nego tebe koja smatraš da je svaki problem ipak stvar za sebe i da je od pretjeranog uspoređivanja puno bolje baviti se konkretnim rješenjima. I tako dalje. Opekla sam se nekoliko puta dosad upravo tim ispravnjačkim osobinama, kolikogod bih sama voljela imati upravo takvog slušača, pa sada kada mi se netko žali, ja ga mirno slušam, predložim eventualno rješenje koje bih i sama odabrala, naglasim da sam tu ako osobi zatreba pomoć i onda zašutim. No, s druge strane, često se dogodi da problemi meni bliskih osoba postanu i moji problemi. Iako izvana ne djelujem tako, ja se uživim, bude mi žao, često razmišljam o njima, nekad čak i sanjam i držim im fige da izađu kao pobjednici. Dakle, definitivno ne zaboravljam i mislim da je to najvažnije. Po tome se, nekako, prepoznaje pravi prijatelj.

Ima još jedna stvar koja me stravično nervira, bilo da se radi o meni ili o nekome desetom, a odnosi se na osobe pod brojem 6), na tzv. umanjivače. To moram posebno izdvojiti. Slučaj kada te, recimo, brine što imaš pokvaren zub i strah te je ići zubaru, pa malo jadikuješ, a prepametni sugovornik ti se isčuđava i, kao iz puške, te upita 'a što bi da moraš vaditi zub, ovo je samo malo brušenje' ili 'budi sretna, barem nisi ozbiljno bolesna' ili 'ti se bojiš zubara, a zamisli kako je bilo meni kad sam operirao krajnike' i sl. Grrrrr! Pa svakome, pobogu, tko ima neki problem uvijek može biti teže, to svi znamo, ali je li to razlog zbog kojeg osobu uopće ne smije pogađati njezin problem, makar i minoran??? Mora li se osoba samo zato što netko umire od karcinoma praviti da ju nimalo nije strah tog nesretnog popravka zuba? Čemu takva uspoređivanja? Po toj logici bi onda trebala biti super sretna i osoba koja ostane bez noge jer barem ima onu drugu ili osoba koja ostane bez obje noge jer, eto, ipak nije kvadriplegičar itd. Koja bezumnost! Mislim, naravno da trebaš biti svjestan da ti doista može biti gore i da trebaš biti zahvalan na nekim stvarima, prvenstveno zbog sebe i svoje sreće te da nema smisla jadikovati unedogled, ali to nimalo ne znači da to treba uvijek biti protuargument svakom tvom problemu i brizi, makar bili naoko beznačajni.

Nije ni Richard Bach uzalud rekao: 'Every problem has a gift for you in its hands.'

Znam kako to pogubno može djelovati na osobu jer je moja draga prijateljica nedavno pala s motora i smrskala koljeno. Otad je na štakama, ima velikih problema s nogom, a svojedobno je ležala u bolnici s djevojkom koja ima tumor na kostima i prijetila joj je amputacija noge. Zbližile su se, bilo joj je jako žao te cure i pričala mi je kako joj je strašno neugodno uopće pokazivati brigu i tugu zbog svog smrskanog koljena, kada cura do nje proživljava puno veću tragediju. A prijateljici i dalje nije bilo lako zbog vlastite noge, no osjećala je da to mora potiskivati i izbjegavati pričati o tome jer otkud joj pravo žaliti se uz tako tešku bolesnicu pored sebe. Rekla sam joj da to nije način i da njezin problem nije beznačajniji samim time što je cimeričin problem teži. Dobro, naravno da neće plakati toj curi po cijele dane, ali da je u redu ako neki put spomene i svoju situaciju. Ona aktivno radi na svom oporavku, ali poželjno je da se i isplače i požali i bilo kako ekspresira nagomilanu zabrinutost, nervozu, strah i muku od svega što već mjesecima proživljava jer, držeći sve to zatomljenim u sebi, može joj biti samo još gore. Zato sam velika protivnica tog recitiranja koliko ti može biti gore i očekivanja da nekome zato bude puno lakše. E da, ta moja prijateljica je također odličan primjer trezvenjaka koji se ne da, svaka čast! :-)

Rezimirat ću konstatacijom da svaka osoba može svoju krizu prebroditi isključivo vlastitim snagama, pomoću odabira, baš kako su to mudri Grci uobličili. Odabrati sreću i braniti svoj odabir svim onim oružjem koje čovjek u sebi posjeduje je odlika najhrabrijih. Kada kroče i dužim i trnovitijim i mukotrpnijim putem, ali kada to čine srčano i s vjerom u cilj koji su si zacrtali. To je dokaz da nisu potrebni svi ti blockbusteri, epohalna književna djela, političari, TV emisije i pop idoli koji bi bili heroji današnjice.

Ne. Heroji današnjice su ljudi koji su heroji u vlastitim životima – ratnici koji dobivaju svoje osobne bitke i ratove. Primjer jedne, sasvim životne, bitke ne pjeva uzalud ni Metallica u današnjoj pjesmi za ugođaj:

‘Things are not what they used to be
missing one inside of me
deathly lost this can't be real
can't stand this hell I feel
emptiness is filling me
to the point of agony
growing darkness taking dawn
I was me, but now he's gone’

Pa si vi mislite.

<	lipanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30