Kinky Kolumnistica
srijeda, 29.08.2007.
Glasna želja za tihim luksuzom
Pjesma za ugođaj: Enjoy The Silence – Depeche Mode
Zamislite da ste besramno bogati. Ma dobro, možda ne morate biti baš besramno bogati, ali namjerno sam zakoračila u ekstrem. Dakle, jako ste bogati i možete si priuštiti većinu onoga što vaš maštoviti um i hedonističko tijelo požele. Što mislite, koji je najveći luksuz koji bi za sebe odabrali? Dobro promislite. I nemojte da to bude zdravlje jer ono je ipak stvar sreće, kolikogod ga novac mogao unaprijediti i poboljšati. Dakle, zdravlje se trenutno ne računa jer naravno da od njega sve počinje i da bez njega ništa nema smisla.
Znate li što bih ja odabrala? Znate li glede čega je moja želja najglasnija? Odgovor je: Tišina. Ona je za mene najveći luksuz.
'Što je ova Kinky čudna, pa Tišinu može imati kadgod poželi, dovoljno je samo da za sobom zatvori vrata sobe i prepusti se sebi i nijemosti atmosfere. Luda je jer može, kadgod zaželi, otići negdje u prirodu gdje ju nitko neće ometati i imat će Tišine napretek. Ili može negdje otputovati, sasvim sama, te se izolirati od svijeta, uranjajući u tihe momente. To, uostalom, može i svatko od nas, pa čemu onda ovakav besmislen uvod u post!' – mislite si. E pa, onaj tko si tako misli, taj se i grdno vara :o)
Tišina je (p)ostala luksuz u kojemu mogu uživati samo oni najsretniji. Nikako nije dovoljno, u potrazi za Tišinom, zatvoriti se u svoja četiri zida jer zvukovi iz okoline ne biraju dokle će doprijeti. Nije dovoljno odseliti se iz gradske vreve na periferiju jer i na periferiji ćete imati susjede. Nije dovoljno odseliti se na selo jer i na selu postoje suseljani. Meni nije dovoljno ni, s vremena na vrijeme, otisnuti se u prirodu gdje ću dio dana, cijeli dan, vikend ili tjedan uživati u Tišini, pošto me ona privlači upravo u svakodnevici, kao bijeg iz svijeta kojemu ipak moram posvetiti dio svojega dana. Želim živjeti kao i dosad, u interakciji s gradom (kojigod grad u pitanju bio) i ljudima, ali uz saznanje da me na kraju čeka dom u kojem ću si moći priuštiti – Tišinu. Neometanu. Izoliranu. Samo moju. Svetu.
Koje je rješenje i postoji li? Naravno da postoji, sve sam već osmislila u mašti, ali bih za to trebala biti upravo – jako bogata! Naime, navukla sam se na dugogodišnji san koji mi se učinio toliko idealnim da mi više ne izlazi iz glave te je njime obojana svaka moja maštarija, posredno ili neposredno. Želim posjedovati maleni zamak (baš sam skromna, ha?). Doduše, ne ciljam pritom na zamak veličine omanjeg dvorca koji se prostire na bezobrazno puno kvadratnih metara površine, nego da je dovoljno velik za sve moje prohtjeve. Da izvana izgleda kao zamak, ali bez kičastih kerefeka. Da je iznutra uređen minimalistički-udobno, sukladno mojoj eklektičkoj mašti, s naglaskom na mješavini afričkih i japanskih elemenata, diskretno slijedeći osnovne feng shui postulate. Da je djelomično okružen šumom koja bi mu darovala, od mene toliko obožavanu, hladovinu i svježinu. Da ima svoje maleno jezerce, baš kako su stari dvorci običavali imati. I, što je najvažnije, a i najpovezanije s temom posta, da se nalazi daleko od ljudi i bilo koje vrste buke i vreve, uključujući i blizinu prometnice (imao bi posebnu cesticu koja bi vodila do njega). Neodoljivi luksuz Tišine.
Reći ćete da ne trebam biti previše bogata da bih imala, ne baš zamak, ali ljupku kućicu usred šume gdje će carevati Tišina, s pokojim zvukom prirode. Hm, da, ali tada izbija na površinu popriličan problem. Naime, mene bi bilo strah živjeti kako u kućici, tako i u zamku koji bi odgovarao mojim, gore navedenim zahtjevima ako bi se nalazili usred ničega, pogotovo usred mračne šume u kojoj mogu vrebati kojekakvi zlobni uljezi i manijaci. Ma čak i da ih nema, sama pomisao na to mi je jeziva. Istina, ima manijaka i u gušće naseljenim područjima, ali ipak nije za usporediti život u gradu ili na selu sa životom u osamljenom zamku, daleko od prvih susjeda. Stoga se moje rješenje sastoji u upošljavanju stalnih zaštitara, onakvih kakve imaju pravi bogataši, koji bi 24/7 bdjeli nad mojim zamkom i davali mi osjećaj kakve-takve sigurnosti. Tada bi mi život na takvom mjestu bio idealan (računajući s tim da su zaštitari nenametljivi i stručni), a za postići nešto poput toga je, kao što sam rekla na početku, potrebno da budem jako bogata. A bome i za samo posjedovanje i održavanje zdanja iz moje mašte :o) Utopija, znam, ali u boxu sa strane jasno i glasno piše da je Kinky utopistica, zaigrana curica, zahtjevna, djetinjasta, sanjarka, maštovita, optimistična... pa vi sami procijenite pod što progurati ovu moju neobičnu želju (plan?) :o))
Dakle, svakodnevni bijeg u svetu Tišinu svojega doma je ipak luksuz, meni najdraži od svih luksuza koje bih si ikada poželjela. I gotovo je neostvariv. Nije nepoznanica da strašno mnogo ljudi Tišinu nikako ne podnosi. Neki vole da se oko njih neprestano nešto događa, vole biti non-stop okruženi ljudima, vole puno pričati i puno slušati druge, vole da im je konstantno uključen televizor, radio, CD player, iPod, bilo što, samo da ne čuju taj zvuk Tišine. Koji je njima jednako strašan kao što je meni strašan – izostanak Tišine. Neki ju čak ne priželjkuju ni kad uče, pa ni kada spavaju, jednostavno su tako naučeni i tako najbolje funkcioniraju. Mogu to, donekle, razumjeti, ne mora svatko preferirati iste stvari i vrijednosti kao ja, ali postoji par zgodnih i, nadasve, mudrih poslovica koje, u svome meritumu, kažu da je Tišina također govor i to govor snažnih, da je počesto Tišina i sam ODgovor itself, da je odraz mudrosti, znanja i samopouzdanja te da upravo ona najuzvišenije dovodi do prosvjetljenja. Slažem se svakim slovom.
Kakvi su to onda ljudi koji uživaju u Tišini (i to ne oni koji ju vole povremeno, već oni koji učestalo za njom tragaju)? Kakvi su to ljudi koji se prepuštaju čak i sanjarenju o istoj? Kakvi su to ljudi koji se Tišini dive? Kakvi su to ljudi koji kroz Tišinu rastu? Kakva sam ja to osoba? Ne zna mnogo njih za ovu moju afekciju, a oni koji i znaju, proglašavaju me čudakinjom. Istina, čudakinja sam jer sam doslijedna sebi. Kažu da je ta afekcija proizvod moje mizantropije koja je snažna sirovina. Istina, mizantropiju svako malo ugošćavam jer sam zgrožena odvratnim načinima na koje ljudi bojaju svijet u kojemu živim(o). Neki me smatraju pomalo asocijalnom, a neki i pravom pravcatom plašljivicom. Istina, ne socijaliziram se sa svakim tko pored mene slučajno korača, a i plašim se mnogih životnih scenarija. Jednima sam infantilna, dok sam drugima prerano odrasla. Istina, ponekad bezočno orgijam s infantilnošću, a ponekad me peče moja zrelost. Događa se i da misle da sam cinik. Istina, ali uz malu ispravku: nisam cinik, nego ciničica!
I baš su to odgovori, moji odgovori zašto žudim za Tišinom. Uživam provoditi vrijeme s osobama koje mi pašu i koje volim, ali nakon njih želim – Tišinu. Uživat ću u građenju svoje karijere i ulaganju truda, ali nakon poslovnih obveza želim – Tišinu. Uživam u putovanjima i u najskrivenije kutke planeta Zemlje, ali nakon povratka želim – Tišinu. Uživam u konstruktivnim raspravama, ali po završetku želim – Tišinu. Uživam u glazbi, bez ostatka, ali nakon posljednjeg takta želim – Tišinu. Uživam u svakoj drugoj umjetnosti sa auditivnim elementima, ali nakon oplemenjivanja želim – Tišinu. Uživam u živopisnom pulsu grada na koji sam navikla, ali nakon šetnje ulicama želim – Tišinu. Uživam slušati i slušam odlično, ali iza toga želim – Tišinu. Uživam pričati i ponekad biti prava, mala brbljavica, ali nakon zvuka svojega glasa želim – Tišinu.
Tišinu kako bih duhom okupirala nove dimenzije. Tišinu kako bih razgovarala s mislima. Tišinu kako bih voajerski osluškivala svoje tijelo. Tišinu kako bih luksuzirala u samoći. Tišinu kako bih bila sljedbenica sebe. Tišinu kako bih se obranila od drugih. Tišinu kako bih znala da sam snažna. Tišinu kako bih gradila zidine. Tišinu kako bih zidine rušila. Tišinu kako bih imala Njega. Tišinu kako bih se regenerirala. Tišinu kako bih bila tiha.
To su moji argumenti. Ne dvojim – Tišina je moj conditio sine qua non.
Sada ju nemam, a nema ju ni većina vas, onako, kadgod poželite, u svakodnevici, apsolutnu, privatiziranu Tišinu. Ako ju netko od vas i ima na taj način, skidam mu kapu i doista zavidim, a voljela bih da mi i ispriča kako ju je postigao.
Ometači Tišine u stanovima:
- svakodnevna buka iz stanova od iznad, ispod, lijevo ili desno
- povremeno bušenje i renoviranje okolnih stanova, pogotovo u vrijeme kućnog reda ili u rano jutro (o tome je pisala moja draga sugrađanka Elektra)
- slonovsko nabadanje susjede od gore u klompama ili papučama klepetajućih potplata
- ako ste u centru, zvukovi raznoraznih, obližnjih manifestacija i priredbi
- glasna glazba iz susjednih stanova
- plač susjedinog novorođenčeta
- taktovi koji dopiru iz stana susjedne, glazbeno nadarene obitelji
- učestale svađe i susjedski, verbalni prljavi veš koji vam dopire do ušiju
- zvukovi s ulice ako vam soba gleda izravno na ulicu
- neprestani prolasci automobila svih stanara+alarmi koji se svako malo bezrazložno pale
- zvonjava telefona u susjednim stanovima
- zvonjava portafona u susjednim stanovima
- preglasan zvuk video igrica iz susjednih stanova
- zvuk usisavača iz susjednih stanova
- zvuk piškenja koji čujem iz kupaonice iznad sebe
- zvuk lifta u hodniku (već napamet znam na kojem je katu stao)
- glasovi prolaznika u hodniku, tik ispred moga stana
- lavež pasa u nekolicini stanova
- ... (dodajte sami)
Ometači Tišine u kućama:
- glazba koja dopire iz okolnih kuća
- zvuk susjedove kosilice u vrijeme kućnog reda ili u rano jutro (o tome je pisala moja draga sugrađanka Vražja)
- lavež psa iz susjedovog vrta koji se odlično čuje
- cičanje koje dopire sa susjedovih vrt-partyja svako malo
- zvuk automobila koji stalno prolaze kroz ulicu+također suludi alarmi
- svađe iz susjednih kuća
- zvuk susjedove vrtne prskalice za vodu (to me izluđivalo na moru, u 1h iza ponoći!)
- ... (dodajte sami)
Živjeli u stanu ili u kući, najčešće imate susjede, a samim time i svoje ometače Tišine. Iste one koji vas ponekad izluđuju namjernim (ne)ponašanjem (poput bezočnog bušenja u nevrijeme), a ponekad sasvim neskrivljeno i neotklonjivo (poput zvuka piškenja iz kupaonice iznad mene). U kućama tih ometača ima ipak puno manje, ali dovoljno da vas i tad pošteno iznerviraju :o) Nema druge, živjeti u takvoj 'zajednici' se mora znati, naučiti se biti civiliziran i obazriv, a također i tolerantan, no to je jedna sasvim druga priča. Nisam ni ja bezgrješna, a moj se 'grijeh' sastoji u simfonijama zvukova koje se razliježu tijekom seksualiziranih trenutaka na koje su me nekoliko puta susjedi upozoravali bijesnim udaranjem o pod ili strop, neidentificiranim predmetima. LOL :o) No dobro, omjer slučajnosti i ekshibicionizma je tu vrlo upitan :o) On topic, mogu ja štošta tolerirati, ali do određene mjere i nije me sram biti toliko sebična da želim tu gromoglasnu Tišinu samo za sebe, makar i pod cijenu svijanja gnijezda u osami, daleko od ostalih životinja na dvije noge, so called - ljudi. Svjesna sam da ju jedino tako mogu postići.
Inače, Tišina ima značajnu ulogu u pojedinim sferama života. Uopćeno gledajući, u pravnim sustavima mnogih zemalja je nepovredivo baš pravo na šutnju osumnjičenoga, a treba spomenuti i znakovito pravilo 'qui tacet, considere videtur' koje kaže da onaj tko šuti, odobrava. Ponegdje se ono uvažava, a ponegdje ne. Također, značaj Tišine pronalazimo i među ljubiteljima BDSM-a, u vidu 'kazne' sensory deprivation, kada 'dom' osoba zabranjuje 'sub' osobi da se ikako glasa, u čemu obje pronalaze seksualni podražaj i satisfakciju. Zatim, minutom Tišine se odaje počast umrlima, a Tišina je vrlo moćna i u svađama jer ignorancija protivnika najviše boli. Tu je i znakovni jezik gluhonijemih koji se, navodno, redovito razlikuje od jezika do jezika, a za Osječane imam zanimljiv podatak da se održava besplatni tečaj u GISKO-u koji sam planirala upisati, ali su me druge obveze spriječile :o) Simbol Tišine je kažiprst koji vertikalno stoji preko usana, kao i ruža položena preko zatvorenih usnica (onih gornjih, hihi). Zanimljiva je i mitološka priča o bogu Horusu (kojega su iznimno štovali i stari Rimljani) koji je poznat kao egipatski bog Sunca. Osvajanjem Egipta pod vodstvom Aleksandra, Grci preuzimaju to božanstvo od Egipćana te ga proglašavaju svojim bogom Tišine. Međutim, Horus je u Egiptu prikazivan kao obnaženi dječačić s prstom u ustima, što su ovi protumačili kao simbol za Tišinu te time dodijelili sasvim pogrešno značenje novopreuzetom božanstvu.
Bila je ovo poprilična digresija od prvotne teme, ali što je, tu je. Ja sam svoju pouku izvukla, klasificirajući Tišinu pod neupitan luksuz kojemu težim i klasificirajući (ili potvrđujući) sebe kao čudakinju koja se ne ustručava priznati da Tišinu doživljava kao čisti hedonizam, užitak koji joj godi i potrebu koja ju inspirira. A dobru inspiraciju ne odbijam nikada.
Za kraj, moja me prijateljica Tišina zamolila da vam nešto poručim (evo, evo, Tišino, upravo im prenosim, strpi se, kvragu :o) ), stoga, pozor:
reći ništa ponekad govori – sve!
subota, 25.08.2007.
Ljutiti i u ljutnji nemoćni
Pjesma za ugođaj: St. Anger – Metallica
Uživam promatrati ljude. Ne, nikako ne poput onih, svi ih znate, znatiželjnih tračlerica-navirivačica koje vole znati sve o svakome te jezikom nadugačko i naširoko operušati kogagod stignu i umiju. Moje promatranje ljudi se događa sasvim spontano, u sasvim neočekivanim situacijama, lišeno napadnog zurenja, ali ipak dovoljno pozorno da moja promatračka lupa uhvati i najmanji detalj. A detalji su mi uža specijalnost. Sve se obično događa pri čekanju u redovima nekog megamarketa, kao i u svakom drugom redu, zatim, u kolonama na cestama, tijekom šetnji ulicama, kao i kada sjedim sama u kafiću i čitam, pa mi pogled slučajno zapne za okupatore susjednih stolova. Inače, nećete me nikada vidjeti da, dok sjedim u kafiću, u društvu druge osobe, istodobno promatram ljude oko sebe. Nema mi blesavije situacije od dvoje ili više ljudi koji zajedno izađu, a onda šute i bezizražajno bulje, svatko na svoju stranu, kao da su si odavno rekli sve što su imali.
Zašto promatram? Bez posebnog razloga, a ujedno i s razlogom. Na taj se način može o ljudima mnogo toga naučiti, a vrlo često i o samome sebi, kao što nije ni na odmet zapitati se nad nekim njihovim reakcijama i gestama. Znatiželjna sam i zanima me svijet koji me okružuje, volim hodati otvorenih očiju i uočavati, a ne se odsutno prepuštati kroničnoj nezainteresiranosti. Moje reakcije najčešće izostanu, promatranje ima samo tu jednu, ad hoc, svrhu, što je meni sasvim dovoljno. Sve više od toga bi bilo too much. Pitate me kako bih se ja osjećala da znam da me netko promatra? Pa, promatraju me, promatraju vas, vi promatrate njih, nije to ništa čudno ni nemoralno. Rezignirana sam dokgod je promatranje, poput mojega, lišeno prijezira i nepristojnosti te stvaranja nelagode i srama.
Što me, konkretno, potaklo na pisanje o ovoj temi? Moj nedavni posjet Metrou, čekanje u redu na blagajni, s pripadajućim 'dogodovštinama' koje sam zatim misaono povezala sa svim drugim, sličnim situacijama koje sam kroz svoju promatračku djelatnost registrirala. I došla do neupitnog zaključka: ljudi su tako ljutita stvorenja!
Kako ne bi i bili - nezaposlenost, malene plaće, veliki životni troškovi, krediti do grla, kojekakve boleštine, vremenske nepogode, sveprisutna nepravda i tko zna što još uzimaju danak. Na stranu to koliko su si dotični sami krivi za kakicu u kojoj se nalaze, na stranu opravdanost/neopravdanost njihova nezadovoljstva i ljutnje. Ali hej! Ako, kao dobar, pošten i moralan 'rvat, katolik i bijelac', vjeruješ, sukladno popovskim učenjima, da postoji samo jedan život, pa, pobogu, je li sve to vrijedno da taj jedan jedini život provedeš bijesan kao ris? Je li vrijedno konstantne kuknjave? Je li vrijedno vječite nervoze i anksioznosti? Je li vrijedno svih onih prosipanih uvreda i psovki? Je li vrijedno tog bijednog, apatičnog izraza lica koje se više uopće ni ne pokušava nasmijati? Ja odgovorno tvrdim: nije!
Prepričat ću vam samo neke od uočenih situacija, ne samo tog dana u Metrou, nego i inače. Zgadile su mi se. Nikada nisam bila dio takvog mentaliteta, niti ću biti. A doživjela sam i sama, za svoje godine, poprilične tragedije u životu, što me nije spriječilo da nastavim dalje još jača, obogaćujući sebe dobrim raspoloženjem, a ne šutovima gnjeva. Svatko to može, baš svatko, ako želi. Druga je stvar što mnogi ne žele, zbog čega i dolazi do ovoga o čemu ja s gađenjem pripovijedam. Zapitajte se, je li vrijedno?
'MAMA, KUPI MI THE DOG-A'
'The Dog' je, inače, cijela edicija preslatkih, plišanih psića svih vrsta i veličina koje, koliko sam primijetila, djeca obožavaju. Stojim tako u redu jedne blagajne, malena curica inzistira na toj igračci, majka nervozno odbrusi 'ne može', dijete i dalje inzistira u poluplaču, majka pravi divljačku grimasu, grabi malenu za nadlakticu i urla 'ne može', dijete i dalje inzistira, plačući te, na kraju, otac bijesno uzima 'The Dog-a' i baca ga u kolica. Ljudi oko njih sve to gledaju, s podsmijehom. Je li roditeljska reakcija bila ispravna? Nije. Nisu smjeli popustiti ako smatraju da igračku ne bi trebali kupiti, ali, isto tako, trebali su djetetu objasniti razloge jer nekoliko 'ne može' nije ni dovoljno ni opravdano. Bez obzira što je dijete maleno, treba mu objasniti zašto i kako. Što je još važnije, takve se lekcije ne uče dijete u samoj trgovini, nego mnogo ranije, unutar svakodnevnog odgoja i komunikacije sa svojim podmlatkom. Ali ne, većina roditelja tome ne pridaje nikakav značaj i onda se čude što im se u dućanima dijete pretvara u pravog, malog divljaka. Nije dijete divljak, nego ste vi nesposobni. A kao privremeno rješenje je pametnije dijete ne voditi u kupnju, puno bolje nego glumiti idiote pred ostalim kupcima i praviti scene. Nije lako imati dijete, ali ako ste ga pravili, trebali ste biti spremni na posljedice. Nije lako biti dobro raspoložen u današnje vrijeme? A je li sve to vrijedno nervoze i još jednog krivog koraka u odgoju?
KAD TE TAJICE IZBACE IZ TAKTA
Stojim u redu iste one blagajne od gore, a iza mene grakće grupica sredovječnih žena. Ne možeš ne čuti što pričaju jer pričaju na sav glas, namjerno, kako bi ih čuli i ostali i bili svjedocima njihova gnjeva i ljutnje! Zbog čega gnjev? Pa, jedna od gospođa je u jednoj osječkoj trgovini kupila tajice kojima je bila labava guma oko struka te ova sada psuje sve po spisku i proizvođaču i prodavaču i kapitalizmu, a, valjda, i životu samome koji joj je nanio tako bezočnu nepravdu! Nije zatvarala usta o tome kako je ona, eto, morala sama parati tajice, pa prepravljati tu gumu ili uvlačiti novu, tko zna, što joj je oduzelo njezino dragocjeno vrijeme u kojem bi, oh, urgentne li obveze, gledala 4576. nastavak svoje brazilske sapunice (koje su, naime, puuuno zanimljivije od onih meksičkih) ili bi, u najboljem slučaju, zavijala sarmice za idućih pet dana u tjednu. Mi smo to sve morali saznati, a vjerujem da se potajno nadala kako ćemo ju barem malo, malkoc žaliti i nedvojbeno se zamisliti nad njenom teškom sudbom. Ona je još i heroina jer nas je sve, tako javno, upozorila da dobro pazimo kad kupujemo – tajice! :o) Druge su joj sućutno kimale, a u sebi sigurno mislile 'tako ti i treba kad si ćorava i glupa'. Jesu li olabavljene tajice vrijedne ljutitih ispada i utrošenih deset minuta života na vrijeđanje njihovih tvoraca?
PAROVI-FIKUSI
Parovi-fikusi su vam ona sparena stvorenja koja svako malo viđate u gradu, a da pritom imate osjećaj da više vi viđate njih nego oni jedno drugo. Sto godina su zajedno, više si nemaju što za reći (pitanje je jesu li ikad i imali), a jedno drugo doživljavaju zdravo za gotovo, kao da se podrazumijeva da će onaj drugi uvijek biti tu. Sukladno tome, ona sve češće ima masnu kosu, oboje obučeni u vječito, polukućno izdanje, smrknutih lica i spuštenih krajeva usana. Znam da duga veza nosi određena ponašanja različita od ponašanja na samome početku, ali tako se opustiti je, za mene, neoprostivo. Nije to sve. Kulminacija se nalazi u činjenici, o čemu zapravo i pišem, da se par-fikus putem potiho svađa, što vidimo po bijesnim trzajima lica dok si, ispod glasa, sipaju uvrede. Ali hajde da su to neke krucijalne svađe, no ne. Napetost je nastala jer je ona željela ići šetati, a on gledati kod kuće reprizu prastarih repriza Rockyja. Ili jer bi ona da idu na tjesteninu u As, a on bi na ćevape u Zeleni val koji ona, by the way, mrzi. Na kraju, ostatak večeri provode šuteći, od same naznake strasti ni traga, a ni sam završetak konfliktnog dana nije obećavajući. I tako skoro svaki dan. Zašto ne porade na svom odnosu? Ako ne mogu, zašto su još zajedno? Je li pasivna navika vrijedna ljutnjom ispunjene 'ljubavne' svakodnevice, lišene svake čarolije i seksualiziranosti?
'DOBRO MI JE, ALI KUKAM'
Ovo ja zovem 'pozitivnom kuknjavom'. Radi se o personama koje se trenutno nalaze u ugodnom životnom razdoblju, sve im ide od ruke i doista im je dobro, ali one i dalje kukaju i nad tim pozitivnim. Kako je to moguće? Pa, naprimjer, kupovina. Poznajem ljude koji nemaju financijskih problema, nije čak ni da ne vole ići u kupovinu te kojima je upravo došlo vrijeme da nabave neki veći kućanski aparat ili komad namještaja ili auto, bilo što financijski zahtjevnije (iako bi bila dobra usporedba i glede neke manje stvari). Kupnja, uzmimo za primjer, novog auta je pozitivna stvar, pogotovo ako nisi u novčanoj stisci i možeš, donekle slobodno, birati kakav model želiš. No, zašto bi bilo jednostavno kada može biti komplicirano? Kuknjava počinje – 'jooooj, što da radim, ne mogu se odlučiti između manualne i automatske klime!' ili 'joooj, ne znam da li da uzmem kožna sjedala ili ne!' ili 'jooooj, jel bolji japanac ili njemac?' ili 'jooooj, ubit ću se, toliko sam ljuta da bih nešto razbila, mrzim biti u dvojbama!!'. Shvaćate? A od vas se očekuje da s tom osobom suosjećate i pomažete joj da bude manje ljuta – zbog kupoprodajnih dvojbi. Neš ti problema! Ubrzo se pitate, ako ju ljuti nešto tako pozitivno poput kupnje auta bez stiske, koliko bi ju tek ljutile neke negativnosti? Mene zanima otkud dolazi sva ta srdžba? Jesu li par dvojbi vrijedne bijesa glede stvari koje bi te, po svakoj logici, trebale usrećivati?
PRODAVAČI(CE) KAO FENOMEN
O fenomenu nadobudnih prodavačica sam već pisala ovdje, ali je primjer i više nego odličan za spomenuti ga u tekstu o ljutnji kao trendu. Neću dužiti, svi znamo koliko prodavači(ce) znaju biti bahati, drski, neugodni i plitki, svatko od nas je naišao na jedan ili više svojih primjeraka kojih se prisjeća s negodovanjem. Znam ja da mnogi imaju niske plaće i da prodavački posao, u svojoj monotonosti, često nije nimalo uzbudljiv ni poticajan, ali hej, pa nisam tome ja kriva! Svatko ima loših dana, no, kada je nekome baš svaki dan loš toliko da se iživljava nad nedužnim kupcima, to opravdanja nema. A neki su prodavači (prodavačice češće) upravo takvi, konstantno. Nije meni zbog mene, kupac odbrusi ili proguta, kako tko, ali mislim sad na same te prodavačice i njihovo zadovoljstvo životom. Ako si u situaciji u kakvoj jesi, onda ili ju prihvati ili ju mijenjaj, ne mogu vjerovati da netko čitavo vrijeme ostaje na istome te se pritom, svakodnevno i dobrovoljno, valja u svojoj isfrustriranosti, iskaljujući ju nad svima oko sebe. Je li posao koji te ne ispunjava vrijedan provođenja radnog vremena u stalnim trzavicama i bahaćenju?
KUPCI KAO FENOMEN
Ako se netko, dok čekate u redu, bezobrazno progura ispred vas, naravno da ćete prosvjedovati (neki i neće). Ako čekate da platite kupljeno, a prodavačica čavrlja na telefon te vas uopće ne doživljava, naravno da ćete ili glasno negodovati ili ostaviti robu i otići. Te i takve reakcije su sasvim opravdane, a kupac ima pravo biti nezadovoljan. Međutim, ima onih kupaca kojima je, možemo slobodno reći, hobi praviti scene na blagajni. Takvi se guraju preko reda, glasno kritiziraju cijene u dućanu, pljuju po vlasniku jer nije osposobio više blagajni, kako bi se kraće čekalo, psuju zbog sporosti blagajnice i sl. Samim time, šire nervozu i negativnu energiju oko sebe, a zbog čega? Zašto bi se ikoga ticali njegovi unutarnji dojmovi i zbog čega su drugi dužni slušati njegovo serendanje? To što je on ljut na cijeli svijet je njegov problem, a sa svojim primitivnim opaskama meni nije nimalo zanimljiv, a vjerujem ni ostatku auditorija. Je li labilnost živaca vrijedna njegova riganja otrova?
VOZAČI-KOČIJAŠI
Najbolje ih se uočava u dugačkim kolonama kada je ljudsko strpljenje na testu, pri čemu neki reagiraju smireno, a neki psuju bez prestanka, gnjevno pogledavajući ostale vozače, da i oni vide kako ovaj zna biti ljut i nagao. Big deal. U koloni si, ne možeš ni naprijed ni nazad, tako je kako je, moraš pričekati da se promet raščisti i to je to. Zašto si to ljudi ne mogu, tako razumno i zrelo, objasniti, pričekati i nastaviti svojim putem? Je li malo čekanja u koloni vrijedno izvikivanja gadosti u prazno, kroz spuštena automobilska stakla?
Ima ovakvih primjera još mnogo, previše čak i za postove mog kalibra :o) Osvrnite se, istina je, ljudi su ljutiti i srditi. Ne biraju na što će usmjeriti negativne emocije – na svoje dijete, partnera, šefa, podređenog, poštara, susjeda, prodavača, kupca, konobara, političara, rođaka, kogagod. I to ne unutar ciljanog razgovora, tijekom izražavanja svojih stavova, već onako svakodnevno, po navici, rutinski, kao da je neprestana ljutnja najprirodnija stvar na svijetu. Nekako se bojim da je to već postao trend te da se postojanje iskrene usrećenosti sve više gura pod utopiju. Ne izmišljam, kisela lica ljudi su mi krunski svjedoci.
Promatrala sam, promatrala i, konačno, mogu reći da sam izvukla i zaključak, nije bilo uzalud. Da, ljudi su ljutiti, da, imaju razloga, da, neki i nemaju, ali sam zato otkrila fundamentalni uzrok ljutnji na sve i svakoga, a to je, prvenstveno, LJUTNJA NA SAMOGA SEBE. Za prosipanje otrova tijekom svog ispraznog životarenja su sposobni samo oni koji su i sami otrovani te, pritom, ljuti na same sebe što su si tu otrovanost dopustili. Rekla bih i da to graniči s mržnjom prema onome što jesu, što se onda, poput kuge, širi i na ostale ljude, događaje i pojave. A oni ne mogu protiv toga jer su sićušni i nemoćni te im ljutnja postaje doživotnim tiraninom. Treba to pomalo i shvatiti jer nije lako živjeti okovan, u ćeliji takvog sadista. A jedino što od ljutnje može biti sadističnije je nemoć. Kod aktera moje priče, obje plešu svoj zajednički ples. Valcer sadizma. Smijući se svojim žrtvama-ljutibabama. Ja im se ne smijem. Nego im šaljem uže spasa u vidu jedne korejske poslovice: 'Šutnete li u ljutnji kamen, vlastitu ćete nogu ozlijediti!'
Pitam se hoće li im ljutnja i nemoć dopustiti da se zamisle?
srijeda, 22.08.2007.
Novi post
Novi post da bi proradili komentari :)
UPDATE: hm, ne rade mi permalinkovi na moje stare postove, a i ne žele mi se učitati promjene glede dijakritičkih znakova u boksevima. Uz sve postove su mi nestale slike, pa sam ih morala stavljati ponovno. I većini blogoznanaca ne mogu uopće ostaviti komentar. Plus što mi se neće otvoriti sam blog svako malo, pitanje je hoće li se objaviti i ovaj update. Blesavo 
subota, 18.08.2007.
Diskriminacija po zvijezdama!
Pjesma za ugođaj: Nice To Know You – Incubus
Vjerujete li u horoskop? Vjerujete li samo u karakterizaciju ličnosti pojedinih znakova ili i u predviđanja bliže i dalje budućnosti? Ili u nijedno od navedenoga? Jeste li ikada dali izraditi svoju natalnu kartu? Smatrate li ju smijurijom? Ili intrigantnom smjernicom u kojoj ipak ima istine? Moj bi odgovor na ova pitanja bio da u horoskopska predviđanja budućnosti ne vjerujem nimalo, ali vjerujem da u karakterizaciji pojedinih znakova (onoj detaljnoj, sa satom i minutom rođenja) istine ima. Kao i autosugestije, naravno. Svoju natalnu kartu nisam nikada dala formalno izraditi, međutim, posjetila sam zabavni site astro.com (isprobajte, nije loše, možete izraditi i natalne karte vaših bližnjih, pa dobiti usporedbe koliko ste si kompatibilni i sl) gdje su mi pomoću mog datuma rođenja, mjesta, sata i minute u trenu 'izradili' online verziju natalne karte s pripadajućim, relativno opširnim, objašnjenjima pojedinih aspekata moje osobnosti. Nisam to doživjela kao nešto ozbiljno i definitivno, ja sam puno više od toga, kao i svatko od nas, ali lagala bih kad bih rekla da većinu stvari nisu pogodili. E sad, nisu to bile neke vidljivo općenite stvari koje bi se mogle odnositi na svakoga, nego baš neke sitnice toliko svojstvene meni. Radi testa, izradila sam natalne karte i nekih sebi bliskih osoba kojima su također pogodili njima svojstvene sitnice. Hm.
Vjerovali ili ne u astrologiju, još manje ćete vjerovati ovome što ću vam sada reći. Ustvari, možda nekima od vas to i neće biti začuđujuće jer danas je moguće doista svašta, ali ja sama sam se, priznajem, pomalo šokirala čuvši ovakvu nebulozu. A nebuloza glasi: nedavno je jednu meni blisku osobu, na razgovoru za posao, poslodavac nonšalantno upitao da mu, uz sve navedene podatke koji se za posao traže, precizira svoj točan sat i minutu rođenja! Odmah je bilo jasno – taj mu je podatak bio potreban ne bi li joj izradio upravo natalnu kartu i temeljem nje došao do saznanja o kandidatovoj osobnosti, sklonostima, afinitetima, sposobnostima i tko zna čemu još! Smiješno ili žalosno, istinito ili zavaravajuće, potrebno ili nepotrebno, kakogod, ali to se zbilo. Ovaj to nije krivo protumačio jer je naknadno saznao da taj poslodavac to zahtijeva od svih svojih kandidata i da im doista izrađuju natalne karte temeljem kojih biraju 'podobne' za posao, pošto se astrologijom i inače bave u slobodno vrijeme! Moram li naglasiti da firma slovi za ozbiljnu i da u svom poslovanju nema nikakve veze ni s astrologijom, a ni s bilo kojom srodnom djelatnošću za koju bi taj podatak bio potreban?
Postoje pitanja koja poslodavci kandidatima ne smiju postavljati već po samome Ustavu koji zabranjuje bilo kakvu diskriminaciju, pa su tako ilegalna ona pitanja o vjeri (jer se zabranjuje diskriminacija po vjeri), o bračnom statusu (jer Zakon o radu zabranjuje da se kandidat dovede u nepovoljniji položaj temeljem bračnog stanja ili obiteljskih obveza), o planiranju trudnoće itd, a sam Zakon o radu, uopćeno i jasno, kaže da su nedozvoljena sva ona pitanja koja nemaju izravne veze s radnim mjestom o kojem je riječ. E sad, druga je stvar što poslodavci to ipak ispituju. A nezaposleni ljudi koji u očaju traže posao će, naravno, dati sve potrebne odgovore samo da se konačno zaposle. Nesumnjivo je u pitanju diskriminacija kojom poslodavci kandidate itekako drže u šaci. Rijetko koji će se žaliti na ovo ili ono pitanje, tako da, na kraju, sve opet ostaje na (samo)volji poslodavca.
Ako je sve to diskriminacija, a jest, e pa onda je definitivno diskriminacija i zahtijevanje podataka o kandidatovom satu i minuti rođenja zbog izrade nečega tako osobnog poput natalne karte. A iz nje se mogu iščitati neki doista intimni detalji koji se poslodavca ne bi trebali ikada ticati i koji predstavljaju perfidno i drsko zadiranje u nečiju osobnost. Čak i ako ne vjerujete u natalne karte i mislite da je gluparija sve ovo što pišem, tim gore, jer zamislite da vam izrade natalnu kartu, totalno pogrešnu i nevezanu uz ono što vi jeste, te vas temeljem nje ne zaposle. U oba slučaja je smola, nije li?
Pokušala sam se staviti u ulogu poslodavke. Iskreno, voljela bih imati što podrobnija i kvalitetnija znanja o svome radniku, zanimalo bi me sve živo i neživo, da, čak i poneki dijelovi njegove osobnosti, ali – oni bitni za rad i, što je najvažnije, dobiveni na transparentan način! A transparentan način znači da ih saznam preko dokumenata-dokaza o njegovu obrazovanju, preko neposrednog razgovora, preko psiho-testova (koje rješava on sam!), možda i preko nekih tricky pitanja, ali koji će imati veze s njegovim budućim radom i preko kojih ću vidjeti način na koji razmišlja i snalazi se. Pitanja o vjeri bi u mojoj firmi bila irelevantna. Kao i nacionalnost. I seksualno opredjeljenje. I rasa. I bračni status. Pitanje planiranja trudnoće također – naravno da ne bih voljela nekoga zaposliti, pa da mi odmah ode na porodiljni, ali na to se ne može utjecati. Žena mi može reći kako ne planira zatrudnijeti, pa ipak zatrudni i što tad? Zbog toga ju treba šikanirati, ne dati joj šansu? I nemojte mi spominjati 'izjave' u kojima se osoba obvezuje svojoj firmi da neće u dogledno vrijeme ostati u drugom stanju jer nećemo sad o tome kako bi sud protumačio takve bisere koji su, by the way, ilegalni.
Koja je razlika između izrade natalne karte i rješavanja psiho-testa? Velika. Jer psiho-test rješava sam kandidat i u odgovore neposredno unosi sebe, a natalnu kartu izrađuje poslodavac i tumači ju na svoj način te je uopće upitno koliko su svi ti podaci točni. Istina, kandidat u psiho-testu može lagati, ali, isto tako, i natalna karta može zavarati! I to još više nego test jer ako se u njega stave neka tricky pitanja na koje kandidat ne zna što bi točno trebao odgovoriti (da se poslodavcu svidi), onda bi se, prilično točno, trebao dobiti uvid u neke njegove reakcije i samo rezoniranje. U natalnoj karti, pak, sve ostaje na klimavom zvjezdanom spletu. Astrologija može biti zabavna u slobodno vrijeme, ali pridavati joj toliki značaj u poslovnom svijetu po meni nije ni odgovorno, ni mudro, nego krajnje infantilno i neprofesionalno. Reći ćete da je možda ta izrada natalne karte bila sporedna poslodavcu i da ja preuveličavam stvari. Pa naravno da poslodavac ne bi zaposlio nekoga tko nema ni srednju školu samo jer mu je zvjezdana osobnost povoljna, naravno da su se tražile i druge kvalifikacije, ali izrada i iščitavanje natalne karte, koliko znam, se ne obavljaju baš u minuti i to još za sve prijavljene kandidate! To, samo po sebi, govori da se tome ipak pridaje popriličan značaj.
I, što se dogodilo? Ta osoba nije dobila posao, a od insidera je saznala i zašto, vjerojatno najveći razlog, pošto je imala zadovoljene sve tražene uvjete, kao i ostali kandidati. Naime, natalna karta je pokazala da je ona puno sposobnija za samostalni rad, nego za timski rad s uredskim kolegama. A uredski kolege uopće ni ne rade ništa timski, svatko dobije svoj zadatak koji, opet, obavlja sam, a ne grupno. Tim više što osobu odlično poznajem, pa odgovorno tvrdim da bi zadatke jednako dobro obavljala i samostalno i timski, nije u pitanju neki asocijalac ili nesposobnjaković. Što kaže da je natalna karta sramotno podbacila, a firma izgubila potencijalno marljivog radnika. No dobro, potencijalno marljivom radniku nije gorjelo pod nogama, niti mu je taj posao bio toliko nužan, tako da je sve bezbolno završilo. Pitam se kako bi završilo nekome tko se nalazi na rubu egzistencije i pošteno traži zaposlenje, a ne može ga dobiti zbog ovakvih, slobodno mogu reći, preseravanja?
Za kraj bih se osvrnula na nešto o čemu sam davno pisala, a to je timski rad (tekst možete pročitati ovdje). Postalo je toliko pomodno pridavati pažnju timskom radu, no ja se još i danas pitam, pobogu, tko je tu lud? Ako imaš kandidata-individualca i kandidata-timskog igrača te ako svaki, sukladno individualitetu ili sklonosti timu, odlično obavlja svoj posao, čemu toliko preferiranje tih timskih? Naravno da biti individualac ne znači da ćeš se posvađati sa svim kolegama te bahato i samovoljno obavljati posao – ja sam individualka i to zato što volim sve sama dovršiti u roku, ne ovisiti o drugima (vrlo često lijenčinama), ne prebacivati na svoja leđa posao nekog truta koji se pokušava izvući i odmarati na poslu, osloniti se na sebe, skoncentrirati se u miru, sigurna da će sve biti obavljeno kako treba. No, ja neću biti primljena na posao samo zbog trenda proizašlih iz kojekakvih vodiča za novopečene postsocijalističke poduzetnike koji uče da su timski igrači nužno bolji. Vraga jesu! Da, mogu i hoću lagati u životopisu i prezentirat ću se za rođenu timsku igračicu, ali što mi to vrijedi kada će me izdati – zvijezde! Hahahahaha.
Ne znam je li ovaj moj bio samo izolirani primjer ili ste se možda i vi susretali sa sličnim stupiditetima tijekom života, a ako jeste, živo me zanimaju vaša iskustva i stajališta.
'Non est ad astra mollis e terris via' ('Nije lak put do zvijezda sa zemlje') – ovom metaforikom je i sam Seneka opisivao čarobne zvijezde. Zvijezde su iznimna pojava. Vrijedne promatranja na vedrom, tako iskrenom, nebu. Zvijezde imaju magičan učinak na ljude, ti sjajni, nebeski, nijemi svjedoci malenih ljudskih života. Ti, toliko puta opjevani, saveznici razmišljanja u tišini.
Šteta, baš šteta što su ih iskomercijalizirali - sve do bezlične diskriminacije!
srijeda, 15.08.2007.
Kinkyna mašta online #5
Pjesma za ugođaj: True Colors – Cindy Lauper
Ovogodišnje ljetovanje je bilo poprilično plodonosno što se tiče mojih kreacija. Lijena popodneva su itekako pogodovala njihovu nastanku, popraćenom prigodnom, ambijentalno-opuštajućom glazbom ili, pak, onom klasičnom koja svakim taktom razbuđuje maštu u razigranu, crtalačku igru. Već sam pisala da je tu neizostavan faktor i kapučino – veliki, hladni, slatki, s puno mlijeka i malkoc cimeta :o) No, ostavimo se mi okusnih užitaka te se vratimo ovim vizualnim koji su, ako nikoga drugoga, uveseljavali barem mene. And they still do.
No, prije toga se moram osvrnuti na neke komentare glede svojih kreacija koje sam znala dobivati od pojedinih samoprozvanih stručnjaka – komentatora. Ja volim pozitivnu kritiku u svakom pogledu te je uvijek dobrodošla, međutim, ona baš i nema temelja glede mojih kreacija jer:
- ja ne crtam profesionalno (što se i vidi)
- ne nadam se dizajnerskoj afirmaciji
- moje crtanje nije umjetnost, a ja nisam crtalačka umjetnica
- moje crtanje je najobičniji hobi, meni za dušu
- ne znam dobro crtati ljude, niti mi je važno da znam nacrtati ljudsko obličje
- ne znam šivati, pa samim time ni raditi ikakve stručne skice
- odjeća koju crtam nije, po obliku, uopće inovativna
- eventualna zanimljivost su boje, uzorci i tkanine koje kombiniram u mašti
- ne crtam odjeću koja će se svidjeti drugima, nego onakvu kakvu bih obukla ja sama
- crtam nosivu odjeću, a ne primjerke dostojne pukog razgledavanja, no touching, please
- crteži se ne vide dobro zbog skeniranja i izobličavanja
- crteže stavljam na blog kao samo još jedan dio sebe
Tako da su bespredmetne one opaske da nacrtana odjeća nema formu jer ne znam vjerno prikazati ljudsko tijelo. Ili da bih trebala biti 'inovativna', pa u nacrtano inkorporirati djeliće omota od bombona ili novinskog papira – to ne bih nikada stavila na sebe, pa stoga niti ne crtam. Ili da su svi ti krojevi već viđeni. Ili da je pametnije da mi crtanje ostane samo hobi. Itd. Sve su to bile opaske, hvala vam, ali otkrivate toplu vodu :o)
A što se tiče pretvaranja mojih crteža u stvarnost, nekoliko puta dosad i jesu bili pretvoreni, mogu reći, prilično uspješno. Prijateljice su se odlučile da im nešto osmislim, ja osmislila, one dale sašiti i bile prezadovoljne unikatnim komadima :o) No dobro, to je bilo svega par puta. Veselim se rujnu jer krećem na tečaj krojenja i šivanja, nakon kojega ću valjda steći osnovna šivalačka znanja koja ću iskoristiti, prije svega, za sebe i svoje odjevne prohtjeve :o) A zatim, tko zna... ako bude sreće, možda neku svoju rukotvorinu ponudim i širim masama ;o))) You'll be the first to know!
Ako nekoga zanimaju moje starije kreacije, možete ih pogledati ovdje, ovdje, ovdje i ovdje.
A sada, pomoću Cindynih True Colors, zaronite u moje true colors :o)
1. Patchwork na djelu:
2. Frenetične prugice:
3. In bloom:
4. Klasika s pomakom:
5. Šarena zima:
6. Ukroćeni kvadratići:
7. Žuta minuta:
8. Greek freak:
9. Bijelo kao - ovisnost:
10. So R'n'R, so corporate suit:
11. Ogrnuta florom:
12. Out of the blue and into the black:
petak, 10.08.2007.
Saboterska prošlost tamnooke Kinky
Pjesma za ugođaj #1: Sabotage – Beastie Boys
Pjesma za ugođaj #2: Black-Eyed – Placebo
Uh, kako naslov zvuči aktivistički misteriozno, kao da sam svojedobno bila članica Section 1, brinetično utjelovljenje same Nikite koja uspješno obavlja svoje saboterske dužnosti. Hehe, Nikiti nimalo ne sličim, a i daleko sam od ubitačnih sabotaža. Moje su, naime, bile učestale, ali sasvim benigne :o)
Današnja se tema može prigodno nadovezati na moj nedavni post o tome kako je to biti jedinica. Crtice iz prošlosti koje ćete upravo pročitati su u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi s usamljeničkim jediničarenjem, a poredala sam ih kronološki, od svoje najranije dobi, pa sve do dana današnjeg. Tema? Izvannastavno-izvanškolske aktivnosti na koje se Kinky, kao sasvim malena djevojčica, požudno upisivala, a zatim ih, još požudnije, sabotirala. Sve do jedne! Da stvar bude bizarnija, nijednu od ovih aktivnosti mi nisu roditelji nametnuli, pokušavajući od mene ambiciozno stvoriti bolesno svestranu osobu. Oh ne, dopuštali su mi da se sama zainteresiram za područja koja me zanimaju, da ih obavijestim o svojim željama, pa da me upišu ako je želja dovoljno jaka i opravdana. Zar sumnjate, svaka je bila dovoljno jaka i opravdana, a ja redovito manično ushićena što imam novi hobi! Do trena sadističke sabotaže. Paradoks u malome jer inače sam bila sasvim plaha i razumna djevojčica. Inače :o)
Važno je naglasiti da se moje aktivnosti koje slijede odnose isključivo na one 'službene' hobije u okviru škole, neke druge institucije, grupe ili privatnog učitelja, dok sam se uz to, nepokolebljivo i s ljubavlju, čitavo vrijeme bavila svojim 'kućnim' hobijima kojih se nisam odricala nikad. E, tako. A sada neka vam čak dvije Pjesme za ugođaj, od Beastie Boysa i Placeba, auditivno dočaraju ovo maleno putovanje kroz sabotersku prošlost tamnooke autorice. Kakve veze ima to što je tamnooka? Tek tako... kažu da tamnooki ljudi imaju više žara u sebi, istina ili ne, ali mene je upravo taj žar tjerao na sabotiranje stvorenog :o)
KINKY TENISAČICA
Tenis je bio moj prvi, pravi hobi. Svidio mi se jer se njime bavila moja nećakinja, a i jer sam u to vrijeme bila fascinirana velikim igračicama koje sam vidjela na TV-u, pa sam i sama poželjela biti kraljica teniskog terena. Čak sam, igrajući ga u kvartu, i uzdisala onako kako one to čine dok udaraju lopticu, ali bojim se da sam slučajnim prolaznicima zvučala više kinky nego sam si ja to tada mogla predočiti :o) Ja, antitalent za sport, a za tenis pogotovo. No, to se tada još nije znalo jer imala sam samo - četiri ili pet godina, tako nekako. Navalila sam na mamu i tatu neka me upišu, da ću biti ustrajna, da ga obožavam, da sam oduvijek (sa pet godina, haha!) željela samo to i – upisali su me. Bila sam najmlađa, najmanja i najsmotanija u grupi, pa me je trener zavolio te sam imala poseban tretman. Kada bi, tijekom zagrijavanja, trčali, uz moje malene korake, trener bi hodao pored mene, pljeskao rukama i razdragano govorio 'Hajde, Kinkyce, trči, trči, bravo, bravo!', a promatrači oko terena bi umirali od smijeha, tim više što sam svako malo trčala mami po gutljaj soka :o) Vidio je trener da od mene neće biti ništa, vidjeli su i moji, ali me je valjda držao tamo zbog općeg urnebesa koji sam stvarala, a i nije mu bio na odmet novac kojim su ga moji roditelji plaćali :o) Oni su me, pak, dovodili jer sam isprva doista voljela ići. Nekih par mjeseci. A onda... Smetalo mi je što se previše razgibavamo, a malo igramo. Ustvari, nismo normalan tenis igrali uopće, naravno, ali sam ja očekivala da ću, maltene, odmah igrati prave mečeve s vršnjacima, dok me promatrači zadivljeno gledaju :o)) Smetalo mi je što smo morali, po vrućinama, skupljati ispucane loptice, a uskoro sam počela moliti Boga da padne kiša, pa da me moji ne moraju voziti na trening. Odlučno sam izjavila da mi se više neda ići, ali me nisu željeli ispisati, misleći da je to prolazan hir i da je dobro da se dijete bavi nekom tjelesnom aktivnošću, bez ikakvih pretenzija ka ozbiljnom tenisu. Dogodilo se to da mi je tenis bio hobi pune dvije godine od koje sam samo nekoliko mjeseci trenirala s ljubavlju, a svo ono ostalo vrijeme išla dvaput tjedno na trening, nadurena, na zadnjem sjedištu auta, nervozno kopkajući nogom o sjedalo. U zazivanju kiše sam bila ustrajnija od najrevnijih Indijanaca, a jedino što me je veselilo bilo je nagovaranje tate, kada me je s treninga vozio natrag kući, da zeznemo mamu i kažemo joj da sam taj dan igrala sa Steffi Graf koja je došla na osječku Olimpiju te da sam ju – pobijedila! Tata mi je udovoljavao ne bi li me oraspoložio, mama se pravila da nam vjeruje, a ja sam u sebi, ponosno i naivno, likovala :o) Sve je kulminiralo jednog ljetnog popodneva kada sam se, tijekom treninga, popela na onu visoku sudačku stolicu, želeći se pritajiti, ne bih li morala vježbati, ali sam se stopalom nezgodno okliznula i bubnula na pod s te visine. Ozlijeđenu, ali neslomljenu, odveli su me kući, shvativši da su teniski tereni za mene stvar prošlosti, a moj se radosni, saboterski um počeo ushićeno okretati novim hobijskim ljubavima :o)
KINKY GIMNASTIČARKA
I to sportska gimnastika, na osječkom Sokolu. 'Molim vas, molim vas, upišite me na gimnastiku, ako me ne upišete, žalit ćete što sam možda prokockala priliku biti zvijezda!' – tako je molila šestogodišnja Kinky. I izmolila. Upisali su me, ali sada već svjesni mog sportskog netalenta, opet zbog želje čisto da se malo razgibavam, pa ako mi se, k tome, još i sviđa, tim bolje. Sviđalo mi se – točno dva mjeseca. Ispostavilo se da sam se željela upisati na gimnastiku jer sam, tijekom shoppinga u Trstu, vidjela u jednoj trgovini predivne trikoe za djevojčice, kao i one papučice (pretpostavljam roze boje), pa sam željela to oblačiti i tako obučena vježbati. Kupili su mi, oblačila sam, vježbala (tu i tamo), no najčešće bi me, kada bi tijekom treninga došli po mene, zatekli kako stojim sama, odvojena od grupe, češkam se po ruci i sjetno zurim u daljinu :o) Trenerici sam također bila smiješna, rekla je mojima da joj se čini da sam više umjetnički tip djeteta i da se na treninzima dosađujem, a da i nemam baš snage za sve vježbe koje smo prakticirali. Moje je opravdanje bilo da mi je dosadno, da dvorana smrdi po znoju, da mi je zima u svlačionici i da je jedna djevojčica bila zlobna prema meni. Bila je, a ja, nekonfliktna kakva jesam, nisam se željela svađati, no to sad nije bitno. Spas mi je stigao s neba, neočekivano. Naime, na kraju svakog treninga, trenerica je dopuštala svima iz grupe da, u jednom dijelu dvorane gdje se nalazila kao neka rupa s velikim, mekim spužvama, skaču po tim spužvama u vis, što je bilo super zabavno, nešto poput staromodnog trampolina. Rado sam skakala, ali te su spužve bile pune prašine na koju sam, izgleda, dobila alergiju te su mi kod kuće oči neprestano suzile, toliko da sam jedva gledala TV ili u knjigu, zadaću, sve što zahtijeva očni napor. Moji su skužili što je uzrok i odlučili da je za mene najbolje da se sa gimnastike ispišem. Juhuuu! I sabotaža broj dva je uspjela! :o)
KINKY 'ATEISTICA'
Došao je uskoro i upis u prvi razred osnovne škole. Sva djeca iz razreda su se upisala na vjeronauk u osječkoj 'katedrali' (ni ne sjećam se je li bilo vjeronauka u školi), ali ne i ja! Moji roditelji jesu, ovako formalno, katolici, kršteni, pričešćeni i krizmani, kao i ja, ali nismo neka ekstra vjerska, klerobojazna obitelj. Oni čak nisu niti utjecali na moju odluku, mislim da nisu slutili da ću odbiti ići na vjeronauk. Kada su me pitali zašto sam se odbila upisati, odlučno sam rekla 'Mrzim Boga!'. Nisu znali gdje sam to pokupila, ali su prihvatili moju odluku, smatrajući da je besmisleno tjerati me na vjeronauk ako ga ja ne želim pohađati. Moja tadašnja, inteligentna konstatacija kojoj se i danas divim nije zapravo značila da ne volim Boga, nego da ne volim crkvu i sve one svjetovne stvari koje sam uz nju povezivala, samo tada još nisam bila svjesna da Bog i crkva nisu istoznačnice. Međutim, nakon nekog vremena, prijateljica iz razreda s kojom sam sjedila me je počela nagovarati da se i ja upišem na vjeronauk, a pridobila me podatkom da tamo puno crtaju, što je inače bila moja omiljena zanimacija! Pristala sam, otišla vidjeti kako je, doista smo puno crtali, s vjeronaukom sam nastavila skroz do kraja osnovne škole, pa i kroz srednju (petice su mi dodatno povisivale prosjek, hihi), ali se moja sabotaža sastojala od toga što je sve to pridonijelo da danas još više budem svjesna crkvenog licemjerja i proturječja koje sam imala prilike, pa i na samome vjeronauku, uočiti. A i barem sam se ispraksirala u crtanju biblijskih motiva :o)
KINKY LIKOVNJAKINJA
Eto, kao ljubiteljica crtkaranja kojemu sam se kod kuće potpuno predavala, svim mogućim tehnikama, odlučila sam se, u drugom razredu osnovne, u školi upisati na male likovnjake. Sa željom da pravilno naučim crtati, slikati, štogod, ako je to uopće moguće, a i da na zanimljiv način provodim vrijeme s vršnjacima. Problem je nastao već u startu. Nije mnogo učenika bilo zainteresirano za slikanje, grupa je redovito bila poluprazna, a znalo se dogoditi nekoliko puta da smo učiteljica i ja bile potpuno same. Zadala bi mi što da slikam, a ostatak vremena bila zadubljena u neke svoje papire, dok sam ja, u tišini, pokušavala maštu prenijeti na papir. Opet sam bila usamljena, mislila sam si da tako isto mogu slikati i kod kuće, k tome i uz svoju omiljenu glazbu koju ovdje nisam imala prilike slušati. S vremenom mi je postala tlaka slikati na njezine zadane teme, osjećala sam se kao da me time ograničava jer sam uživala prionuti slikanju kad sama dobijem inspiraciju u određenom smjeru, a ne kad mi se naredi da slikam to i to. Pa sam odustala. I nastavila u kućnoj radinosti, uživajući kako se gosti dive mojim nespretnim uratcima :o)
KINKY LITERATKINJA
Nakon malih likovnjaka, došli su na red mali literati. U grupu me preporučila moja učiteljica kojoj su se sviđali tekstovi proizašli ispod mog pera (čitaj: obične olovke na šiljenje). Nisam znala uživam li više u slikanju ili pisanju, pa sam se oduševljeno prihvatila i ove aktivnosti. Sjećam se da je učiteljica, inače osječka pjesnikinja, cvrkutajući ulijetala u razred, teatralno se okrenuvši na prstima i zvonkim, wannabeinspirativnim glasom nam vikala 'Djeco, vi ste male literate!'. Nije me inspirirala jer je počela sve češće zahtijevati sastavke ili pjesmice opet na točno određene, isforsirane teme, a ja nisam mogla pisati pod prisilom, kao što ne mogu ni sad. A i bez toga sam bila sasvim dobra literatkinja :o) Znam da nije žena kriva što ja nisam mogla obaviti njezin zahtjev pisanja sastavka o šumi u ljeto, ako sam tada baš bila raspoložena za pisanje o šumi u zimu. Smetala me je i činjenica da se grupa svako malo otkazivala zbog njezinih obveza, pa smo mi, djeca, u suprotnoj smjeni dogegali do škole i poljubili vrata učionice. Oduvijek sam prezirala neodgovornost i nedoslijednost, pa sam se i s malih literata ispisala te nastavila plodonosni, spisateljski rad unutar svoja četiri zida. Gosti nisu bili ništa manje oduševljeni pročitanim, iako su krucijalni auditorij ipak činile moje plišane igračke i lutke – najbolji prijatelji Kinkynog samovanja :o)
KINKY TEHNIČARKA
Mali likovnjaci, mali literati... pa su tako postojali i mali tehničari. Obavijestila sam roditelje da sam ponosna članica tehničarske grupe te da ću odsad praviti čuda s pilom i drvetom :o) Opremili su me pilom, onim lomljivim nastavcima kojima se pili, sapunčićima, drvenim pločama, papirima za skice i krenula sam ja u avanturu piljenja. Lomljivi nastavci su pucali kao od šale, moji ih nisu stizali nakupovati, koliko brzo sam ih ja lomila, sapuna je bilo posvuda, najviše prilijepljenog za moju odjeću, a bome i rana na mojim nespretnim rukama, pošto o piljenju nisam imala pojma, a još manje snage. Ustvari, jesam, imala sam pojma o piljenju – u vidu piljenja tatinih živaca, moleći ga da umjesto mene izvršava zadaće sa tehničarske grupe. Isprva je to strpljivo činio, misleći da ga ja gledam i učim, ali je ubrzo shvatio da sam izgubila interes te da samo sebično uživam na grupu donositi drvena remek-djela, lažirana jer ih nisam ispilila ja, nego on :o) Na kraju je on otpilio mene, a ja tehničarsku grupu, sretna što ću konačno zaliječiti rane na prstima :o)
KINKY PIJANISTICA
Nakon rata, u četvrtom osnovne, navalila sam na moje da mi kupe synthesizer. 'Kinky, jel doista želiš svirati, stvarno te to zanima?'. 'Naravno, mamice i tatice, svirat ću dan i noć, mislim da sam stvorena za to!'. I tako... mamica i tatica su mi nabavili, za tadašnje pojmove, odličan synthesizer, postolje, kajdanke, pjesmarice s notama, a u kompletu s tim i maestra iz osječkog kazališta (morala sam ga zvati 'Maestro') koji mi je dolazio kući i održavao privatne sate sviranja. Pune dvije godine, kao i tenis. Bila sam oduševljena, čak mi je dobro i išlo (sve, samo ne sport!), ali kad je čika Maestro počeo zahtijevati da vježbam sviranje i u slobodno vrijeme, kao zadaću, tu je nastao problem. Ustvari, nije bio problem toliko u sviranju u slobodno vrijeme, nego u njegovom odabiru pjesama. Naime, te pjesmarice iz kojih mi je zadavao pjesme su bile pune kajkavskih popevki, ma bilo je tu i čakavštine, a i nekih slavonskih narodnih, uglavnom, živi užas. Sam Bog zna koliko mrzim takve pjesme, nisam ljubiteljica narodnih plesova i tog vida tradicije, a i, poželjevši sviranje, mislila sam da ću učiti neke rock pjesme, ne teške, ali ipak nešto zanimljivo. Ovo definitivno nije bilo ni rokerski, a ni zanimljivo djetetu od deset godina. Mama i tata su kontrolirali vježbam li u slobodno vrijeme, morala sam svaki dan 45 minuta sjediti pred sintićem i nabadati po tipkama. I jesam, doslovno. Gurnula sam ispod njega neku knjigu, udubila se u čitanje, a prstima neobavezno tapkala po tipkama, bez ikakve veze i smisla. Moji su mislili da se tek uvježbavam, pa nisu pridavali značenje neugodnoj buci, niti su kužili da zapravo čitam, a ponekad sam pustila i snimljenu verziju odsviranog koja se ponavljala unedogled, pa tad prstiće ni nisam morala koristiti. Nisu primijetili roditelji, ali je primijetio Maestro da sam nezadovoljna, pa mi je oduševljeno saopćio da će me naučiti svirati jednu kompletnu pjesmu, divnu, divniju i najdivniju! Meni je već kroz glavu prolazio Aerosmith koji sam obožavala, ali ne :o( Ime joj je bilo 'Biseru s južnoga mora', da imam mp3, rado bih vam ju dočarala, ne znam ni otkud mu to, a pogotovo zašto je mislio da će i meni biti tako divna kao njemu. Naučila sam ju savršeno odsvirati, s dvije ruke, naravno, a i pjevati uz nju, tvrdoglavo i prkosno, da pokažem da mogu, nakon čega mi se – zgadilo sviranje. Zamrzila sam i sintić i pjesme i note i kajdanke i taktove i violinske ključeve, jedino mi je Maestro ostao drag jer stvarno nije bio loš čovjek, strpljiv do neba i nazad. To što mu je nekad smrdilo iz usta dok mi je u facu dovikivao 'Prva, druga, treća četa; prva, druga, treća četa', a ja bjesomučno svirala, zanemarimo. Sabotaža je uspjela jer na vidiku nije bilo ni 'R' od rocka, a i mojima je dojadilo slušati kako svakodnevno namjerno falšam i urlam 'Hajdeee Kaaato, hajdeeee zlatooo, haaaajde saaaaa mnom celer bratiiii!'. Otkazali su Maestru. A Kinky je zaboravila svirati.
KINKY AKVARISTICA
Sa sportova i umjetnosti, prešla sam na akvaristiku. U školi se oformila skupina akvarista čiji je zadatak bio brinuti se o akvariju i ribicama, učeći ponešto o samoj akvaristici. Pošto sam bila gladna znanja, a i voljela ribice, upisala sam se. Ponešto naučila, marljivo hranila ribe, igrala se s njima (da, Kinky i sa autističnim ribama pronalazi zajednički jezik), a sve s ciljem da si uskoro i sama nabavim ribicu i donesem pravog, živog prijatelja u svoj dom, o kojem ću se znati savršeno brinuti. Međutim, tu je sabotaža došla sasvim nenadano. Skoro svaki put, pri mom posjetu akvariju, barem bi jedna ribica uginula, nitko nije znao zašto, iako se zna da to nije neuobičajena pojava i da ribe nisu baš visoko imune životinjice. Druga su djeca to doživljavala zdravo za gotovo, ali ja sam se, tijekom igre, vezala uz te ribe, zavoljela ih i smrt svake doživljavala kao osobni gubitak :o( Dolazila bih kući plačući, što je roditelje zabrinulo, a i dosadilo im je slušati tuljenje iz moje sobe, pa su mi savjetovali da se ispišem s akvaristike i razmislim o novom hobiju. To sam i učinila. I naučila važnu lekciju: biti u blizini životinje, tako učestalo, za mene, željnu odanog ljudskog bića pored sebe, je ravno emocionalnom samoubojstvu kad ta životinja jednom ugine. A tolika kamikaza baš nisam bila (dok nisam nabavila Polly) :o(
KINKY PJEVAČICA
Znam da nemam sluha, iako redovito pjevušim dok se tuširam. A kao mala sam svojedobno poželjela ići na školski zbor. Ekscentrična, napirlitana učiteljica me grubo uvela pred cijelu zbor-grupu, postavila me pored klavira i naredila da ju glasovno pratim, dok ona svira tonove od najnižeg prema najvišem. Zapela sam već na drugome, prvi put u životu pjevavši na taj način, ali, ruku na srce, nisu ništa bolje pjevali ni ostali zboraši. Počela se smijati, zaključivši da i papagaj ima više sluha od mene te je hladno rekla 'Na zbor ne možeš! Slijedeći!', a ja sam se osjećala kao najjadnije stvorenje na čitavoj kugli zemaljskoj, snuždeno se dovukavši kući, ni ne znajući koliko sam bila sretna. Naime, učiteljica je počela sve više forsirati zboraše da dolaze na učestale probe, a njima se sve manje išlo te, kada su se htjeli ispisati, priprijetila im je smanjivanjem ocjene iz glazbenog. Moja sabotaža je bila u tome što sam joj se, sa svojom čvrstom peticom, mogla nasmijati u brk, a ona nije mogla ništa protiv toga :o)
KINKY NOVINARKA
Ne volim klasično novinarstvo, niti sam ga ikad voljela, niti sam dopustila da me se uvuče u školski list, niti sam željela da me se (opet) forsira da pišem o točno određenim temama. Stoga se profesor hrvatskog, koji je vodio školski list i inače bio jako strog, dosjetio kako ipak iskoristiti moj literarni talent. Negdje u šestom, sedmom razredu osnovne, dodijelio mi je stalnu kolumnu u listu koja se zvala 'Modni kutak Kinky Kolumnistice' (u konkretnom slučaju je umjesto Kinky Kolumnistice stajalo moje ime i prezime, naravno) :o) Oduševljeno sam prihvatila i pisala o modi, odjeći, obući, kozmetici i parfemima, ali je onda diskretno počeo navaljivati da ipak budem i 'novinarka', istražujem teme koje mi namjerava zadati u slobodno vrijeme (a već tad sam jako cijenila svoje slobodno vrijeme), intervjuiram različite ljude i slično, što nikako nisam željela, pa sam ostavila kolumnu i zapala u nemilost profesora hrvatskog. I glede njega se moja sabotaža sastojala u tome da mi nikako nije mogao smanjiti ocjenu jer sam gradivo naučila najsavršenije što sam mogla i ipak osvojila peticu. Eat my dust, hihihi :o)
KINKY ODBOJKAŠICA
Na odbojku sam išla točno jedan dan. To što sam visoka 158cm nisam smatrala previše bitnim, upisala sam se s prijateljicama da se malo rekreiramo i zabavimo, iako nisam nešto posebno voljela taj sport. Na prvom treningu, na Zrinjevcu, nas je trener učio kako pravilno udariti loptu u onoj pozi... hm, znate ono kada spojite šake, pa loptu udarite spojenim palčevima? Ne znam kako se to zove. Lijepo sam ja to svladala, udarala tako loptu o zid kako nam je bilo i zadano, 'trening' je završio, došla sam kući, a istoga popodneva su mi natekle obje šake i zapešća, poprimivši krvavo crvenu boju, uz strašne bolove! Prisjela mi je i odbojka i lopte i moj sportski netalent te je to bilo posljednje okušavanje u ikakvoj sportskoj eskapadi! :o) Mama i tata, već naučeni, su samo rekli 'To smo i očekivali.' A eto, na greškama se uči :o)
KINKY IZVIĐAČICA
I na izviđače sam išla samo jedan dan :o) I to na uvodni sastanak školske izviđačke grupe na kojem sam se šokirala nad nekim informacijama, totalno blesavo i kretenski, kao da i prije nisam mogla zaključiti da će upravo tako biti i da izviđači upravo tako žive. Naime, između ostalog, saznala sam da se na izviđačkim pohodima spava u prirodi, u vrećama za spavanje, pri čemu sam si odmah vizualizirala hrpu kukaca kako gmižu po meni, osobi koja se boji obične muhe vulgaris! To i neljudski higijenski uvjeti su mi bili dovoljan povod da od izviđača zauvijek odustanem jer, svaka čast svemu, ali ja nisam tip osobe koja bi mogla kampirati bez normalne kupaonice i prostora lišenog pripadnika insektoidne faune, a pogotovo ne bih mogla u izviđače čiji je smještaj još nekomforniji od klasičnog kampiranja. Thanks, but no thanks, gdje mi je samo bila pamet! :o) Mama i tata, već naučeni, su samo rekli 'To smo i očekivali.' Po drugi put :o)
KINKY SAMOSPOZNAJKA
Vjerojatno se pitate jesam li u ičemu, tijekom svog djetinjstva, uopće ustrajala? Jesam, a kroz sve ono u čemu nisam sam, zapravo, spoznala samu sebe i svoje istinske želje. Stoga mi nije žao propalih hobija jer oni su iskristalizirali upravo ove koji su se održali sve do danas. A uočila sam da su se održali oni za koje se ne zahtijeva nikakva povezana grupa, nikakav timski rad, nikakva ovisnost o drugim ljudima jer sam u tome, očito, iskonska individualka. Tako i danas crtam. I danas pišem. Od ranih godina pohađam jezike u školama stranih jezika. Voljela sam i PC tečajeve. Obožavam čitati u svakoj slobodnoj sekundi. I kuhati. I fotografirati. I uživati u likovnoj, glazbenoj i filmskoj umjetnosti. I polemizirati. I arhivirati uspomene. I putovati. I učiti nove stvari. I šetati. I hedonizirati. Pa i seksualno. Pogotovo seksualno. Planiram u rujnu upisati tečaj krojenja i šivanja. Planiram puno toga. A prije svega, ne odreći se dosadašnjih aktivnosti.
Katkad znam u postove ubaciti zanimljive citate nekih poznatih osoba, ali sam danas odlučila ubaciti svoj vlastiti:
'Jedna od svrha uranjanja u hobije je samospoznaja, a put ka njoj nema kraja. No, uopće zakoračiti na taj put, već znači sreću.'
Tamnooka saboterka korača. Koračate li i vi?
ponedjeljak, 06.08.2007.
Simbolika kao lifestyle
Pjesma za ugođaj: Mjesečeva Sonata – Ludwig van Beethoven
Sjećate li se da sam vam u svom ljetnopovratničkom postu obećala pisati o zanimljivoj izložbi Ante Potočnjaka koju sam ove godine posjetila u Poreču? E pa, došao je i na nju red. Prva od stvari koje su me se dojmile jest samo mjesto održavanja izložbe, nikakva uštogljena galerija niti sterilni interijer, nego, totalno neočekivano, neuređeni dio same Eufrazijeve bazilike na čijem smo ulazu, u prolazu, zamijetili natpis i, naravno, ušli.
Ustvari, isprva nisam ni znala da dotično dvorište i prostorije pripadaju Eufrazijani, pa mi je, u razgovoru, gospodin Potočnjak ukazao i na taj podatak. Tijekom našeg šetkanja je svirala ugodna glazba, bila je večer, pa je kontrast zatamnjenog neba i pregršta osvijetljenih slika, koje su bile razmještene po zidovima dvorišta, neke i na samome tlu, na ulasku u gore spomenutu građevinu, kao i u nekoliko njezinih prostorija, bio još dojmljiviji.
Pozivajući natpis na ulazu:
Pogled na oplemenjeno dvorište:
Brižljivo je iskorišten svaki kutak:
Maštovita ironija starog umivaonika:
Još ironičniji bojler (Kunst - bez prijeglasa - inače na njemačkom znači umjetnost):
Osim ironije, bilo je i humora (natpis na jednoj od soba):
Dašak skromnosti, već kod iduće sobe:
Inače, Ante Potočnjak Croatia (na pratećoj sličici uz post, op.a.) rođen je u Rijeci, 1955. godine. Osim slikarstvom, bavi se projektiranjem i uređenjem interijera reprezentativnih brodova te je tako kompletno uredio i 36-metarsku jahtu 'Al-Farah', libijskog predsjednika Moamera Al Ghadafija. Osim uređenja brodova, zanimaju ga i ostali interijeri i arhitektura, pa je tako projektirao cijeli niz objekata javnog i privatnog karaktera, među kojima je najznačajniji objekt Gradske viječnice u Opatiji – bisera srednjoeuropske arhitekture. Sudjeluje i u opremanju kostimografije i scenografije za dvadesetak kazališnih premijera (najistaknutija je Puccinijeva 'Turandot'), uz što ne prestaje samostalno i kolektivno izlagati svoje radove te se isticati i mnogobrojnim donacijama riječkim bolnicama. Zapažena je njegova turneja opusa pod nazivom 'Donne splendissime', izložba ženskih aktova 2001. godine, kao i novi opus 'War' 2004. godine. Potočnjak je suosnivač Hrvatske ratne mornarice, dragovoljac i veteran Domovinskog rata, a predsjednik Mesić ga je, za Dan državnosti 2006. godine, odlikovao Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, za izuzetan doprinos hrvatskoj kulturi.
Što je presudilo da mi izložba ostane u tako posebnom sjećanju? Ne, nisam otkrila što je umjetnik želio reći jer smatram da to i tako nikad ne možemo, do kraja, saznati. Nisam tražila tematske poveznice među djelima, iako ih itekako ima. Nisam došla na izložbu jednom, nego čak dvaput, u razmaku od nekoliko dana. Zašto? Upravo zato što mi je, kao i uvijek, bilo važno da u djelima pronađem, tajnovite i oku nevidljive, poveznice sa samom sobom. Što se i dogodilo. To je ono što me je tako nenadano razveselilo te me zadržalo da se neko vrijeme utapam u pretakanju svijeta iz moje glave u svijet sa slika. I obrnuto. To je moj indikator da mi je djelo blisko, da su mi djela bliska toliko da imaju tendenciju uljepšavanja mojih sjećanja još mnogo poslije tog početnog, vizualnog rukovanja i srdačnog međusobnog upoznavanja. Pogledima. Značenjem.
Bilo mi je neugodno fotografirati, poput neke sluđene zanesenjakinje, ali mi je gospodin Potočnjak ljubazno dozvolio, pritom popričavši sa mnom, upitavši me odakle sam i čime se bavim te je time dokazao, osim što je osebujan i, kako mi se čini, iznimno plodan slikar, da je i zanimljiv, pristupačan, simpatičan čovjek. U što, nekako, nisam ni sumnjala. Mislim da izložba još traje, pa ju možete posjetiti. Neću mnogo govoriti jer suvišno je opisivati čaroliju očitog, čaroliju koju sam pronašla ja i samo ja, gledajući očima čovjeka, a ne promatrača te ju polagano utkala u svoj razvučeni osmijeh. Stoga vas ostavljam taktovima Mjesečeve sonate... neka vas vode u šetnju ovim umjetničkim djelima koja su strpljivo i lascivno pozirala mom zločestom objektivu.
Zar ima veće simbolike od ovako snažnog korijenja jednog usamljenika:
Još korijenja i jedno, sasvim osobno, more:
Žena, impresivna i pomoću vektora:
Stabla kao fetiš:
Cvijet koji bih rado gledala na zidu svoje crveno-bež sobe (no, ne zbog boja):
Ljupkost nepravilna oblika:
Kišobrani ili - suncobrani?
Stanovnici podmorja u kaosu uspomena:
Koliko su zajednice uopće postojane?
Jedrenjaci su poput ljudi... vjetropiri...:
Rijetki su ljudi čvrsto samodoslijedni, poput kamena...:
Hehe, Kinky ne bi bila Kinky kada joj se ne bi posebno svidjele upravo ove vizualizacije zaigrane mašte.
Jahačica:
Nemoćna:
Prepuštena:
Svetica:
Provokatorica:
Potrošena:
Na samome kraju, nisam odoljela, a da barem nešto ne kupim, onako, za 'opipljivo sjećanje', kako ja to volim reći, pa sam odabrala upravo ove dvije, malene sličice, kako bi krasile zidove ovog minimalističkog budoira iz kojega vam pišem. Nakon mojih, sasvim osobnih, opaski uz slike koje sam vam maloprije predstavila, uz ove, kupljene i meni ipak najdraže, neću napisati ništa. Nego ću sebično zadržati za sebe svu njihovu simboliku koja me je ošinula i tako – začarala:
Ernest Hemingway rekao je popriličnu glupost. Da simbolika ne postoji. Oh, dragi Erneste, itekako postoji. U protivnom... ne bi bilo toliko mene, toliko tebe, toliko nas u ovim slikama - nekoga previše, a nekoga tek u tragovima...
petak, 03.08.2007.
Čak niti produžetak muškosti
Pjesma za ugođaj: Negative Creep – Nirvana
Predočite si situaciju. Predvečerje. Jedna od najprometnijih cesti u gradu. Lijeno sipi kišica. Raskrižje. Četiri trake. Na semaforu blješti crveno. Pred semaforom, prvi u koloni, zaigrano se zaustavlja ulašteni motorčić. U traci pored se, uz riku kočenja, zaustavlja automobil. Ponekad isforsirano nabrijana kanta. Ponekad visokoklasni. Ovisi. Čekajući zeleno svjetlo, vlasnik ga ljulja naprijed-nazad. Pogledava prema motorčiću. Turira. Neki put i čačka unutrašnjost nosa. Prstom. Ili uho. Dođe na isto. Počesto iz njega odzvanja meket Jelene Karleuše. Ili neke kolegice, ne raspoznajem ih. Ili Marka Perkovića. Opet dođe na isto. Motorčiću biva muka. Pali se žuto. Motorčić živahno kreće. Ali vlasnik četverokotača - on daje gas do kraja. On proklizava. On ispušta cvileće note koje se čuju sve do rodnog mjesta iste one pevaljke. On i dalje bulji u motorčić. On ga pretiče. On i dalje bulji u motorčić. On ima kulerski izraz lica. On i dalje bulji u motorčić. On ga je pretekao. On je brži. Sad je ispred njega. On se osvrće iza sebe. On iznenada usporava. I vuče se po cesti. I osvrće se. I likuje. Smiješak u lijevome kutu usana. Samozadovoljstvo.
On je pretekao žensko. On je pretekao žensko na motoru. On je pretekao žensko na motoru od 49 kubika. On je pretekao žensko na motoru od 49 kubika koji vozi najbrže 65 km/h. On je pretekao Kinky Kolumnisticu.
Morala sam se osvrnuti jer mi se ovakva situacija događa minimalno u jednoj od pet vožnji. Je li vozač:
a) vlasnik minijaturnog piše?
b) vlasnik nepopljuganog piše?
c) vlasnik odbačenog piše?
d) vlasnik reduciranog mozga?
e) vlasnik frustriranog mozga?
f) vlasnik šuplje lubanje?
g) vlasnik krhkog ega?
h) sve navedeno?
i) _______ (upišite sami)
Simptomi iz prvog odlomka nisu čak niti produžetak muškosti. Iako ju oboljeli žarko želi udvostručiti. Barem. Demonstrirajući to pretjecanjem motorčića višestruko sporijeg od sebe. To nije produživanje muškosti. Nego njezino skraćivanje. I time se ovu ženku ne može impresionirati. Eventualno ju natjerati da osjeti sažaljenje. A kada te ženke žale... to baš i nije seksi. Niti mora tako biti.
Ili možda oboljeli, u trenucima pretjecateljsko-natjecateljske euforije u tom OneManShow-u, doživljavajući suparnicu kao sebi ravnu, odraslu djevojčicu, razmišlja slično kao Kurt u današnjoj Pjesmi za ugođaj:
‘Daddy's little girl ain't a girl no more’
'Suparnica' mu poručuje da je u krivu. Ona je još uvijek daddy’s little girl.
I nije nikakva umjetnost preteći ju.
srijeda, 01.08.2007.
Kako bijedno!
Pjesma za ugođaj: You Sexy Thing – Hot Chocolate
Znam da filmske adaptacije književnih djela nisu ni do koljena samim djelima. Knjiga je knjiga i drugačije ni ne može biti jer film, kolikogod dobar bio, ipak ima određena ograničenja zbog kojih može imati svoj puni šarm i ljupkost, ali nikada do kraja ne može gledatelju prenijeti šarm i ljupkost same knjige. Znam da je ponekad čar upravo u tim izmjenama. Znam da ima i doista dobrih ekranizacija književnih hitova. Znam da je mnogima draže pogledati film nego pročitati knjigu jer je to nesumnjivo brži i jednostavniji način, no na takve plitnjake ne želim rasipati slova.
Ja uvijek dajem prednost knjizi, pa, ako mi se svidi, onda tek poželim pogledati i film snimljen po njoj. Dapače, uživam u tome jer tijekom čitanja knjige si u glavi stvaram razigrani i živi svijet satkan od likova, njihove gestikulacije, eksterijera, interijera, boja, dijaloga, monologa, situacija, cjelokupne atmosfere, stoga me iznimno veseli baciti pogled i na redateljevu verziju. Unaprijed znam da će izmjena biti i da nikada to neće biti to, no tada film promatram kao svojevrsno umjetničko djelo samo za sebe te ga nekako uspijevam odvojiti od bezupitne privrženosti knjizi. Što kaže: razumna sam gledateljica.
Najčešće kaskam za književnim hitovima, a bome i za filmskim. Pročitam ih ili pogledam, u pravilu, godinu ili godinama poslije, ne namjerno, da bih izigravala neku nepodložnicu književno-filmskim trendovima, nego zato što uvijek imam vlastite popise prioritetnih knjiga i filmova, pa dok sve to apsorbiram, na trenutne novitete tek naknadno dođe red. Tako je ovoga ljeta, između ostalog, došao red na 'Čokoladu', roman Joanne Harris. Družile smo se na istarskim plažama, svidjela mi se jer odiše posebnom toplinom, okusima i mirisima koje doslovno možete osjetiti čitajući ju te sam ju progutala u jednom dahu. Nije neko remek-djelo, niti sam to očekivala, ali ipak ima dovoljno komponenti da se meni omili. Dok nisam pogledala i film. Prekjučer.
U čemu je stvar? Ne, ovo nije recenzija ni knjige, a ni filma, nego, prije bih rekla, post razočaranja, zbunjenosti, pa i traženja odgovora na neka moja pitanja. Možda mi pomognete, s tim ciljem ovo i tipkam. Razlike, kao što smo rekli, moraju postojati, pa ih je režiser Lasse Hallstroem obilato unio. Juliette Binoche je odlično utjelovila lik Vianne Rocher što se može vidjeti već na samome početku. Vizualno, ni Johnny Depp nije daleko od lika Rouxa kakvog sam si predočila, pa čak ni ekscentrična starica Armande koju glumi Judi Dench. A ostalo... Ma, stavimo na stranu što je u filmu lokalna snobica Caro Clairmont udovica, a u knjizi ne. Na stranu dolazak Vianne i njezine kćeri Anouk u francuski gradić Lansquenet koji je prikazan totalno drugačije, ispustivši karnevalsku scenu. Na stranu razlike u samome ponašanju likova. Na stranu totalna odsutnost bivšeg lokalnog svećenika koji leži u komi te kojega posjećuje sadašnji župnik Reynaud i saopćava mu svoje misli i strahove. Na stranu to što Roux i njegova družina nisu prikazani kao Cigani koji se u knjizi jasno i otvoreno spominju. Na stranu potpuno izmijenjeno ime dućana čokoladom. Na stranu i činjenica da likovi govore engleskim, umjesto francuskim jezikom. Sve to mogu shvatiti. No jednu stvar ne mogu.
Naime, čitajući knjigu, jedna od crtica koje su mi se svidjele je bila upravo kritika crkve (namjerno malim slovom) i lokalnog svećenstva koja se kroz nju provlači. I sama glavna protagonistica radnje, Vianne, ne ide na mise, ne podržava učenja crkve te si iz različitih vjera, mitova, legendi i tradicija uzima ponešto što joj se sviđa te tako gradi svoju osobnu filozofiju i običaje, neopterećene pripadnošću ikakvoj vjerskoj ili inoj skupini, predrasudama i moralnim okovima. Autorica kritizira kler utoliko što, zajedno s Vianne, u centar radnje postavlja i lokalnog župnika Francisa Reynauda kojega kopka Vianneino otvaranje dućana čokoladom u vrijeme Korizme te koji indirektno okreće sumještane protiv nje, što neslužbeno, a što unutar propovijedi, propagirajući krepost, skrušenost, bogobojaznost i suzdržavanje od svega i svačega te neupitnu osudu onih koji ipak posjete novootvoreni dućan čokoladnim poslasticama, La Praline. Radnja naizmjence prati i njegove odlaske i ispovijedanja bivšem župniku u komi koji ocrtavaju sva njegova psihička stanja te pružaju izniman uvid u ograničenost uma, predrasude, osuđivanja, pa čak i pokvarenost jednog svećenika (kojeg i sama autorica naziva Crnim čovjekom – vjerojatno asocijacija i na popovske halje) koji bi, teoretski, sve ljude trebao smatrati jednakima, a širiti toleranciju i ljubav. Čitajući, bila sam uvjerena da je to jedna od poruka same autorice Harris i to vrlo pametna poruka, no očito sam se prevarila.
Lik svećenika Francisa Reynauda potpuno je izmijenjen i to tako da on i dalje postoji, ali u filmu on nije svećenik, nego gradonačelnik! Zadržava iste osobine kao u knjizi, doduše, ponešto ublažene te su se dosjetili prikazati kako on sastavlja huškajuće, kvazimoralne nedjeljne propovijedi nekom sasvim drugom, mladom svećeniku koje je ovaj dužan čitati njegovim građanima na nedjeljnim misama. Ne mogu dokučiti koji bi bio razlog svemu tome, osim da su u filmu očito željeli izbjeći stavljanje svećenstva u negativan kontekst, pa su glavnog negativca, umjesto svećenikom kao iz knjige, prikazali gradonačelnikom. Kako bijedno, kako odvratno, nisko i zataškavajuće!
Od toga mi je bizarnija samo jedna stvar. Kako je Joanne Harris, autorica, uopće dopustila da se tako nešto snimi jer se time ruši ogroman dio snage i poruke djela koje mi, nakon ovoga, više uopće nema smisla? Nisam upućena, ali ona je vjerojatno morala odobriti snimanje nakon što je pročitala scenarij. I naravno da je uočila izmjene, a pogotovo ovu. Oprostite mi ako tu postoji neka začkoljica koju ja ne mogu misaono ili inteligencijski dosegnuti, ali meni se čini da se željela zaobići upravo ta indirektna osuda crkve preko lika primitivnog i ograničenog svećenika, stavivši ga u ulogu gradonačelnika koji se u knjizi uopće ne spominje. Doista razočaravajuće jer sam baš tu poruku o crkvenoj zatucanosti smatrala jednom od najbitnijih, a Joanne Harris doživjela kao svojevrsnu revolucionarku koja kroz naizgled šarmantnu i jednostavnu priču progovara o nekim mnogo dubljim problemima i licemjernostima današnjeg društva. Dopustivši ovo, kao da je pregazila značajan dio onoga što je željela reći. Ili što sam ja mislila da ona želi reći.
Eventualno opravdanje može biti da je moje shvaćanje 'Čokolade' skroz pogrešno te da naglasak uopće nije bio na kritici crkve, već je svećenik pukim slučajem odabran kao svojevrstan negativac, pa stoga to ni u filmu nije pretjerano važno. Moguće, ali čisto sumnjam. Drugo opravdanje može biti da Joanne crkvu doista jest kritizirala, ali da je bezuvjetno prodala prava na ekranizaciju zbog što veće zarade, iako je 'Čokolada' i prije toga bila veliki hit, koliko se sjećam. Hm, ako je to u pitanju, onda ona nije nikakva spisateljica, nikakva revolucionarka, nijedna njezina riječ više nije vjerodostojna jer je prodala sebe i svoje Ideale, a na mojoj ljestvici čovječnosti su ljudi koji prodaju vlastite Ideale na samome dnu. Društveni soc.
A propos svega ovoga, pitam se dokad će se nedjela crkve zataškavati, počevši od običnog svećenika iz vaše župe, pa sve do samoga pape? Da, ima ih i poštenih, ali ja sada pričam o onima koji žive svakako, samo ne onako kako njihova vjera od njih zahtijeva. Kojih nesumnjivo ima više. Primjer svećenika Reynauda iz knjige nije usamljen. Naša je okolina puna njegovih kolega po uvjerenju, popova koji ne prihvaćaju različitosti, koji ljude još uvijek dijele po boji kože, religiji i kulturi te ih smatraju loše drugačijima od sebe i 'svoga stada' (kao što je Reynaud zazirao od Cigana), koji osuđuju svakoga tko se usudi biti drugačiji, dobar, ali drugačiji (poput Vianne), koji pokušavaju naći opravdanje nasilju u obitelji jer obitelj je ipak iznad svega (kao u slučaju pretučene Josephine), koji slijepo tumače Bibliju te, poput konja, gledaju ravno pred sebe, ne mareći za šarolikost ljudskih karaktera i sklonosti koje se, ni uz najveće napore, ne može uniformirati. A, što je najgore, koliko njih naizgled propagiraju učenje u koje uopće ne vjeruju i ne vide mu smisao, a da ne govorimo da ga se ni osobno uopće ne pridržavaju (kao što je lansquenetski pop na kraju popustio svojoj 'griješnoj' želji za čokoladom koju je tijekom Korizme susprezao, pa je pronađen u izlogu čokolaterije kako doslovno ždere čokoladne ukrase, zamazan po licu i rukama, uplakan i tako – bijedan. Ili samo čovječan?).
Sve je to u filmu perfidno utjelovljeno u liku neuvjerljivog gradonačelnika, očuvavši obraz crkve. Joanne, pitam se, gdje ti je bila pamet? U slučaju da nisam pomiješala lončiće, moram reći i da je žalosno da se filmaški krugovi tako boje izreći istinu, a upravo bi oni, filmaši, mogli biti itekakvi glasnici razuma puku do kojega film dolazi lako i nesputano, a nesumnjivo ostavlja i poneki trajni biljeg u njihovoj dugoročnoj memoriji. Oni imaju određenu moć, no koriste li ju adekvatno? Usmjereno? Ili ne? I koja je svrha njihova poziva ako njime ne prenose Istinu? Je li nesalomljiva želja za zaradom i samo zaradom baš tolika orijašica? Gospodine Hallstroem, zašto ste se odlučili za ovakvu verziju? Je li utjecaj crkve toliko snažan i u samome Hollywoodu? Što bi se moglo dogoditi da do ove krucijalne izmjene nije došlo? Biste li izrekli neistinu prikazavši svećenika onakvim kakva većina njih zaista i jest (ne samo klerika, nego i običnih ljudi)? Što je natjeralo Joanne da sve to odobri? Jesam li ja sve pobrkala?
Ne znam... u normalnim bih vam okolnostima od srca preporučila knjigu, pogotovo svojim čitateljicama. Ali sada, nakon filma... i dalje vam preporučam oboje, ali ne više s ciljem utapanja u šarmu izričaja, nego da se na svoje oči uvjerite u ono što vam govorim i pokušate pronaći smisao. Voljela bih da mi ukažete na njega, da ga u filmu ipak ima. Smisla.
U protivnom, Joanne Harris je prvoklasna beskičmenjakinja.
