Kinky Kolumnistica
petak, 28.09.2007.
Kinkyni jednostavni recepti #3: Medeni kupusić
Pjesma za ugođaj: Honey Love – R. Kelly
Postoji jedno vrlo jednostavno, a zdravo, jelo koje se na ovim područjima ustalilo pod imenom Krpice s kupusom. Najfinije mi ga je pripremala moja pokojna bakica koja je to svoje umijeće prenijela na moju mamu, a mama, eto, na mene. No, ja ne bih bila ja kada ga ne bih modificirala i osmislila po svom ukusu, što je dovelo do toga da ga nitko ne želi ni primirisati. Znam, ja sam luda utoliko što uvijek iskreno priznam koje sam sastojke upotrijebila pa onda dođe ili do apetitičnog oblizivanja ili do frktanja nosom, ovisno o osobi. Glede ove moje preinake su svi dosad frktali nosom i vjerujete li mi da nitko, ali nitko dosad nije pristao kušati makar i jednu jedinu žličicu ovog jela? Kao da sam im ponudila panirane žohare, a ne svoj Medeni kupusić :o)
Radi se o tome da ja baš ne volim okus svježeg kupusa. Mogu pojesti, ali nisam ljubiteljica, dok, recimo, kiseli obožavam. Pogotovo u sarmi. E sad, postoji više varijacija Krpica s kupusom, neki ih pripremaju i sa kiselim, ali meni to nije to pa sam se dosjetila kako da si ih učinim dopadljivijima, a da i dalje budu zdrave i ukusne. Tako sam upotrijebila med, jelu dala naziv Medeni kupusić, a sve ostalo je povijest.
Inače sam povremeno sklona kombinacijama kakve većina drugih ljudi ne može smisliti, naprimjer, pričala sam vam da na svog ranojutarnjeg ljubavnika dolijevam također med, a i cimet. Isto tako, obožavam pečenu patku sa slatkim umakom od višanja ili šljiva, kombinaciju kokica i Linolade, slatko-kisele umake sa povrćem, kombinacije sira i meda, a, s vremena na vrijeme, uživam i u tamnoj čokoladi sa chilli paprikom. Postoje još deseci varijacija kojih sam obožavateljica, ali besmisleno ih je sve ispisivati. Od nama najbližih kuhinja, Mađari su, čini mi se, poznati po tome da vole zasladiti neka jela koja su kod nas striktno slana, no nemam mađarskih korijena pa ne znam otkud mi ovi gastroafiniteti. Kakogod, mnoge kuhinje u svijetu miješaju okuse i upravo zbog toga ih volim isprobavati pa, ako mi se ne svidi, u redu, a ako mi se svidi, bogatija sam za još jednu okusnu senzaciju.
Odlučih vam ovdje, za one koji nisu nikada pravili/probali jelo slično ovome (ako takvih uopće ima), ispisati recept, s tom mojom sićušnom izmjenom pa da vidim jesu li barem moji virtualni prijatelji hrabri u isprobavanju novih okusa, kada već nisu oni iz života uživo :o)
SIROVINE:
- 1kg svježeg kupusa
- 250g (može i više) tjestenine u obliku krpica
- maslinovo ulje
- sol
- papar (ja koristim onaj u zrnu koji se izravno melje na jelo)
- med (ja koristim bagremov)
PROIZVODNJA
Očišćeni i oprani kupus izribajte kao za kupus salatu, posolite i rukama malo progniječite, kako bi omekšao. Zatim ga pirjajte na maslinovom ulju, na laganoj vatri, sve dok ne poprimi zlatnožutu boju. Potrebno je svako malo ga promiješati, kako ne bi slučajno zagorio. Skuhajte krpice u slanoj vodi, s dodatkom malo ulja, da se ne bi zalijepile. Kada je gotov, pomiješajte kupus sa krpicama te začinite sa soli i paprom, po ukusu. Sve prelijte medom, ovisno koliko želite jelo zasladiti.
Za one koji ne vole med, smeđi šećer je dobra zamjena, samo, znajte da je med ipak kaloričniji od šećera, ali zato nutritivno mnogo bogatiji i zdraviji.
Što se tiče krpica, naravno, moguće je upotrijebiti i druge vrste tjestenine, ali ja preferiram ovu iz sentimentalnih razloga, pošto me podsjećaju na bakicu :o)
PRODUKT:
Medeni kupusić kojega nitko ne voli, slijedom čega uživam u njemu - sama.
Nisam dosad objavila mnogo recepata na blogu, a primijetila sam da su oni koje i jesam svi redom sa tjesteninom, što je čista slučajnost. Tjesteninu obožavam, ali bit će tu i drugih jela, kada dođe red za objavu. Dotad, pročitajte i ostale objavljene, recepte za Tjesteninu Mediteranu, Pastu Broccoli i Muffine pa isprobajte, ako vam se što svidi.
Eh da, skoro zaboravih dati vam jednu mljac preporuku. Radi se o web stranici dragog blogera Gervasiusa na kojoj možete pronaći prefine recepte dnevnih obroka u kojima uživa njegova obitelj, većina kojih je upravo po mom ukusu, a nesumnjivo će biti i po vašem te ćete ga s radošću uvrstiti u svoje gastrofavoritse :o)
A glede Medenog kupusića... vi, najhrabriji, ukoliko vas bude, javite mi svoje dojmove 
srijeda, 26.09.2007.
Virus nesnošljivosti
Pjesma za ugođaj: Sad But True – Metallica
Ovako, u slučaju da se djevojka o kojoj će biti riječi u ovome upisu, nekim slučajem, nađe na mome blogu i prepozna, iskreno, fućka mi se. U činu tog prepoznavanja sebe, može samo zakopati glavu u pijesak od sramote, u maniri onoga noja iz osječkog ZOO vrta koji je, kad smo već kod njega, prošloga ljeta tako divno otplesao zavodnički ples svojoj ženkici, ujedno kao mali, ponositi performans preda mnom, u tom trenutku jedinom u publici ispred njegova kaveza. Doduše, moguće je da dotična ni neće osjetiti onu elementarnu neugodu, a kamoli preispitati se, što kaže da mi se, tim više, fućka hoće li se uvrijediti. Za malu informaciju, ovo joj nije ni prvi, ni posljednji, a ni najbezazleniji takav ispad, a ja ga nisam krivo protumačila, pošto nije bio nimalo dvoznačan. Kao što ni ova moja reakcija nije nimalo pretjerana, nego je, blago rečeno, manifest, u meni izazvane, rastuženosti. Tijekom jednog od njezinih prijašnjih, briljantnih gafova sam pokušala djelovati prosvjetiteljski na nesretnicu, ali to baš i nije urodilo plodom; nikada ne urodi u osoba koje posjeduju tu ortodoksnu crtu u sebi, stoga sam se diskretno povukla. Sretna nad svakim svojim lucidnim stavom kojega brižljivo zalijevam u vrtu svoje privatne filozofske škole – kinkicizma. 
A sada možemo dalje.
Zbilo se tijekom jednog od zanimljivih ženskih okupljanja, u predvečerje običnog, rujanskog radnog dana. Kako to obično biva, nekoliko nas smo čavrljale svaka sa svakom, neobavezno i opušteno, pa sam tako s jednom dragom curom, više poznanicom nego prijateljicom, koja je sjedila lijevo od mene, završila u razgovoru o tematskim prodavaonicama na našoj obali u koje smo imale priliku zaviriti tijekom naših sezonskih migracija. Cura koja je sjedila desno od mene, ona ortodoksna, naoko nije sudjelovala u našem razgovoru, ali je očito vješto pohvatala bitne dijelove.
Naime, 'lijeva' (kako znakovito, ha?) mi je prepričavala da je u jednoj takvoj etno prodavaonici planirala kupiti dimije (na pratećoj slici uz post) jer bi joj se interesantno uklopile u stil odijevanja. Okanimo se sada suda o dimijama kao fashion zločinu ili, pak, kao o maštovitoj, modnoj posuđenici s Istoka. Na kraju ni ne znam je li ih kupila ili nije, nisam, naime, stigla saznati, pošto je 'desna' (opet vrlo znakovito!) prekinula naše čavrljanje, zabezeknuto se obrativši 'lijevoj'. Parafrazirat ću njihov dijalog:
LIJEVA: Kinky, vidjela sam tamo jedne simpatične dimije pa sam se dvoumila da li da ih kupim, ali...
DESNA (upada joj u riječ): Moooolim?
LIJEVA: Što je?
DESNA: Ti hoćeš reći da bi si kupila dimije???
LIJEVA: Hm, pa da, što je tu čudno?
DESNA (sa zgroženim izrazom lica): Nevjerojatno...
LIJEVA: Ne kužim u čemu je problem?
DESNA: U tome što me dimije podsjećaju na muslimane, a ja muslimane mrzim!
LIJEVA: ...
'Lijeva' i ja smo se nijemo pogledale, zašutjevši od šoka.
'Desna' inače slovi za napadno deklariranu katolkinju, crkveno angažiranu pripadnicu religije koja, teoretski, propagira OPROST, LJUBAV I TOLERANCIJU PREMA SVAKOM ČOVJEKU. Zna li ona koliko je, makar i u svojoj beznačajnoj domeni, zatrovala to naše predvečerje koje je imalo tendenciju biti ugodno? Zna li ona koliko se toga može iščitati iz njezine izjave? Zna li ona koliki broj duša je svojom izjavom nehajno popljuvala? Zna li ona u kojoj mjeri je ispala pretencioznom? Zna li ona da nije nimalo katolkinja, kad to već toliko žudi biti (ili je upravo ovim činom dokazala da jest, hm?)? Zna li ona koliko je time izgubila na svojoj ljudskoj vrijednosti? Zna li ona da je iskonski primitivna? Zna li ona da su predrasude otrovnije od arsena? Zna li ona da religija ne nadilazi samog čovjeka? Zna li ona uopće išta o tom islamu? Zna li ona da postoji i svijet izvan fundamentalizma, kako tuđeg, tako i njezinog? Zna li ona da je samo vješto izmanipulirana piskaranjima trećerazrednih novinara? Zna li ona kojeg je obličja mržnja? Zna li ova bezmozgašica koliko zapravo NE ZNA?
A najbolesnija i najopasnija činjenica jest da, s takvom svjetonazorom, ona ni približno – nije jedina zaražena!
nedjelja, 23.09.2007.
Pet minuta slave, sto godina sramote
Pjesma za ugođaj: Crying Shame – Muse
Televizija i ja gajimo specifičan odnos. Ja ju ne gledam, ona me ne privlači. Lažem, ona me ne privlači, ja ju ne gledam. Lažem, pardon, gledam ju ponekad. Kada sam nekome u gostima, a aparat je uključen. Kada se nužno nalazim u dnevnoj sobi, a gledaju ju mama i tata, pa im ipak ne mogu ugasiti pred nosom. Kada mi netko javi da brže-bolje uključim televizor kako bih bacila pogled na nešto interesantno ili bitno. Kada posudim film iz videoteke (u čemu, inače, ritualno uživam), pa je nužno uključiti televizor da bih ga pogledala, ali to nema veze s TV-postajama. Kada u TV-programu naletim na nešto što bi me moglo zanimati, pa onda ciljano uključim televizor u točno određeno vrijeme da to i pogledam, ako nemam prečeg posla (tijekom reklama obavezno prebacim program!). Kada sam noću sama, a sjetim se scena iz 'Egzorcista', pa poželim čuti ljudski govor oko sebe, da mi odvrati misli od stravičnih prizora i, meni svojstvenih, paničnih napadaja kakvih se ne bi postidjela ni fobična trogodišnjakinja. Inače ne. Kada kuham, činim to uz glazbu. Prije spavanja radije čitam. O vijestima se informiram na Netu. O temama koje me zanimaju čitam u svim onim progutanim knjigama koje slobodno mogu nazvati svojim fetišem. Tijekom slobodnog vremena pišem. Kada me uhvati inspiracija, crtam. Ako sam nemirna, šetam. Ako sam umorna, spavam. Ako sam odlično raspoložena, provodim vrijeme s ljudima. Ako sam energična, putujem. Pokušavam se dosjetiti, ali televizija mi doista nije družica ni u jednoj životnoj situaciji, a pošto mi nikada nije dosadno, ni tada. Takva sam, a koliko je to dobro ili loše, nemam pojma.
Međutim, tijekom svih tih slučajnih kontakata s televizijom, koji ponekad i nisu posve rijetki, sam ipak uspjela steći kakav-takav uvid u njezinu ponudu koja ne zaobilazi nikoga od nas, pa tako ni mene. Stoga sam, eto, sukladno svome kritičkom umu, formirala i određena stajališta o viđenome. Nazovite me cjepidlakom, prekritičnom ciničicom, nazovite me telesnobicom ili isfrustrirankom, ali ne mogu odoljeti ispisivanju redova o najomraženijim emisijama kojima sam dosad svjedočila i nakon kojih sam ostala, blago rečeno, frapirana količinom (samo)predstavljenog ljudskog imbecilizma.
Znate li one situacije u kojima, dok gledate nečiju javnu blamažu, vama bude neugodno zbog te osobe? Nemate ništa s njom, nedužno zavaljeni ispred ekrana, a ipak vam je tako prokleto sramotno gledati ju kako ispada budalom pred čitavom nacijom (ili barem onim lucidnim dijelom nacije koji kuži stvari). Tim više što čovjeka nitko nije tjerao na eksponiranje tog tipa, a on je, nesretnik, ipak dobrovoljno odlučio upustiti se, ni ne sluteći. Da će ispasti budala. Nisam senzacionalistica, oduvijek ismijavamo tuđu glupost, pogotovo ovu za koju su si sami krivi, ali ja se pitam nešto drugo. Jasno mi je ako nekoga nije briga što će drugi o njemu misliti, tako i treba. Međutim, kako mu nije neugodno pred samim sobom kada se poslije promatra na snimci? Što misli, da je prvorazredni ispravnjaković? Ili samo nacionalna dvorska luda? Pitam se – misli li uopće?
U moru šundovske produkcije, izdvojila sam šest emisija koje su toliki rasadnik stupiditeta (oprostite, ali rangirati ih od najviše do najmanje glupave jednostavno nisam mogla, pošto svaka ima 'ono nešto') da bih ih sada namjerno gledala, čisto u svrhu spontanog humora koji, nažalost, graniči s groteskom. Ili to samo tako moje smeđe okice percipiraju? :o)
MIJENJAM ŽENU (da bar mogu zauvijek, op.a.)
Formalna svrha ove emisije je da prijavljene žene dobiju određenu materijalnu nagradu. Neformalna svrha je da, makar i na tjedan dana, pobjegnu iz vlastite kuće. Kao prvo, ne znam što bi me moralo snaći da, na neviđeno, odem u nečiji dom, s upitnim higijenskim i inim uvjetima, s ciljem da se brinem o nepoznatom muškarcu, tuđoj djeci, babi, djedu i životinjama u staji, daleko od svog partnera koji bi mi se, uostalom, zgadio kada mu to ne bi smetalo. Ponuđene nagrade i nisu bogznašto, tako da mi preostaje zaključak da žene to, očito, čine jer vjeruju kako će pred kamerama biti gledateljstvu urnebesno zanimljive ili, u gorem slučaju, jer ih je na to nagovorio muž, željan nove suknje u svojoj blizini, makar i po principu gledaj-ne-diraj (iako, upitno je što rade kada su kamere ugašene).
Nikada neću zaboraviti epizodu o onoj muškobanjastoj vulgarki, Nevenki Mesić, iz Rovinja (nije li ona završila nedavno pod istragom zbog pronevjere preko 500 000 kuna u domu za zlostavljanu djecu i odrasle 'Rovinjsko sunce'?), čija nabrušena starica majka je čitavu emisiju nosila, u zatvorenim prostorima, sunčane naočale tamnoljubičaste boje, dijeleći cinične lekcije zamjenskoj mami o tome kako treba pravilno peglati.
A tek epizoda u kojoj je jedna zamjenska mama, neukusna tridesetogodišnjakinja koja se oblači kao da ima petnaest, doputovala na neko selo i za zamjenskog muža dobila pohotnu primitivčinu, što manirima, što vokabularom, koji joj je pred kamerama dobacivao, ne čak ni lascivne, nego degutantne, seksističke i nedvosmislene komentare, pred svojom djecom koja su sve zgroženo promatrala. A zamjenska mama, umjesto da barem ona bude pametna i kaže mu što ga ide, se na to cičavo smijala, dopuštajući mu da ju grli i dotiče, a vrhunac se zbio kada se penjala, u minici koja seže jedva ispod gaćica, na traktor, a on ju je šlatao po dupetu i nogama, hineći da ju pridržava. Složila sam gadljivi izraz lica koji nisam uspijevala odstraniti sve do kraja epizode, ujedno i prve koju sam, u šoku, odgledala cijelu.
Sjećam se i zgode u kojoj je jedna zamjenska mama dobila onu kasetu s porukama svoje obitelji, u kojoj su joj i suprug i djeca nehajno poručili da im ne nedostaje previše te da se ne žuri vratiti kući, pošto je nova, zamjenska mama 'tako kuuuul'. Žena je nakon toga neutješno plakala, a kamera bezočno snimala. Nitko ju nije tjerao na sve to, možda nije ni mogla znati da će ju obitelj tako osramotiti, ali mi je ipak bilo žao. Ista stvar i sa bračnim parom koji se, tijekom onog završnog okupljanja obje obitelji, posvađao na krv i nož, počevši pred nas iznositi svo svoje prljavo, bračno rublje, dobacujući si lopticu krivnje glede svih problema koji ih muče i kojima su nas nesebično počastili. Tada sam pritisnula crvenu tipku na daljinskom jer je meni bilo neugodno zbog njih.
A tek oni jutarnji, monotoni, bezlični trenuci ispijanja kave, na plastificiranom stolnjaku zamračene kuhinjice, u kojoj kvaziduhoviti muž pokušava zbijati frajerske šale, svako malo pogledavajući u kameru i provjeravajući je li ispao smiješan. Pa dekadentne zabave s unajmljenim tamburašima u mjesnom domu, tijekom kojih se raspojasane, sredovječne zamjenske mame običavaju rasplesati, u maniri sva-sam-luda-i-otkačena, dok zamjenski muževi plješću i bulje im u skakutave sise, smještene u premale i prelabave grudnjake. A da ne spominjem specijalne emisije sa 'celebrity mamama', poput Renate Sopek, Severine ili Nives Celzijus u kojima se prenemažu kako su one, eto, superžene koje znaju raditi apsolutno sve, pa je tako Renata čistila štalu, Severina dvorila romsku megafamiliju, a Nives za zamjenskog muža preloše zavodnički plesala u jeftinoizgledajućem, čipkastom bodysuitu. Naravno, svrha tog 'erotoplesa' je bila da starčeki, koji inače ne uspijevaju dočekati ponoć i RTL-ove Playboyeve noći, izdrkaju u prikladnom teveterminu.
Kada svemu dodamo i glas RTL-ovog komentatora koji bi, isforsirano dovitljivim komentarima, trebao dovesti snimljenu atmosferu svakodnevice prosječne hrvatske obitelji do usijanja, dobijemo jednu toliko plošnu produkciju koja samo podgrijava moj antagonizam prema televiziji kao družbenici.
HRVATSKI IDOL (a što bi mi bez idola, op.a.)
Sjećate li se 'Hrvatskog idola'? U isti koš spadaju i SSN music talents, Coca Cola music talents ili kako se već zove te tko zna koja još emisija tog tipa koja se prikazivala na ekranskim prostranstvima, a mi smo imali tu čast gledati ju. Shema se sastoji od putovanja žirija po hrvatskim gradovima gdje održavaju audicije, birajući 'najbolje' koji se potom natječu u glavnom showu. Tako su se iznjedrili neupitni velikani hrvatske glazbene scene, poput Rafe, Žanamari, Patricka, Natali, Feminemki, Saše, Tina i Kedže, za koje se sada čuje koliko i za lanjski snijeg. Dobro, nađu se tu i tamo u rubrikama loše odjevenih spodoba, ali nikako sukladno onoj euforiji (toliko o moći medija i tinejdžerske povodljivosti) koja ih je izbacila pod reflektore pozornica. Niti su nešto (spektakularno) učinili od svoje karijere, niti su unaprijedili hrvatsko glazbište, a bome nisu niti pronijeli ponosito, hrvatsko ime po kugli zemaljskoj. Znate onako, kako to Hrvati vole, da se o NJIHOVOJ domovini priča po svijetu; samo, šteta da NAS, uz Blanku, Gorana, Janicu, Ivicu i Maricu, eto, nisu proslavili i NAŠI, novootkriveni glazbeni 'talenti'. NAS. NAS. Sebe, ali i NAS!
Gledajući te gradske audicije, lako se možete upiškiti od smijeha, drito u gaćice. Svi misle da znaju pjevati, mahnito se prijavljuju, zavijaju, samouvjereno dreče, neki prezentiraju i svoje plesne vještine, a odabir pjesama im varira od Cece, pa sve do Iron Maidena. Nagrada su im podsmijeh žirija i naknadno ogovaranje od strane sugrađana.
Prisjetit ću se samo jedne crtice kada je zgođušni maturant, instant-darker koji se fura na melankoličnu depresivu samoizričaja, stao pred pokojnog Đorđa Novkovića, s namjernom da otpjeva 'Under the bridge' od Redhota. Nešto je tulio, žiri ga je tupo promatrao, a kada je došao red na refren, umrla sam od smijeha. Naime, prvi stih refrena glasi: 'I don't ever want to feel like I did that day’. A vrli mladić se nije potrudio čak ni naučiti riječi pjesme, ustvari, nije čak otpjevao niti pogrešne, nego je, ukratko, otpjevao ovo: ‘I don’t ever want to feel like I TI-TA-TE’ :o))) Ako znate pjesmu, otpjevušite ovo u glavi, pa ćete si predočiti kako zvuči. Kada tome dodamo izostanak osnovnog sluha dotičnog, zna se što dobijemo. Smijuriju. Mislim, nemam ni ja sluha, nimalo, ali se onda, kvragu, ne prijavljujem među music talentse :o)))
Jedino objašnjenje ovoj vrsti blamaže je namjerni dolazak kandidata na audiciju zbog neke oklade s prijateljima ili čisto iz zezancije ili jer žele ispasti ekscentrično-nehajnim individuama koje svojim činom, zapravo, ismijavaju čitav koncept natjecanja. Onda OK. Samo, nekako mi se čini da je malo takvih ideologa, haha.
ZVIJEZDE EKSTRA (padalice, op.a.)
Ovo je emisija u kojoj prvenstveno voditelji i komentatori ispadaju budale, a tek posredno gledatelji. Naime, emisija je inozemne produkcije, nebitno, ali zasigurno ima ljudi koji ju i vani, a i kod nas pobožno prate, dakle, ne samo u posprdne svrhe. Tema je topXX svega mogućega, od najhot holivudskih plavuša, pa sve do graduiranja holivudskih poprsja.
Renata Sopek, u glavnoj ulozi, kenjka pred kamerama, isforsirano zauzimajući flert-poze i frfljajući svojim nasjajenim kljunom ironične primjedbe na račun celebrityja. Emisija, zaneseno i nimalo ironično, slavi njihovu ljepotu, tjelesa, bogatstvo i prestiž, a onda ih lokalna voditeljica istovremeno ismijava, hm, nema mi tu mnogo logike (iako joj je vjerojatno tako naređeno). A tek komentatori iz same emisije... američki komičari, glumci i pjevači koji daju opaske divljenja 'zvijezdama' kolegama, potpomognuti prenemaganjem nevidljive naratorice koja naivnjacima prodaje ushićene priče o prekrasnosti dotičnih, tako da svako malo čujete 'ona je lijepa, ona je plava, ona je seksi, ona je jedna jedina, ona je Pamela!' i slična zatupljujuća, oprostite mi, sranja. A netko to, očito, prati i uživa u dubokoumnim pričicama.
Ako ćemo sitničariti, tko uopće odlučuje o tim poretcima na ljestvicama ovoga ili onoga i, iskreno, koga briga je li zamamnija brineta Catherine Zeta-Jones ili, možda, Monica Bellucci? Baš me briga koja je od sestara Olsen simpatičnija, a i nimalo me ne intrigiraju ni Pitt ni Clooney da bih se zapitkivala o njihovu seksipilu! Što mi imamo od takvih usporedbi? Čemu entuzijastičan ton naratorice? Nekoga, možda, ovakva vrsta emisije opušta? Bit će da je to. Poput eliksira života, pronađen je i eliksir životnosti nacije: uživljavanje u nedostižne živote drugih, ne bi li rapidno zaboravila svoj. Voila!
Emisija istog ranga je i 'Red Carpet' (o kojoj dovoljno govore priproste snimke Radeljaka&family na jahti, sa svim pripadajućim obilježjima primitivizma, snobizma, nemanirizma i špiljoizma, predvođenog animatoricom Alkom) u kojoj u bizarnom idiotizmu ipak prednjači fashion guru. Guru? Kome je on guru? Je li itko kompetentan da ikome bude modnim guruom? Uvažava li itko gurua? Kakvo je odijevanje samog gurua? Iz koje je on, uopće, rupe ispao? Svjesna sam da je uguran u emisiju kako bi izazvao reakcije slične ovoj mojoj i postao narodna maskota, ali takva samoironija producenata (slična neuspjeloj samoironiji Nikoline Pišek u 'Špici') mene ne može zavarati. Jer, kolikogod samoironično zvučalo, sve je to ipak nedostatak inspiracije za boljitak programskog sadržaja, pa, kao, hajdemo se okrenuti provokaciji gledateljstva.
Pametno. Jer kod mase to očito pali. Kod mene, pak, dolazi do gašenja. Televizora.
FEAR FACTOR (or humiliation factor, op.a.)
'Isuse, Kinky, jesi gledala jučer 'Fear Factor'; jednoj curi su plazile bube po licu, došlo mi je da povraćam?' Nisam gledala jer mi je to jedna od najviše ponižavajućih emisija u TV-programu. Znam, znam, kandidati su pristali, rade to za lovu, bla, bla. Da – i ponižavaju se. Znam da oskudica može čovjeka natjerati na svašta, ali činiti si onakve stvari i to samo s mogućnošću, a ne i sigurnošću, da ćeš novac i dobiti... ne znam, pokušavam shvatiti. Kamera te snima u krupnom planu, a ti držiš glavu u staklenoj posudi dok ti se oko lica, preko usta i kroz kosu ovijaju zmije. U pitanju je neupitna hrabrost, u pitanju je visoka želučana tolerancija na gadljivi podražaj i u pitanju je bezrezervno poniženje. A sve za jedan Peugeot 206, čini mi se da je to bila glavna nagrada.
Neka rade ljudi što požele, ali pitam se onda nešto drugo. Lažno moralno društvo s gađenjem gleda na prostitutke koje prodaju svoje tijelo za novac. A što čine ovi kandidati? Ne znam postoji li odvratniji muškarac koji će ševiti prostitutku od one zmije koja fearfactorovskoj kandidatkinji plazi po licu ili od insekata koji joj se uvlače u uši, nos i usta. Za oboje vam treba dobar želudac i doza hrabrosti, s tim da prostitutka može još i uživati, a, tijekom vremena, i više zaraditi. Oboje i svjesno pristaju. Koja je onda razlika? U tome što kandidatov podvig traje minutu ili dvije, a prostitucija cijeli niz godina? U tome što je prostitucija nemoralna, a ovo moralno? Tko uopće određuje moral?
Očito isto to društvo s dvostrukim kriterijima zbog kojega su ovakvi showovi i smišljeni.
BIG BROTHER (...small mind, op.a.)
Tu se nema mnogo za dodati, a ni oduzeti, zar ne? Evo nekih izjava koje sam pronašla na Netu, pošto ne pratim:
- piškenjem nakon snošaja se može spriječiti trudnoća
- što je nihilist?
- jedinica glasnoće glazbe je megabajt
- vegetarijanci ne mogu imati celulit
- ne kaže se 'razmišljati', nego 'razmišljavati'
- Amazing Grace je himna SAD-a
- postoji temperatura minus nula
- dvojba što je to ‘pojam’
- dvojba kada se prikazuje ‘Nedjeljom u 2’
… ovo je samo djelić niske bisera, iz sve tri sezone, oko vrata velikog brata (čak se i rimuje) :o) Kakogod, ne, ne mogu to ciljano gledati, jednostavno imam pametnijeg posla od promatranja zatvorenih dvanaest osoba, ni po čemu specifičnih, kako se nesvjesno upisuju u povijest hrvatske blamaže, riječima i djelima nedostojnima mlade, ali ipak odrasle, osobe. Jedina eventualna zanimljivost leži u tome što svake godine pobijedi osoba kakvu inače naše društvo deklarirano prezire. U općoj pomami za folkom, pobijedi rocker. U općoj nacionalističko-thompsonovskoj pomami, pobijedi Cigan. U eri kviskotekovskog slogana 'znanje je IN', pobijedi glupan. Ja ove godine držim fige homiću, od sveg srca!
Sve ostalo vezano uz ovaj projekt za mene je too much.
NOVA LOVA/KUNOLOVAC (nakon propalog lova na mozak, op.a.)
Jedino što može biti pliće od kunolovskih voditeljica su ljudi koji utipkavaju njihov broj. I ne samo zato što neće dobiti vezu, ne samo zato što je u pitanju maminovac, nego zato što vam dotični zaračunavaju više poziva nego ste ih doista obavili. Ne pitajte me kako, ali jedna meni jako bliska osoba je nazivala dotični kviz, možda dvadesetak puta zaredom, a na računu su joj obračunali da je zvala točno dvjesto puta! Stigao je telefonski račun od 600 i nešto kuna, a žaliti se nije htjela jer je znala da će biti iluzorno. Naravno, smišljena pitanja su namjerno lagana, kako bi se ljudi ponadali i, uvjereni u svoje velebno znanje, obavili što više poziva tijekom kojih će im hladno reći da ovaj put nisu imali sreće. Koji mazohizam.
A voditeljice... zanemarimo stil oblačenja, zanemarimo hrpu neukusnog nakita, zanemarimo izuvanje nasred studija, zanemarimo konstantno popravljanje frizure i gledanje u nokte. Nismo fashion guru i ne podržavamo kocept istoga, pa nećemo kritizirati na tom nivou, ali zato obratimo pažnju na ponašanje. Samo ono što sam ja vidjela je nemogućnost dotičnih pravilno prebrojati novčanice. Izjave pred kamerom, tipa 'ja imam samo 47kg, ne znam zašto me ova haljinica tako prodebljava'. Plesanje na neku dance glazbicu u pozadini, napućenih usnica i pogledavanja u svoje tijelo kako se njiše, dok desnu zgrčenu šaku pomiče kao da čekičem zabija čavao u zid. Činjenica da se voditeljica nije uspjela prisjetiti grada čije ime počinje na 'T'. Seksualne insinuacije tipa 'možete me lako dobiti, znate li da me možete dobiti, samo ga uzmite u ruke, telefon, jel, i možete me dobiti'. I slično. Ne znam, može se pozivatelje privući i drugačije, ali kako im nije neugodno uopće se dovesti u situaciju privlačiti ih na tako prizeman način? Dobro se plaća?
Moguće da voditeljice možda baš moraju glumiti budale, ne bih se čudila, ali nekako vjerujem da isto tako kao što budala ne može glumiti pametnu osobu, tako se ni pametna osoba ne može skroz uživjeti u ulogu budale.
Ovima to uspijeva. Pa vi izvucite zaključak.
A svoj zaključak ovog brutalno dugačkog posta ću potražiti u Ciceronovom citatu nad kojim bi se mogli pomalo zamisliti:
'Ako nas nije sram nešto misliti, onda nas ne treba biti sram to ni izreći.'
E pa sad, sukladno Ciceronu, jesu li sve ove izblamirane osobe iskoristile svojih pet minuta slave za neospornu samosramotu ili, možda, za manifestaciju, tako poželjne, samodoslijednosti?
Ili je, pak, Ciceron, tijekom jedne od hedonističkih, rimskih bakanalija, malo previše zavirio u kalež, dopustivši vinu da zbori umjesto njega? 
subota, 22.09.2007.
Blogeri kao inspiracija
Pjesma za ugođaj: Sweet Child O' Mine - G'n'R
U siječnju 2007. su blog odlučili pisati jedni sasvim osobiti ljudi. Samo jedan mjesec nakon zaživljavanja mog bloga, tako da smo, zapravo, blogovršnjaci. Ne sjećam se točno kada sam ih otkrila (ustvari, znam, preko bloga od Choco, čini mi se), ali se zato sjećam da su mi, već u prvim trenucima, na poseban način prirasli srcu. Svi troje. Naši blogokontakti traju sve do danas; i ne samo blogokontakti, nego već dugo planiramo i jedan susret da se konačno upoznamo i uživo. Ne znam točno kada će se on zbiti, ali važno je da hoće, čemu se posebno veselim :o) O kome je riječ?
Oni koji već otprije poznaju ovaj trio fantasticus, lako će, prema slici, zaključiti da se radi o roditeljima malene djevojčice Anje. A oni koji dosad nisu za njih čuli, imaju priliku upravo sada. Ovo je link na njihov blog:
blog male Anje
A na blogu možete pročitati doista svašta. Naime, blog (koji pišu njezini roditelji) je posvećenoj medenoj 4-godišnjakinji Anji Kostanjevečki koja je od rođenja stopostotni invalid, pošto boluje od epilepsije i cerebralne paralize, a to zahtijeva 24-satnu njegu i punu pažnju od strane njezinih roditelja, predivnih ljudi Jasmine i Tomislava. No, osim konstantne njege, Anjičino zdravstveno stanje zahtijeva i velika materijalna sredstva za financiranje lijekova, pomagala, rehabilitacije i raznoraznih terapija koje nisu cijenom nimalo pristupačne, dapače, a o kojima možete puno više saznati na njihovom blogu. Ustvari, rijetko koja obitelj bi se mogla nositi s tolikim troškovima, pošto, samo za primjer, jedan odlazak na rehabilitaciju u Ljubljanu košta cca 7500-8000kn, na 5-6 dana, a Anji su potrebna barem tri takva godišnje. O operacijama koje ju čekaju te drugim troškovima da i ne govorim.
To bi bilo ono službeno o Anjičinom stanju, iako nisam napisala ni pola teškoća koje prate ovu obitelj, što birokratskih, što zakonskih, što socijalnih, čemu uvelike pridonosi stanje ove ljiga-države u kojoj živimo. No, moja je prvotna namjera bila napisati nešto sasvim osobno, moj doživljaj ovih ljudi koji su mi doista postali nesumnjiva blog-inspiracija za sve one teške trenutke kojima je tvorac sam život, ponekad okrutan kao da se za okrutnost posebno specijalizirao. Postali i ostali.
Jer, uz sve obveze u svakodnevici, nalaze volje i vremena redovito pisati blog i izvještavati svoje blogoznance o Anjinom stanju i aktivnostima.
Jer svojemu djetetu pružaju opako nesebičnu ljubav, pored čega bi se mogla posramiti horda drugih roditelja, s puno manje briga i poteškoća.
Jer Anjicu nazivaju 'princezicom' i tako ju doista i tretiraju.
Jer na svakoj slici imaju osmijeh za svoju djevojčicu.
Jer nikada nisu odustali od potrage za novim rješenjima glede olakšanja Anjina zdravstvenog stanja.
Jer Anju neumorno vode na sve moguće terapije, u igraonicu, na kontrole i preglede.
Jer Anji omogućavaju život, koliko je to moguće, poput života svakog drugog djeteta.
Jer nisu izgubili volju za zanimljivim provođenjem ono malo slobodnog vremena koje imaju.
Jer stoički podnose Anjinih 300-tinjak epileptičkih napada dnevno (da, 300-tinjak!).
Jer imaju hrabrosti priznati nam na blogu da su ponekad doista iscrpljeni.
Jer imaju hrabrosti nadići iscrpljenost i ponovno se uhvatiti u koštac sa napornom kolotečinom.
Jer se nisu ustručavali javno zamoliti za pomoć svom anđelčiću, što im nije bilo lako, a ja im skidam kapu zbog tog čina.
Jer javno progovaraju o problemu svog djeteta i pokazuju da su osviješteni i napredni roditelji.
Jer nalaze vremena da, putem bloga, i ostale blogere educiraju o bolestima koje su zadesile Anju.
Jer arhiviraju Anjino djetinjstvo (i obogaćuju svoj blog) predivnim slikama njihove kćeri i svih aktivnosti u kojima su se našli.
Jer si daju međusobnu podršku i ljubav.
Jer su dovoljno razumni i složni da uspješno organiziraju ispunjavanje svakodnevnih obveza, sve u petoj brzini.
Jer još nijedan njihov post nije bio obojan pesimizmom.
Jer imaju volje odgovarati svojim komentatorima i komentirati njihove blogove, koliko stignu.
Jer osvajaju simpatije drugih, u kojemgod se društvu nalazili.
Jer čitavo svoje vrijeme neupitno podređuju zdravlju i oporavku svoje kćerkice, već četiri godine.
Jer se bore za prava djece s poteškoćama u razvoju i jer ne zatvaraju oči nad očajnim stanjem koje, po tom pitanju, vlada u RH.
Jer ne samo da ne zatvaraju oči nad nesposobnošću države, nego o tome javno progovaraju na svom blogu, djelujući osvješćujuće na druge.
Jer su simpatični, dragi i predobri ljudi, što izvire iz svakog njihovog napisanog slova.
Jer su svjesni koliko je važno da se njihova curica smije ( link na post o natječaju koji su organizirali i na kojem sam pobijedila – ja, hihi).
Jer su transparentni i sve što čine, čine isključivo za svog malog anđelčića.
Jer su Anjin kućni kutak za vježbanje obojili radošću.
Jer se itekako znaju veseliti malim stvarima.
Jer bi mnogi drugi roditelji, na njihovom mjestu, već odavno posustali.
Jer im nije teško reći 'hvala'.
Jer su ponosni na svoje dijete, kao malo koji roditelj.
Jer su stvorili tako umiljato, hrabro i nasmijano stvorenje koje ne možete ne zavoljeti, bez ostatka.
I, posljednji razlog, a ujedno i jedan od najvećih, zbog čega su Anjini roditelji iznimni ljudi: iznimni su jer su našli vremena, elana i volje, a prije svega jer su našli prostora u svome srcu, da brinu i o potrebama druge djece s poteškoćama u razvoju te su prije nekoliko dana osnovali Humanitarnu udrugu 'Mala Anja', uz pomoć drugih dobrih ljudi. Udrugu čekaju još mnoge birokratske zavrzlame na njezinom putu ka registraciji (opet zbog ove nesposobne države), ali bitno je da su ju oformili i da su, putem nje, odlučili nesebično pomagati i drugim anđelčićima kojima je pomoć potrebna, baš kao i anđelčiću Anji. Naravno, uz pomoć mnogobrojnih donacija i akcija koje će se organizirati, sve u cilju da se olakša život obiteljima djece koja nisu imala tu sreću da se rode potpuno zdrava, ali čija su mala srca jednako, ponekad i više, ispunjena ljubavlju i djetinjom iskrenošću.
Nadam se da sam svojim postom zaintrigirala čitatelje koji dosad nisu upoznali ove moje prijatelje po blogu, nadam se da ćete posjetiti njihov blog, možda i pomoći, koliko možete, a ako ništa, onda se barem nadam da će i na vas ovaj trio fantasticus djelovati inspirativno jer osobno ne poznajem nikoga tko je veći dokaz od njih samih da je čovjek animalno snažna i izdržljiva jedinka te da ga upravo jačina volje i duha čine Osobom. U moru mediokriteta koji nas okružuju.
I ne. Svrha ovog upisa ne spada u onu moju odluku da ću svaki dan učiniti barem jedno dobro djelo, pa da, eto, spomenem i Kostanjevečke. Nikako. Svrha ovog posta je samo jedna, a to je da javno odam počast ovom trojcu kojega redovito čitam i da im (a i vama), totalno osobno i otvoreno, saopćim da ih smatram Osobama. A Veliko Slovo kod mene ima Veliko Značenje.
Baš poput ovih ljudi koje sam imala sreću na blogu upoznati, a za koje ću, na samome kraju, skromno reći da su – čarobni. 
srijeda, 19.09.2007.
Zabuna u Pjesmi za ugođaj
Pjesma za ugođaj: Supergirl - Reamonn
Kada sam se rodila, bila sam najmanja beba u bolnici. Osoblje me prozvalo Mrvica. Vidjevši me prvi put u životu, mama je razniježeno uzviknula: 'Nesretnice moja mala...'. Od tada je prošlo točno 25 godina, a sada sam, još uvijek, najmanja od svih svojih prijateljica, a i od većine cura koje znam (158cm) :o) Kakve to ima veze s ičim? Nikakve, ali to je glavna zezantska tema na moj račun tijekom slavljeničkog okupljanja obitelji koja me poznaje od najranijih dana. Ja im na to kažem da možda jesam malena rastom, ali da sam zato velika duhom :o)
Danas mi je rođendan, a za rođendane se, već poslovično, običava sastavljati guste ili, pak, prorijeđene popise dosadašnjih postignuća i budućih planova; ja to zovem 'revizijom života'. Nisam inače sklona revidiranju na Nove godine ili rođendane, ne zato što ne želim biti poput svih, nego iz prostog razloga što ja svoju reviziju vršim svako malo, čak i na naoko beznačajne datume. Ona je poput mog dugoročnog kompasa koji mi pruža orijentir u usmjeravanju svakodnevice, a samim time i cjelokupnog života. Sjećam se da sam, otkad sam naučila pisati, vječito sastavljala:
- popise opipljivih stvari zbog kojih mogu biti ponosna na sebe
- popise duhovnih stvari zbog kojih mogu biti ponosna na sebe
- popise promjena koje su me zadesile u izvanjskom svijetu
- popise promjena u mojem unutrašnjem svijetu
- popise ciljeva koje sam si zacrtala
- popise stvari koje me čine sretnom
- popise osoba koje najpozitivnije utječu na mene
- popise pjesama kao mojih instant-oraspoloživača
- aktualni životni moto
Priznajem, popisi su bili bolesno dugački i detaljni (zar ste sumnjali?), ali znate ono... pametan piše, a budala pamti :o) Tako je pametna Kinky pisala i nije požalila jer se ispostavilo da se radi o briljantnoj metodi upoznavanja sebe i daljnjeg uspješnog ostvarivanja te iste sebe u budućnosti. Ništa novo, u psihologiji se to odavno preporuča, samo sam ja to saznala tek poslije, a ove popise sam, tako rano, izrađivala instinktivno, slijedeći unutarnju potrebu za nekom, nazovimo to tako, misaonom samoorganizacijom i pedantnim spremanjem ciljeva i postignuća u umne foldere. I danas se obožavam tako igrati! :o)
E sad, s obzirom da sam danas navršila 25, s obzirom da je ovo blog u kojemu mora postojati neki sadržaj, s obzirom da uživam pisati i s obzirom da i sama volim pročitati tuđe, slične popise, odlučila sam ih ipak ovdje ovjekovječiti, iako to inače ne činim na same rođendane. Ne bojte se, za potrebe bloga ću ih znatno skratiti (neće biti ni približno onako dugački kao u stvarnosti, iako, ovi sami po sebi vežu za sobom druge posljedice) i to tako što ću navesti po 5 stvari iz svake one kategorije od gore navedenih. Dakle, top 5 u svakoj, kao mali šut samopouzdanja za ubuduće, a možda i kao inspiracija svekolikom, cijenjenom čitateljstvu :o)
OPIPLJIVE STVARI ZBOG KOJIH MOGU BITI PONOSNA NA SEBE:
1. Još 1 ispit do diplome (od jučer - divan rođendanski poklončić)
2. Totalna promjena prehrambenih navika
3. Završen tečaj njemačkog jezika
4. Ustrajnost u svim svojim hobijima (pisanje, čitanje, dizajn, kuhanje - prije svega)
5. Zdravlje
DUHOVNE STVARI ZBOG KOJIH MOGU BITI PONOSNA NA SEBE:
1. Iznimno poznavanje sebe i svojih želja
2. Snaga kojom sam frajerski nadvladala svaki dosadašnji problem
3. Provođenje odluke da svaki dan učinim barem 1 dobro djelo
4. Stajanje iza svojih stavova i osobnosti nasuprot cijelome svijetu
5. Nepokolebljiva vedrina i konstantna potreba za samounapređivanjem
PROMJENE KOJE SU ME ZADESILE U IZVANJSKOM SVIJETU:
1. Unutar 1 godine su mi umrla 3 bliska člana obitelji :o(
2. Umrla je Polly
3. Razočarala sam se u nemalom broju osoba iz svoje okoline
4. Upoznala sam neke nove, drage osobe (uključujući i vas, blogere)
5. Ležala dosad 4 puta u bolnici (a otad sam divno zdrava) :o)
PROMJENE U MOJEM UNUTRAŠNJEM SVIJETU:
1. Postala sam samostalnija
2. Postala sam puno samopouzdanija
3. Shvatila sam da ništa nije onakvo kakvim se čini da jest
4. Još sam malo uplašenija nego prije
5. Zrela i zaigrana u jednome
CILJEVI KOJE SAM SI ZACRTALA:
1. Diplomirati i položiti pravosudni ispit
2. Biti svoja šefica i obogatiti se
3. Završiti tečaj krojenja i šivanja
4. Nikada ne postati neinovativna, apatična, statična i starmala
5. Uživati u seksu do smrti
STVARI KOJE ME ČINE SRETNOM:
1. Učiniti makar 1 dobro djelo u danu
2. Seksualizirana svakodnevica
3. Znanje
4. Svi moji hobiji
5. Hedonizam
OSOBE KOJE NAJPOZITIVNIJE UTJEČU NA MENE:
1. S.
2. J.
3. D.
4. F.
5. B.
PJESME KAO MOJI INSTANT-ORASPOLOŽIVAČI:
1. Just feel better – Steven Tyler&Santana
2. Supergirl – Reamonn
3. The most beautiful girl in the world - Prince
4. Bitch – Meredith Brooks
5. Swim – Reamonn
AKTUALNI ŽIVOTNI MOTO:
Parafrazirajući Jim Morrisona: I am the lizard queen. I can do anything.
I tako doista i jest. Sve što sam si dosad zacrtala sam i ostvarila, čak i one stvari koje nisam mislila da ću ikada moći. I kada mi se čitav svijet rušio poput babilonske kule, tada sam se uvjerila da mogu biti itekako snažna. Bila sam i pobijedila sam svaki onaj odvratan osjećaj i događaj koji me snašao, dovoljno jak da me satre, ali slab pred mojom odlukom da to neću dopustiti. Nisam dopustila, nisam gnjavila ljude oko sebe, nisam previše ni pričala o svemu, ne pričam ni sada. Ali sam i dalje pobjednica koja se ne odriče dobrog raspoloženja i koja se ne odriče sebe ni kada bi mnogi učinili upravo - to.
Stoga cjelokupnu svoju 'reviziju života' mogu, s pravom, bez pretencioznosti, ali i bez lažne skromnosti, sažeti u jednu jedinu rečenicu: (p)ostala sam velika duhom.
Velika duhom. Supergirl, bez ostatka. Samo, Reamonnovci kažu da supergirls nikada ne plaču. E pa, Reamonnovci su se očito zabunili 
subota, 15.09.2007.
Narcisoidni upis
Pjesma za ugođaj: Angel - Aerosmith
Evo, neka ovo bude maleni post samohvale u kojemu vas izvještavam o recenziji u Jutarnjem listu koja recenzira upravo – mene :o) By Nebojša Grbačić. Istina, bilo mi je pomalo neugodno čitati o sebi u trećem licu, viđenoj očima nekoga drugoga, ali mi se razvukao onaj blushing osmijeh na dijelu o mojoj ‘filmskoj ženstvenosti’.
‘Doduše, prosudite sami’, kaže skromno Kinky…
-link na recenziiju--
(Kolumnistica Kinky široj je blogosferi postala poznata ove godine kada je, kako to najčešće biva, istaknuta na naslovnicu blog.hr portala. Iako sumnjičav na odabir uredništva vjerujući kako je riječ o još jednoj imam-jedan-dobar-post-i-nakon-toga-ću-se-umisliti-i-nikad-više-ništa-kvalitetno-napisati blogerici, iznenadio sam se čitajući njezine postove, pokušavši uloviti propušteno mahnito iščitavajući njezine oduže, ali nezamorljive i efektne postove.
Stil pisanja ove 25-godišnje studentice prava iz Osijeka, kojoj nedostaje samo jedan ispit do diplome, dobro je provjerena paradigma seciranja pojmova. Tako će Kinky u uvodniku svojih tekstova opširno najaviti temu, pa je potom još opširnije secirati i uzroke pojava, odnosno istinu, tražiti marljivije od Potjeha. Potom će prikupljene dokaze vješto predočiti publici i izvesti zaključak vrijedan divljenja s kojim će se mnogi složiti, ali koji često neće izbjeći kritike.
"Prezirem svako srastanje s prostorom s ciljem da ga se čini superiornim drugim prostorima. Po čemu je Hrvatska ljepša od jedne Škotske? Zašto bih Hrvatsku morala barem malkice više voljeti nego, recimo, Japan? Da sam se rodila u nekoj zabiti Kine, ne bih za Hrvatsku nikada ni znala i učili bi me da volim i obožavam kinesku rodnu grudu. Prezirem rodne grude. Da, rodila sam se u Osijeku, ali zašto ne bih bila građanka cijeloga svijeta? I zašto svima s usana silazi argument da 'svojoj' državi nešto dugujem? Ne, ne dugujem joj ništa jer državu čini aparat koji djeluje prvenstveno u svoju korist. Oni duguju meni, a ne ja njima, ako ćemo već o dugovanju diskutirati."
Kako se da iščitati iz natuknica koje je o sebi napisala, Kinky je punk rokerica koja uživa u pisanju i predanom čitanju. Zanimaju je umjetnost, učenje jezika i razni tečajevi različitih vještina, stvastvena je kuharica koja će na blogu tu i tamo objaviti neki svoj recept, a kuhanje ponekad uključuje vrijeme provedeno s obitelji i prijateljima koje joj je, kaže, iznimno važno. Kinky se bavi umjetnošću, modnim dizajnom, te dizajnom interijera, a na blogu je objavila nekoliko skica koje otkrivaju njezin sveprisutni talent.
No, ono što joj poneki zamjeraju, isticanje je privrženosti Njemu. Tako će joj neki spotaknuti emocionalnu ovisnost o Njemu, kojeg se često dotiče u postovima, no neki drugi, poput mene, pozdravit će to kao znak filmske ženstvenosti, potpuno iščezle u navali "fembotica" i emancipiranih sad-ću-ti-ja-pokazati-što-je-prava-žena djevojaka.
"A što ja to podrazumijevam pod 'trivijaliziranjem muškaraca'? Podrazumijevam pojavu unutar koje je postalo normalno isticati da su muškarci plošna bića s teškoćama u izražavanju emocija. Maltene emocionalni invalidi. Da su lijene pivopije koje jedino što znaju je gledati cijeli dan u tekmu i zatupljujuću zelenu boju nogometnog igrališta ili Playstation igricu, nezainteresirani za svijet oko sebe. Da svoje kompiće doživljavaju kao ovozemaljske bogove. Da su nepovratno zaljubljeni u svoj daljinski upravljač. Da se najugodnije osjećaju kada im stan izgleda kao svinjac. Da im je na pameti samo seks, gotovo bez kriterija. Da bježe od obveza. Da im je redovito mijenjanje donjeg rublja apstraktna pojava. Da žene doživljavaju kao majke ili kućne pomoćnice koje su tu ne bi li cijelo kućanstvo držale na svojim plećima. Da su gadovi koji nas tlače, muče i ponižavaju, a mi, jadne, nemamo izbora, nego sve to trpjeti."
U navali jednokratne pomodnosti, Kinky je napisala svoj "meme", popularnu blogersku "fovardušu" u kojoj se odabrani bloger izjasni o sebi u pet dosad nepoznatih činjenica. Tako smo doznali da je Kinky jednom piškila gola na plaži i doživjela orgazam, no zasmetala joj je muha kojih se panično boji pa je sva prestrašena otrčala u kuću. U navadi da se smiruje čokoladom, slistila je čak 15 palačinki, sustavno i proračunato trpajući jednu za drugom u sebe. Potom se zavalila na kauč i osjetila mučne bolove u trbuhu. Prisjetila se da nikad nije bila kod ginekologa i da je možda ova sasvim nepoznata bol dovoljan razlog da to učini...
No dobro, možda nije bilo baš tako. Valjalo bi detaljnije proučiti o čemu je bilo riječ, no tu kinky zadaću predajem vama, stoga - posjetite kolumnisticu Kinky i nesumnjivo ćete je smjestiti među svoje favoritse.)
…uz još skromniji odabir Pjesme za ugođaj 
srijeda, 12.09.2007.
Ševa s taticom (ili s mamicom)
Pjesma za ugođaj: Daddy Cool – Boney M
Da, jasno je. Svi ste se vi, koji niste moji redovni čitatelji, opako upecali na naslov. Kinky jamačno piše o incestu, a, s obzirom na dobroćudnost naslova, vjerojatno ga i podržava, pa da vidimo koje nam argumente ovaj put servira! Eh, malo ste se zeznuli. U ovome tekstu nećete pronaći ni 'I' od incesta, ali zato ljubiteljima preporučam zanimljive incest-erotske priče na Voajerima385, iako puno eksplozivnije možete pronaći na inozemnim siteovima. Koga mašta vodi u tom smjeru, jel.
Kako je moguća priča o ševi s taticom ili mamicom, a da ujedno intrigira izvan incestuoznog konteksta? Pa lijepo. Kao što sam u jednom nedavnom postu objašnjavala – promatranjem drugih, a time, posredno, i sebe. Tako ja već duže vrijeme promatram desetke parova, neke meni bliske, a neke gotovo nepoznate, uočavam raznorazne detalje, ponekad izmjenjujući iskustva s dragim ljudima, a sve je to rezultiralo meni intrigantnim opažanjem: u svakoj ljubavnoj vezi postoji ili jedna mamica ili jedan tatica. Kombinacija mamice i tatice zajedno je isključena, a postojeće kombinacije su:
1) Ili tatica-kćerkica
2) Ili mamica-sinčić
U vezu s tim sam dovela i vlastitu osobnost, skupa s afinitetima, te zaključila istu stvar. Može biti da sam u krivu i da se vaša iskustva, nakon što promislite o tematici, očito razlikuju od mojih, ali onda je jedino objašnjenje da zasigurno živimo u nekim paralelnim galaksijama, pošto u mojoj galaksiji stvari funkcioniraju upravo po shemi koja slijedi. :o)
Postoje, dakle, dvije vrste ljubavnih, heteroseksualnih parova (za homoseksualne ne znam jer ih, nažalost, nema baš mnogo razotkrivenih u mojoj blizini, pa je reprezentativni uzorak nedovoljan), a to su oni u kojima muškarac ima izraženiju očinsku ulogu (odnos tatica-kćerkica) i oni gdje žena ima izraženiju majčinsku ulogu (odnos mamica-sinčić). Nadalje, obje ove vrste parova se mogu još dijeliti na:
1) Maligne
2) Benigne
Maligni parovi bi bili oni koje doživljavamo u negativnom kontekstu i kod kojih ta očinska uloga nije samo očinska, nego objedinjuje u sebi i ponižavanje žene, nasilje nad njom, apsolutnu dominaciju na onaj primitivan način, neuvažavanje ženinih stavova, osobnosti i želja, s njom koja sve to bezglasno trpi. Ili su to parovi kod kojih prevladava majčinska uloga žene nad muškarcem koja graniči s iživljavanjem, a on, poput šonje, sve to podnosi, doživljavajući svaku njezinu riječ kao beskompromisnu zapovijed. O parovima poput ovih danas ne želim pisati, a takve, rekla bih, patološke odnose treba psihoterapijski liječiti jer ne mogu završiti ni sa čim dobrim. Iako nisu incestuozni.
Kao treći i poseban odnos u svemu ovome bih izdvojila:
3) Sugar Daddy odnos – kao odnos u kojemu je Sugar Daddy, obično, stariji muškarac (iako može biti i mlađi) koji ima za djevojku ili ljubavnicu sasvim mladu curu, najčešće maloljetnicu (iako, opet, i tu godine mogu varirati) te im se odnos bazira na njegovim skupim darovima i financijskoj potpori u zamjenu za koje mu ona ispunjava erotske maštarije. Vrsta sponzorstva, ugrubo rečeno, samo ovaj aspekt ima svoje temelje u Nabokovom djelu 'Lolita'. Taj je sindrom posebno prisutan u Japanu gdje se naziva 'lolicon', a Japanci su poznati po uzgajanju najbizarnijih fetiša, pa tamošnji sugar daddyji zahtijevaju od svojih, tek procvalih, ljubavnica dodatno oblačenje u odjeću malih, slatkih djevojčica, pa čak i korištenje duda, bočica, pelena i sl, nerijetko zahtijevajući i da ih se naziva 'Taticom'. U običnom ili modificiranom obliku, svejedno, Sugar Daddy odnos također smatram malignim i nezdravim (barem ja se ne bih nikada u njega upustila), pa ćemo i njega ostaviti kao temu nekog drugog posta.
Stoga nam preostaju benigni tatica-kćerkica i mamica-sinčić parovi unutar kojih nema ponižavanja, nitko se ne osjeća loše, a sama veza u svakodnevici funkcionira sasvim kvalitetno i prosperitetno. Nijedan od ova dva odnosa nije nužno loš, niti lošiji od onog drugog, a formiraju se u tim smjerovima jer tako paše osobnostima dotičnog muškarca i žene. Valja naglasiti i da ta očinska i majčinska uloga nisu uvijek dominantne, bude tu ravnopravnosti, pa i switch-a napretek, ali kada bi ipak morali ocijeniti kojem obliku pojedini ljubavni par teži, uvijek će jezičak vage barem malo pretegnuti na jednu ili drugu stranu. U mom slučaju, iskreno, ne malo, nego dosta preteže na tu tatica-kćerkica stranu, što me veseli jer je skroz u skladu s mojim 'ja', a moj 'ja' je, ujedno, sretan kada pronađe kompatiblni očinski 'ja' pored sebe! :o) Ponavljam još jednom da se ovdje ne misli na odnose bioloških očeva i kćeri i bioloških majki i sinova.
O ODNOSU TATICA-KĆERKICA
U ovome odnosu tatica nije nužno (mnogo) stariji od kćerkice, ali je ozbiljniji i čvršći. Što ne znači da pritom mora izgledati kao vječiti mrgud bez smisla za humor koji razgovara isključivo o svjetskom političkom poretku ili o planovima svojih investicijskih ulaganja. A kćerkica nije nužno mutava slabićka, nesposobna dokazati se u životu, s bolesnom potrebom da ju tatica-partner pridržava kadgod se potepne, pri usponu na prvu životnu stubu. To ne.
Ali da je djetinjastija od tatice, to da.
Da ju tatica češće tješi.
Da uživa taticu upitati za savjet, češće nego on nju, unatoč tome što o važnim stvarima redovito zajedno odlučuju.
Da tatica njezine probleme ne degradira.
Da dopušta da tatica učini za nju i neke stvari koje ona, inače, zna i može napraviti sama.
Da tatica to uživa za nju činiti.
Da joj tatica pruža preogroman osjećaj sigurnosti.
Da joj nije neugodno priznati da joj je potreban.
Da ona ne običava tatici prigovarati zbog nepoklopljene WC daske, a da je tatica dovoljno zreo da potrošenu rolnu WC papira samoinicijativno zamijeni novom.
Da tatica s njom dijeli kućanske poslove i ne očekuje da većinu toga mora obaviti sama.
Da se ne običava svađati s taticom zbog everyday trivijalnosti.
Da joj se tatica nema potrebu infantilno inatiti.
Da je redovito ona suvozačica.
Da se međusobno iskreno poštuju.
Da je u seksu ona ta koja je nemoćnija, što nije istoznačnica s pasivnošću.
Da ju tatica nagonski brani od drugih, kao svoj teritorij.
Da se tatica ima potrebu mužjački brinuti o njoj.
Da joj tatica ne dopušta nositi terete.
Da kupnju planiraju zajedno.
Da je tatica samopouzdaniji od nje.
Da je tatica otvoreniji od kćerkice.
Da je tatica hrabriji od nje.
Da ju tatica ne naziva kako bi pitao što da obuče.
Da tatica uspavljuje nju, a ne ona njega.
Da je češće ona zaigranija.
Da zajednički prave planove.
Da si tatica zna samostalno kupiti odjeću i obuću.
Da tatica uživa birati donje rublje za nju.
Da se ravnopravno brinu o svojoj djeci, ako ih imaju.
Da si tatica zna postaviti prioritete.
O ODNOSU MAMICA-SINČIĆ
Ovaj je odnos redovito omraženiji jer se, naoko, čini neprirodnim, pošto bi uloga muškarca trebala biti dominantna i zaštitinička, a i ovaj moj, karikirani naziv 'sinčić' ne zvuči baš manful. Međutim, kada zanemarimo predrasude, spoje li se ovakve dvije ličnosti, oni zbilja mogu biti sretni. Što ne znači da je pritom mamica rospija s podignutim kažiprstom jedne ruke i s kuhačom u drugoj ruci, a sinčić mlakonja pognute glave kojemu je samostalna egzistencija neostvariva životna misija. To ne.
Ali da je djetinjastiji od mamice, to da.
Da ga mamica češće tješi.
Da uživa mamicu upitati za savjet, češće nego ona njega, unatoč tome što o važnim stvarima redovito zajedno odlučuju.
Da ne shvaća ozbiljno mamičine probleme.
Da dopušta da mamica učini za njega i neke stvari koje on, inače, zna i može napraviti sam.
Da mamica to uživa za njega činiti.
Da ne polaže mnogo na pružanje osjećaja sigurnosti mamici.
Da je mamici glupavo priznati da joj je potreban.
Da ona običava sinčiću prigovarati zbog nepoklopljene WC daske, a da sinčić nije dovoljno zreo da potrošenu rolnu WC papira samoinicijativno zamijeni novom.
Da sinčić ne običava dijeliti kućanske poslove s mamicom.
Da je mamica seksualno iskusnija od sinčića.
Da se mamica običava svađati sa sinčićem zbog everyday trivijalnosti.
Da se sinčić ima potrebu infantilno inatiti mamici.
Da je redovito sinčić suvozač.
Da se međusobno iskreno poštuju.
Da mamica ima glavnu u riječ u krevetu, što ne znači da je sinčić pasivan.
Da mamica sinčića nagonski brani, kao svoj teritorij.
Da sinčić ima potrebu da se o njemu netko brine.
Da sinčić dopušta mamici da i ona nosi terete.
Da kupnju planira mamica.
Da je mamica samopouzdanija od sinčića.
Da je mamica otvorenija od sinčića.
Da je mamica hrabrija od njega.
Da ju sinčić naziva kako bi pitao što da obuče.
Da ona uspavljuje sinčića, a ne on nju.
Da je češće sinčić zaigraniji.
Da pretežno mamica pravi planove, što sinčiću paše.
Da sinčić treba pomoć mamice pri kupnji odjeće i obuće.
Da sinčiću nije napeto birati mamičino donje rublje.
Da se mamica intenzivnije brine o njihovoj djeci, ako ih imaju.
Da sinčić još uvijek traga za svojim prioritetima.
Vjerujem da ne moram naglašavati da su navedene osobine doista uočene u odnosima oko mene, ali karikirane. Isto tako i da, ukoliko pripadate, a pripadate, više jednom ili drugom odnosu, ne znači da se sve osobine istoga odnose na vas, nego su kombinirane, samo malkoc pretežu osobine jednog ili osobine drugog. A i ovaj je prostor preskučen da bih ispisala baš sve koje mi padaju na pamet. Nijedna benigna ljubavna veza nije toliko plošna, dapače, mislim da je svaka sposobna, na svoj način, iznenaditi nas spektrom sitnica koje su dvije osobe sposobne međusobno kreirati. Čak, štoviše, usuđujem se konstatirati zanimljiv paradoks – većina ljudskih bića, kao jedinki, su redovito strahovito plošniji nego što su to veze koje međusobno tvore. Žalosno ili obećavajuće?
Pokušala sam istražiti psihološke i sociološke temelje (uh, kako ovo zvuči profi) ovim dvjema vrstama odnosa, ali se tu spominje doista svašta, a ujedno ništa jer je tema opširna te je ekstenzivno tumačenje neizbježno. Stoga sam se usredotočila na četiri osobe koje dobro poznajem iz života, a koje su - jedna tatica, druga kćerkica, treća mamica i četvrta sinčić. Analizirala sam malo njihov background, osobnost i životne okolnosti te došla do, sasvim apstraktnih i oborivo presumptivnih, zaključaka što je moglo dovesti do takvih njihovih ljubavničkih uloga.
TATICA/MAMICA:
- ima mlađe sestre ili braću
- naviknut je brinuti se za nekoga i biti odgovoran
- kao prvo (ili jedino) dijete, ima nešto viši stupanj inteligencije (što je i inače dokazano)
- roditelji se odnose prema njemu kao prema sebi ravnom
- visoko samopoštovanje
- edukacijski i poslovno uspješan
- prirodno dominantan karakter
- neovisnost spram drugih ljudi
- izraženije seksualne energije (kod mamica moguće upravo suprotno)
- samozatajnost
- samouvjerenost
- višak roditeljske ljubavi
- identično ponašanje roditelja istog spola (ili skroz suprotno)
KĆERKICA/SINČIĆ:
- jedinica ili najmlađe dijete
- kao jedinica, ima nešto viši stupanj inteligencije
- naviknuta da se netko brine za nju
- roditelji se odnose pokroviteljski prema njoj
- izrazito visoko samopoštovanje ili izrazito nisko
- niska samouvjerenost
- edukacijski vrlo uspješna ili iznimno neuspješna
- prirodno submisivan karakter
- strašljivost
- izraženije seksualne energije (kod sinčića moguće upravo suprotno)
- povučenost
- doza zanemarivanja u djetinjstvu
- manjak roditeljske ljubavi
- identično ponašanje roditelja istog spola (ili skroz suprotno)
E sad, da barem netko od vas studira ili je završio psihologiju, pa da obznani i meni i svima nama prave, psihološke razloge ovakvim obrascima ponašanja, živo me zanimaju, kao i mnogo drugih psiholoških tema, pošto sam, unatoč tome što gutam literaturu tog tipa, obična, psihologijska laičica :o)
I za kraj sam namijenila najsočniji dio, iz samog naslova ovog teksta, koji vas je, uostalom, i privukao, nije li? :o) Ševa s taticom ili mamicom – opet u antiincestuoznom kontekstu. Pričajući dosad o ljubavnim vezama, u njima se taj T-K ili M-S odnos formira nekako spontano, sami protagonisti su takvi kakvi jesu i vjerujem da drugačije ni ne bi mogli funkcionirati u svojemu ljubavničkom odnosu, a to se onda, u najvećem broju slučajeva, proteže i na njihov seksualni život koji može biti više ili manje kvalitetan, u to ne ulazim. Ali što je sa sretnim samcima - kojima paše biti izvan braka ili ozbiljne veze, ali se nikako ne odriču dobre ševe? I, a ovo je meritum mog epiloga, imaju strastveno izraženu želju, fetiš, štogod da u krevetu budu tatice, sinčići, mamice ili kćerkice? Ja kažem – za svaku pohvalu jer ljudi znaju što ih pali i ne srame se to glasno izreći i oživotvoriti. Ponekad im čak može biti puuuno uzbuljivije nego paru koji, već po defaultu, živi svoj T-K ili M-S odnos u svakodnevici, pa ga po navici prenosi u krevet gdje mu prijeti opasnost da se razvodni ako se brižljivo ne njeguje.
Neovisno o 'loliconu' i ekstraperverznim Japancima, neovisno u sugar daddyjima i sponzorima, odnos tatica-kćerkica unutar sfere veličanstvenog seksa mi je iznimno drag. Mašta je ovdje samo bogat saveznik, od smišljenih seksualnih scenarija, preko vokabulara, simbola, pokreta, uživljavanja u neke dodatne uloge, pa sve do zločeste implementacije seksualne igre i u naoko nesenzualne momente. Ovo je jedan od onih psiholoških afrodizijaka koji su sposobni i od čekanja u redu MUP-a, za izradu putovnice, napraviti čisti seks. Ako je, baš kao i mašta, taj seks u vama. :o) Za odnos mamica-sinčić ne znam, pošto nisam nikada bila u njemu, niti ću, ali vjerujem da i akteri te priče itekako božanski vode ljubav. Kao i kćerkice, kojima je, imajući pored sebe napaljenu zvijer, taticu, i znajući da o njima brine i na njih pazi puno muževnije i dominantnije od prosjeka, sve to itekako napet stimulans. I to ne samo klitoralni, već ona vrsta koja najprije nadraži mozak. Dakle – najkvalitetnija.
Pa neka netko porekne da je antiincestuozna ševa s taticom ili mamicom nemoguća! (A onaj tko ne misli poreći, slobodan je opredijeliti se). 
petak, 07.09.2007.
Kriva sam - imam (ranojutarnjeg) ljubavnika!
Pjesma za ugođaj: Goodbye My Lover – James Blunt
Nisam vam dosad pričala o njemu, nekako, nije bilo prilike. Odlučila sam to učiniti sada, pa što bude-bude. Dakle, istina je – imam ljubavnika. Ljubavnika toliko kvalitetnog i poželjnog da neću pogriješiti ako ga nazovem – samim afrodizijakom. I nije samo meni afrodizijak, pošto je privlačan i mnogim drugim ženama koje ga, naprosto, obožavaju. Kada stoji ispred njih, gutaju ga pogledom, želeći ga sve više i više. I ja ga gutam – usnama! A on mi se nesebično podaje. Doduše, ima i žena kojima se baš i ne sviđa, a te definitivno ne znaju što propuštaju, kao i muškaraca kojima se sviđa (da, toliko je neodoljiv), ali, sve u svemu, meni paše po svim kriterijima. A to je najvažnije, zar ne?
Naša se druženja najčešće događaju ujutro, a samo ponekad navečer zajedno liježemo. Nekako mi je ugodnije imati ga odmah nakon buđenja, natašte, da ispunjava čitavo moje tijelo te da me okusom svog mokrog tijela usrećenu uvodi u novi dan. Mmmm, presavršeno :o) Ponekad se zna desiti da ulazi u mene i tijekom jutarnjeg učenja, toliko je zamaman da mu ni u tim, intelektualnim, trenucima ne mogu odoljeti. Tada bude nježan i ne ometa me previše, ipak voditi ljubav i učiti istovremeno nije lak posao. Tu i tamo se družimo i preko dana, no najčešće, kako rekoh, ujutro jer mi velika doza njega, dok sam još topla i snena, biva dovoljna za čitav dan. Otkrit ću vam i jedan naš slatki ritual – obožavam po njemu prolijevati med ili kapkati limun ili posipavati cimet i time još više izazivati svoje nepce mješavinom čarobnih okusa koje on daruje mom jeziku i ustima svojim tijelom. Taj moj ljubavnik bez kojeg više ne mogu zamisliti normalan život...
Rijetki znaju da moj ljubavnik i ja upražnjavamo ovakav odnos, ali još manje njih zna da je dotični porijeklom iz Južne Amerike, a ima rodbinu i na otočju Galapagos. Onda ni ne čudi što mu njegov južnjački temperament daje toliku požudnost, zar ne? :o) Ima već dugo kako se doselio u Europu, a putovao je po cijelome svijetu. U Francuskoj su ga zvale 'jabukom ljubavi' jer je očarao romantične Francuskinje, a zašto 'jabuka', nemam pojma, pitajte njih, sigurno su neke perverzne igrice bile u pitanju, o kojima mi on ne želi previše govoriti da ne bih bila ljubomorna. Puno, puno je stariji od mene, a ja sam ga upoznala kao sasvim malena djevojčica. On zbilja nije pedofil, a ni ja gerontofilka, ali već tada smo se svidjeli jedno drugome. Ne znam zašto, jednostavno se nešto prelomilo u meni i rekla sam 'kvragu i sve, želim ga i neću ga se odreći!'. Tako je i bilo, nisam požalila zbog svoje odlučnosti, a on mi je uzvratio jednaku afekciju, sve do dana današnjeg. Doselivši na naš kontinent, isprva su ga se mnogi bojali jer je znao biti prilično otrovan (ja ga podbadam da nekad djeluje kao da sadrži u sebi toksične alkaloide), ali su onda otkrili da može, isto tako, biti divan i primamljiv, pa je stekao mnogo obožavatelja. A nije nikakav celebrity! To se zove imati moć, zar ne? A ja uživam imati moćnog i karakternog ljubavnika. S tako blagotvornim plodovima (a pogodite što su mu plodovi, ima ih na milijarde, hihi). I nemojte misliti da sam degutantna, ali ljubavnikovi plodići doista snažno usrećuju moju usnu šupljinu :o)
A čime se ljubavnik bavi? (Namjerno vam neću reći njegovo ime, zbog diskrecije, ustvari, evo, počinje sa 'R', to neka vam barem malo zadovolji znatiželju, iako, ima zapravo dva imena, ne pitajte zašto, a to drugo mu počinje sa 'P') :o) Pa, u biti, dosta je statičan i lijen i nije od nekih velikih fizičkih poslova, no ipak nešto radi. Ne smijem vam otkriti što, opet zbog diskrecije, ali to što radi je zbilja veliko, ogromno, huge, važno. Baš je, ono, bitan ljudima. Jer ih liječi. Doduše, nije liječnik, ali je dosad tim svojim radom blagotvorno utjecao na zdravlje hrpe ljudi, zbog čega su mu doživotno zahvalni. Evo samo nekih referenci iz njegova dosadašnjeg rada, kome je sve pomogao, pomagao i pomaže:
- mnogim dijabetičarima
- prevenirao je tumore prostate mnogih muškaraca koji su mu se obratili (dolazili su mu najmanje dvaput tjedno)
- pomogao je mnogim pušačima da smanje rizik od emfizema na plućima, izazvanog dimom cigareta, kao i od pojave krvnih ugrušaka
- mnogima je pomogao i u održavanju kože mladom i lijepom
- prevenirao je mnoge tumore cerviksa, kolona i dojke
- pomogao je mnogima u podizanju imuniteta
- pomagao je u oboljenjima živčanog sustava pojedinaca, a mnogima i u snižavanju kolesterola i krvnog tlaka
- nekima je blagotvorno djelovao i na kosti, kao i na otklanjanje migrena
- njegove metode su izazvale dragocjene, antioksidanske učinke
Sad si sigurno mislite, pošto nije pravi liječnik, da je moj ljubavnik neki šarlatan koji naivnim ljudima prodaje maglu i uzima im lovu iz džepa te netragom nestaje. Pa da, uzme im nešto novca, pobogu, ništa danas nije besplatno, ali im i doista pomogne, ako ne vjerujete, možete me tražiti da vam dam i neke linkove gdje ga spominju i govore o njegovim metodama pomoći oboljelima (na tim linkovima je i njegova slika, pa mi je malo nezgodno ovako javno ih stavljati, tko želi, ima moj mail, diskrecija je zajamčena u slučaju da i vi potražite njegovu pomoć), a i zdravima koji ne žele oboljeti. Zar mislite da bih ja, Kinky Kolumnistica, bila s njim ako zaista nije vrhunski ljubavnik? Ovo čak ne znači ni da ga hvalim, samo bi bio zločin da vam ga ne predstavim, toliko je dobar.
Imamo jednu važnu zajedničku stvar, a to je da oboje obožavamo maslinovo ulje. On pogotovo jer mu ono pomaže u njegovu radu, nije važno kako, ali on kaže da nakon konzumacije istoga bude učinkovitiji. Navodno toliko voli maslinovo ulje da se 'neki njegovi dijelovi divno tope u njemu', to je njegova uzrečica. Ljubav moja, zna on što je zdravo :o) Ali, da ne ispadne da je sve savršeno, imamo moj ljubavnik i ja i ponekih razlika, prevladali smo ih, ali su one još uvijek tu. Naime, on je crvenkaste puti i kose, a ja baš ne volim crvene muškarce. Ni crvenkaste, ni izrazite plavušane, a ovaj je, eto, crven. Nema veze, osvojio me zato drugim, divnim osobinama. A druga naša razlika je u tome što on obožava biti na toplom i uživa u visokim temperaturama, pošto mu to odgovara tijelu (ipak je iz Južne Amerike), a tijelo puno koristi u poslu jer njime, na neki način, radi nad tim ljudima i djeluje na njihovo zdravlje; bez zagrijavanja tijela ne bi bio ni približno učinkovit. Ja ga zezam da je ovisan o termičkim obradama, pa mu se ponudim da ga nekad i ja obradim, hehehe. Inače, ja sama mrzim visoke temperature i, iako sam zimogrozna, radije bih se smrzavala nego bila na vrućini. Kakogod, i tu smo razliku nekako prebrodili, pa je sada sve harmonično i savršeno među nama. Pogotovo ujutro, mmmmm... :o)
Hmmm, što bi vam još moglo biti zanimljivo. Eh da, što radi kada ne radi? Posao ga dosta iscrpljuje, pa najčešće leži i odmara se (osim kad se ja igram s njim, jel). Voli boraviti u prirodi, pogotovo tamo gdje ima puno zemlje u kojoj uživa, ne može bez nje, a ima i jedan čudan običaj za koji kaže da ga smiruje, a koji ja nikako ne mogu shvatiti, da me ubijete. Naime, pošto imam veliki ormar u kuhinji, svako malo ga nađem kako sjedi u njemu. U čudu ga pitam čemu to sve, a on kaže da se tamo, po feng shui-u, osjeća najbolje. Nekad je malo trknut, ne poričem to, ali sam ipak luda za njim. Ja sam odana ljubavnica! A i sviđaju mi se nesvakidašnje ličnosti, ako me razumijete :o)
Premišljam se da li da vam stavim njegovu sliku ili ne, mislim, ne bi se on ljutio, ali bih time sebe previše eksponirala, a nisam sigurna želim li to. Tko ga šiša, stavit ću, možete mi usput reći i kako vam izgleda moj crvenko :o)
Evo, ovo je ON:
Sada vam mogu otkriti i njegovo ime, pošto je sve bjelodano, nije li? Dakle, ljubavnikovo ime je Paradajz iliti Rajčica, doista je moj ranojutarnji ljubavnik i to u obliku napitka od rajčice koji spravljam sama! :o))) Obožavamo se, sve što ste pročitali u ovom tekstu je istina, a ja ću biti toliko nesebična i dati vam svoj recept za njega, pa da i vi uživate u njegovim blagotvornim, gotovo orgazmičkim, svojstvima, može? Eh, kad bih barem bila tako neljubomorna u pravim ljubavničkim odnosima :o)
SIROVINE:
- veeeelika staklena čaša (tamnocrvena boja je vizualno jako dojmljiva)
- slamčica
- rashlađeni, prokuhani sok od rajčice ili gušća, pasirana rajčica (obvezno mora biti prokuhano jer termički obrađen, kako sam i rekla, ima najefikasnije djelovanje)
- 2 malene žličice ekstra djevičanskog maslinovog ulja (u kojem se odlično topi blagotvorni likopen iz rajčice, srodnik karotenoida, koji joj daje tamnocrvenu boju i cijeli spektar učinaka povoljnih po zdravlje)
- 2 žličice meda
- cimet
- limun
- sićušno pakiranje vaše omiljene čokoladice ili 1 kockica (dakle, ne cijela čokolada)
PROIZVODNJA:
Nema velike filozofije. Ja najradije koristim domaću, kuhanu rajčicu (ako ju imam), ako ne, onda kupovnu, a ako koristite pasiranu, možete ju razrijediti vodom. Nalijete ju u čašu, dodate maslinovo ulje, med (ili smeđi šećer, ako ne volite med), malkoc iscijeđenog limuna te posipate cimetom. Sve promiješate slamčicom i imate prefin, prezdrav i nutritivno prebogat napitak, između ostalog, i vitaminima A, B i C, kalijem i kalcijem. A u 100g soka od rajčice se nalazi svega 20-tak kcal! E sad, glede soka od rajčice postoji cijela paleta najrazličitijih recepata, mnogi ga piju kao slani, začinjeni napitak, no meni osobno se više sviđa sladak. I, naravno, odlično ide s alkoholom, a tu je najpoznatiji koktel Bloody Mary. Meni je, opet, draži bezalkoholni, a u jutarnjim satima jedino takav i paše, ne? Pijani, jutarnji ljubavnici i nisu neki turn on :o) A čokoladica? Ja uz ovo najviše volim After Eight, nema neku posebnu funkciju, osim funkcije dodatnog, slatkog zalogajčića i poticatelja serotonina, za početak radosnog dana :o)
PROIZVOD:
Home-made, zdrav, crven i osvježavajuć razbuđivač (neke razbuđuje kava, a mene crvenko) :o)
E tako... a sada vam, nakon dvosmislene uvertire i nedvosmislene recepture, nesebično prepuštam svog ljubavnika da i vas budi tako zločesto kao i mene!
A jednog drugog ljubavnika ipak sebično ostavljam – samo sebi 
nedjelja, 02.09.2007.
Rezignirana zlatom Blanke Vlašić
Pjesma za ugođaj: The Dope Show - Marilyn Manson
Maloprije sam bila u društvu nekolicine osoba koje su žustro pratile Svjetsko prvenstvo u atletici na TV-u, pa sam, igrom slučaja, svjedočila uspješnom skoku od 205cm kojim je Blanka Vlašić upravo postala svjetskom atletskom prvakinjom, osvojivši zlato. Dotične osobe su se euforično veselile, kao i uzbuđeni komentator, dok sam ja, totalno odsutno i nezainteresirano, prelistavala prastari La Redoute. Do ovog posta ne bi ni došlo da me jedna od osoba nije polušokirano upitala zar se ja nimalo ne veselim tako velikom uspjehu RH na SP-u?
Molim? Uspjehu RH? Za razliku od većine ljudi, ja ne poistovjećujem Hrvatsku s Blankom, niti Blanku s Hrvatskom. Niti ijednog drugog sportaša ili bilo koju drugu osobu s državom u kojoj živi ili u kojoj je rođena. Niti samu sebe. Prostor i nacionalnost me nimalo ne određuju, u suprotnom bih bila iskreno ukomirana tako ograničavajućom činjenicom. No, pustimo to.
Ovaj post se ne odnosi samo na Blanku, odnosi se na sve hrvatske sportaše, u svim sportskim disciplinama, više ili manje eksponiranima. Svaka čast Blanki, Janici, Ivaniševiću, ovome ili onome, svima im od srca čestitam na njihovim uspjesima i iznimnom trudu koji su uložili da bi te uspjehe postigli, ali to je to. To su njihovi osobni uspjesi, a ne uspjesi RH. Čak i da jesu, nekim čudom, uspjesi RH (pošto se, kao, pronosi njezino ime po cijelome svijetu), ne znam zašto bih se ja tome morala veseliti i, posredno, poistovjećivati tu RH sa samom sobom? Što ja imam od tih uspjeha? Što ima bilo tko od nas?
Druga bi stvar bila da sam se, recimo, kladila, da mi dobitak ovisi o uspjehu nekog sportaša, pa da, eto, navijam i grizem se i čekam i strepim. Ali ja se ne kladim. Druga bi stvar bila da mi je dotični uspješni sportaš(ica) dečko, dijete, rođak, prijatelj ili poznanik, pa da se, eto, veselim njegovu uspjehu koji zajedno proživljavamo te mi je stalo da poluči što bolje rezultate. Ali ja među bliskim osobama nemam uspješne sportaše. Druga bi stvar bila da mu je moja firma sponzor, pa da očekujem da bude što bolji i time me, što bolje, reklamira. Ali ja nisam ničija sponzorica. Druga bi stvar bila da samo uživam u praćenju sporta, pa da me situacije poput ove današnje imaju sposobnost ispuniti ponosom i biti pravi ekscitansi moje svakodnevice. Ali mene praćenje sporta nimalo ne intrigira.
I zašto bih se onda ja, pobogu, trebala veseliti njezinom skoku i zlatu i 'hrvatskom uspjehu'? Ili Janičinim medaljama? Zašto ispadam frikušom jer ne pratim ta famozna svjetska (nogometna) prvenstva, pogotovo kada igra hrvatska reprezentacija, tijekom kojih se cijeli grad sjati u lokalne kafiće i gromoglasno navija i bodri 'naše', u tom odglumljenom, privremenom zajedništvu, da bi se odmah idući dan međusobno klali s tim istim likovima s kojima su jučer zagrljeni urlali 'Oj hrvatska mati'? I po čemu je Blanka, recimo, 'naša'? Ako je 'naša', to indirektno implicira i da je 'moja'. Žena koju nikad u životu nisam uživo ni vidjela ni čula, o kojoj znam, eventualno, samo par tračeva iz novina (plus slike onih sisa koje su odjeknule u medijskoj javnosti) i koja se, igrom slučaja, rodila u RH, a ne, recimo, u Poljskoj jer tada više ne bi bila ni 'naša', ni 'moja', nego poljska, pa nijedan pravi Hrvat više za nju ne bi navijao. A ja i tako u oba slučaja nemam od nje nikakve koristi, ni materijalne, ni psihičke, niti ikakvu korist želim imati. Isto je i s fanovima najuspješnijih nogometaša; navijaju za njih i njihove klubove, maltene im se klanjaju kao bogovima, a ovi sebi lijepo zgrću novac i slavu, ostvaruju milijunske transfere te za tog malog obožavatelja iz RH uopće ne znaju, niti ih on i najmanje zanima. To je, zapravo, slučaj sa svim sportskim, pop i holivudskim idolima te u takvom (ikakvom?) idolopoklonstvu ne vidim nikakvu svrhu, zbog čega moja barka plovi daleko od brodovlja tog tipa.
Dakle, što se tiče sportaša, svaka im čast, kao pojedincima, jer to što rade zahtijeva nadljudske napore i prečesto neljudske uvjete treniranja i života, o samodisciplini i upornosti da i ne govorim. To cijenim i skidam im kapu. Ali na tome i ostajem jer, kao što rekoh, sport ne pratim. Moj će interes, recimo, redovitije privući težak i mukotrpan rad nekih inovativnih znanstvenika, ideje ponekih pisaca i umjetnika i sl, a žalosno je da im se u medijima, u usporedbi sa sportašima, pridaje toliko minoran značaj. A i ne mogu se otrgnuti dojmu da mnogi pojedinci unutar te navijačke ekstaze zapravo samo nalaze kompenzaciju za vlastite, prosječne životne (ne)uspjehe. Ima i onih koji ne. A i onih koji su sada uz Blanku ili Janicu i njima slične koje nitko nije trebao kada su se tek probijale i trenirale u oskudici, bez ičije pomoći, a sada kad su uspjele vlastitim trudom, odjednom im se svi uvlače u guzice i veličaju njihov uspjeh, do granice bahatog svojatanja. 'Navijaju' po ovom Mansonovom principu:
‘they love you when you're on all the covers
when you're not then they love another
they love you when you're on all the covers
when you're not then they love another’
Senzacija ushita ili iskreno bodrenje?
Što se tiče navijača, samo vi navijajte. Nisu svi navijači divljaci kakvima se prikazuju u medijima, ima i onih srčanih koji to rade miroljubivo i predano. Iskreno, ne mogu sasvim razumjeti njihove motive i okidače, ali ih mogu prihvatiti, pri čemu se uvijek sjetim svoje drage blogoznanke Red Dreams koja je vatrena navijačica i kroz čije sam postove uspjela, barem malo, uhvatiti bit tog duha i entuzijazma :o)
Ali nemojte onda meni predbacivati što su mi nečiji sportski uspjesi, pogotovo 'naši', 'hrvatski' važni isto kao i, recimo, permanentna dvojba hrvatske javnosti treba li se Dorica Nikolić pod hitno riješiti s glave one dlakave imitacije gljive ili, pak, Duško Lokin konačno skinuti periku. Ono... who gives a fuck?
I don't. A ta rezignacija koju vidite je uvertira za neke, samo moje, okidače. Jer očito ne okidamo na iste podražaje 
