Kinky Kolumnistica
nedjelja, 08.06.2008.
Tko je vaš Bog (ili Božica)?
Pjesma za ugođaj: One Of Us – Joan Osborne (lyrics)
Koješta! Nema dugo kako mi je jedna bliska osoba ležerno predbacila da sam se „odmetnula od Katoličke crkve i Boga“. Prvo što mi pada na pamet je udžbenik filozofije i crno-bijela grafika jednog divljenja vrijednog Nizozemca, ekskomuniciranog Spinoze, u popodnevnoj šetnji dok uokolo ukočeno stoje zgranuti pravovjerci, streljajući ga osuđujućim pogledom ispod namrštenih obrva. Drugo što mi pada na pamet je upitnik pored onoga „i Boga“, iz sintagme s početka teksta. Još nekolicina nerazumnih pripadnika moje okoline dijeli mišljenje tog predbacivača, ali potajice jer nemaju petlje izreći mi ga u lice. Pretvaraju se da su nekonfliktni, a najveći konflikti se zbivaju upravo u njihovim lubanjama. Oni toga nisu svjesni. Pitam se je li nesvijest ono najgore što te može snaći ili je možda baš - ono najbolje? Zatim se prisjetih svog legendarnog siječanjskog teksta Lopuža je penetrirala, legendarnog utoliko što bijaše blagoslovljen s preko tristo (300!) komentara u kojima ofenzivu na moj blog, toksično-laičkim nasrtajima, vrše dežurni dušebrižnici iz svih krajeva premile im domovine. Vrhunac vlastite sirovosti dosežu kada olako stavljaju znak jednakosti između moje averzije prema RKC, o kojoj (u ovoj nedemokratskoj državi) valjda imam demokratsko pravo barem pisati, ne vrijeđajući nikoga, i mog navodnog izostanka vjere kao takve, bahato me nazivajući nevjernicom!
Eto, to je ono što kod katoličke (a i svake druge slične njoj) populacije prezirem. Čim razmišljaš suprotno od njih, automatski te bacaju, poput zgužvanog papirića, u jedan od svojih crkvenih koševa nevjerovanja jer svatko tko ne dijeli njihova uvjerenja i navike je, logično, ili nevjernik ili sektaš ili, u najgoroj varijanti, darkerski sljedbenik Sotone, glavom i bradom. Ne, ovaj put (pogotovo) ne generaliziram, a dokaz mi je sva sila komentara ostavljenih tom šampionu među tekstovima. Ako mi ne vjerujete, uvjerite se sami. Da uvijek postoje iznimke, pa tako i među katolicima, to uopće neću naglašavati jer naglasila sam i tada pa su uspjenjeni, virtualni križari sve to propisno previdjeli i stali sustavno hraćkati po meni, nevjernici. Zaboravljajući kako njima, vjernicima, njihova religija upravo to zabranjuje. Rugala se sova sjenici; s tim da ova sjenica, za razliku od sove, SVOJU vjeru živi posve ispravno.
No, nije to sve. Kadgod mediji dadu riječ nekom od pripadnika klera, nezaobilazna je tugaljiva primjedba kako „ima sve više odmetnika od Katoličke crkve i Boga“. Odmetnika. Hm. Tko su odmetnici? Vjerujem da pritom nisu aludirali na kojekakve griješne zločince jer kriminala je bilo oduvijek i uvijek će ga biti. Aludirali su, dakle, na one koji su počeli sumnjati u dobronamjernost RKC i, a to je zapravo novina, tu sumnju javno izricati. Aludirali su na one koji se usuđuju preispitivati riječi onoga s propovjedaonice ili, oh, koja drskost, onoga sa samog Mons Vaticanusa. Aludirali su na one koji u toj religiji pronalaze nelogičnosti i koji su odlučili stvoriti si vlastitu ili se okrenuti nekoj drugoj, svejedno. Uzroci? Uzroke pronalaze drugdje – od tehnologije i sveopćeg konzumerizma, preko utjecaja new age vjerovanja pa sve do moralne dekadencije današnjice. Sve je to prisutno, istina, ali i prije su ljudi bili rastrošni (ali im nije sve bilo dostupno kao danas), i prije su se stvarali novi pravci vjerovanja, i prije je dekadencija u RH plesala svoj pobjednički ples. Imam pitanje za RKC: zašto ne tražite uzroke u sebi? I još jedno, još važnije: zašto odmetanje od RKC poistovjećujete s odmetanjem od Boga???
Jesam li i ja odmetnica od RKC? Jesam. I krštena i pričešćena i krizmana, a već odavno ne idem na Sv.Mise. Ne vidim svrhu kolektivnog ponavljanja jednih te istih molitvi u kojima većina prisutnih ne vidi ništa drugo osim pukog automatizma. Ne podnosim miris jeftinog aftershave losiona koji dopire iz klupe ispred, od svježe obrijanog susjeda koji nakon Mise mlati svoju nesretnu ženu; jednostavno, ne želim boraviti u njegovoj neposrednoj blizini i blizini sličnih njemu, svjedočeći njihovom notornom licemjerju. Svećenstvo mi nije nikakav autoritet i nemam volje poklanjati svoju pažnju i dragocjeno vrijeme župniku koji s propovjedaonice politizira i nagovara prisutne za koju političku opciju da daju svoj glas na nadolazećim izborima (zna se, jel). Ako i poučava o ljubavi i poštenju, to znam i sama, ne mora me se na to podsjećati svake nedjelje, kao da sam senilna. Uopće ne smatram potrebnim postojanje nakićene građevine u koju se odlazi „k Bogu“, tim više ako kler ulupa hrpu novca na nepotreban prostor i grandioznost svojih pompoznih nastambi ili rođendanskih proslava (sjećate li se afere oko rođendansko-imendanske proslave Josipa Ružmana, župnika Župe blaženog Alojzija Stepinca, na sam uskrsni ponedjeljak i sa 200 uzvanika, na koju je utrošeno oko 50 000 kuna?), a taj novac je mogao uvelike pomoći obitelji nekog bolesnog djeteta, što bi jednom svećeniku trebalo biti mnogo prioritetnije. I uopće nije bitno tko je financijer, bitno je da se taj novac mogao humanije utrošiti. Poškropljavanje moje dnevne sobe vodom nad kojom je, kao, izmoljena ona automatizirana molitva je i tako formalnost. Da, davanje novca nije obvezno, većina svećenika neće odbiti posvetiti dom ako im ne daš ništa, ali nije u tome caka. Caka je u tome što neće odbiti primiti ako daš. A primljeno stavljaju u svoj džep i nešto malo u ministrantski, a sigurno ne u džep potrebitih. To je ono što me ljuti jer ne propagiram ja skromnost, propagiraju ju oni! Ljuti me i veličanje tog odmaka od materijalnog, u slavu duhovnog, a onda sami robuju (skupim) automobilima, oblinom jelu i piću, odjeći s potpisom, luksuznim satovima, namještenim, sponzorskim auto-tablicama koje vrijede nekoliko tisuća kuna i fizičkim užicima uz ruralne oltaruše. I meni je bizarna odredba o celibatu, ali ona je još uvijek dio katoličke vjere koju toliko zagovaraju, stoga, ne ševite se dok je na snazi. Zazirem od dvostrukih kriterija. Zašto bi jedan Vatikan morao sav biti u zlatu i kadifi? Zašto papa nosi (crvene) cipele dizajnera Adriana Stefanellija koje koštaju, prema mojem skromnom percipiranju dnevnih vijesti, otprilike četiristotinjak eura? Pa i papa je samo običan čovjek, tretira ga se kao kralja, a on bi, baš ON, trebao biti prvi koji živi skromno, s obzirom na to koliko njegovih katoličkih podanika živi na rubu egzistencije, tješeći se riječima svog lokalnog popa kako „treba pronaći utjehu u vjeri“. Vjerujem da se crkveno neću vjenčati, a ni krstiti djecu. Neka moji potomci samostalno odluče žele li pripadati nekoj religiji jednoga dana. Ne idem ni na ispovijed; ne pada mi na pamet o svojoj intimi pripovijedati nekoj osobi samo zato što se naziva svećenikom, a možda bi puno više pikanterija mogao ispovijediti on meni nego ja njemu. Uostalom, mnogo toga što on smatra grijehom, ja ne smatram. Propitujem ono što me zanima, sumnjam, važem, evo, svoja nepodobna razmišljanja prenosim i vama, što kaže da sam neprikosnovena odmetnica, nisam li? Pitajte bilo kojeg klerika, kimnut će vam u znak potvrde.
Zanimljivo je da u ovakve diskusije nikada ne ulazim samoinicijativno; uvijek se u društvu nađe netko prozvan tko osuđuje moju i tuđu herezu. I onda, htjela-ne htjela, moram reagirati, u protivnom ispadam glupko bez valjanih argumenata. Dogodio mi se tako razgovor o djeci iz vjersko-mješovitih brakova i pitanju njihova krštenja. Izjasnila sam se da u takvoj situaciji ne bih krstila dijete uopće pa neka se kasnije samo odluči, na što me jedna strastvena obožavateljica katekizma (koja se, by the way, ševi prije braka i na vjerskim putovanjima laže udomiteljskoj obitelji da je zaručena kako bi s dečkom spavala u istoj sobi) uznevjereno i s gađenjem upitala: „Kinky, ti bi imala nekrštenu dušu u kući?!?!?!“ Dakle, milijuni ljudi, nekršćana, koji ne prakticiraju sakrament krštenja ne bi bili dobrodošli u njezin dom na duže vrijeme. Što reći? Doista sjajan primjer velike tolerancije spram različitog i doista sjajan dokaz da su svi ljudi braća i sestre, nema šta. Baš se pitam što bi joj na to rekao Isus s onog križića koji „pobožno“ nosi na prsima... S druge strane, meni ne pada na pamet bilo kojeg katolika ići „osvještavati“ i uvjeravati ga da imamo različita stajališta, a da su moja pravija; neka ljudi žive kako žele i neka vjeruju u što žele dokgod ne diraju mene. Blog je izuzetak jer tu nikoga ni u što ne uvjeravam, već javno iznosim svoje mišljenje koje možete i ne morati čitati, kao što možete zalaziti ovamo ili se ne vratiti više nikada.
Ono što ja želim podcrtati je da čovjek može biti veliki poštenjak i vjernik čak i ako ne pripada nijednoj organiziranoj religiji ili vjerskom pravcu pa čak i ako izražava sumnju u ove postojeće, trezveno ih propitujući. Zato i jest homo sapiens, hm, ili bi barem trebao biti. Kritičko mišljenje, kritičko mišljenje, zašto njegovo posjedovanje izaziva toliko kontroverzi? Da nije njega, ne bi ni koračanje prema naprijed bilo moguće, to je jasno kao dan. Sve su to samo svjetovne institucije koje imaju malo veze s duhovnim i kritiziranje istih nije istoznačnica s bezbožništvom. Stoga sam napravila brzinski presijek svih deset božjih zapovijedi koje katolicima predstavljaju smjernice u ponašanju i djelovanju, zapitala se koliko ih i sama slijedim te sam nadošla na zanimljivo otkriće, unatoč tome što me obilježiše kao ortodoksnu nevjernicu koja ne poznaje Boga.
1. JA SAM GOSPODIN, BOG TVOJ, NEMOJ IMATI DRUGIH BOGOVA UZ MENE!
Pa ni nemam drugih bogova jer smatram da za svakog čovjeka, neovisno je li religijaš, ateist ili agnostik, postoji jedan jedini Bog koji ga je stvorio te da svi mi, u konačnici, vjerujemo (ili ne vjerujemo) u isto, samo što to “isto” poimamo na različite načine. Moje osobno poimanje Boga je kompleksno, ali, ukratko, rekla bih da je to životna energija koja caruje u svakom živom i neživom biću, uvijek težeći ultimativnom Dobru.
2. NE SPOMINJI IME GOSPODINA, BOGA SVOGA, UZALUD!
„Spominjanje uzalud“ bi, po meni, bilo lažno zaklinjanje, a lažno se ne zaklinjem nikada; ni onime što držim božanskim, a ni onime što držim zemaljskim.
3. SPOMENI SE DA SVETKUJEŠ DAN GOSPODNJI!
Za mene je svaki dan gospodnji, aka božanski, jer svaki trenutak ovozemaljskog života smatram svetim, vrijednim truda, pažnje i življenja do maksimuma, kako na tjelesnoj, tako i na duhovnoj razini, a da pritom težim Dobru. A Dobru se teži kako predanim radom, tako i hedonizmom, dokgod ne znače štetnost.
4. POŠTUJ OCA I MAJKU DA DUGO ŽIVIŠ I DOBRO TI BUDE NA ZEMLJI!
Poštujem ih, da. Svi se katkad porječkaju, ali ih ne udaram, ne vrijeđam, nisam ih nikada bitnije iznevjerila jer sam uvijek bila dijete za poželjeti, marljivo, savjesno i neproblematično, što ostadoh i sada, u fazi ženodjevojčice.
5. NE UBIJ!
Ubijala sam jedino mrave i jednom, kad sam se odvažila, zunzaru, u budimpeštanskoj hotelskoj sobi.
6. NE SAGRIJEŠI BLUDNO!
Partnera nisam nikada varala, nisam promiskuitetna, monogamna sam, ne upražnjavam seks sa djecom, životinjama i mrtvacima, dakle, ne griješim bludno. Sve drugo nije grijeh dokgod svi akteri dobrovoljno pristaju i nikome ne štete. Teoretici o seksualnoj apstinenciji prije braka nemam snage pristupiti seriozno pa ju zaobilazim.
7. NE UKRADI!
Jedino što sam u životu ukrala bila je crvena narukvica za nekih pet kuna u Pragu, na maruralcu na kojemu su svi ukrali bar nešto kao doprinos svojevrsnoj kolektivnoj svijesti (a zapravo, da se ne lažemo, kao doprinos činjenici da smo kolektivno bili totalno lejm i povodljivi), ali to sam sa svojim Božanstvom već odavno razriješila.
8. NE RECI LAŽNA SVJEDOČANSTVA NA BLIŽNJEGA SVOGA!
Toliko sam iskrena da me često dođe glave, stoga, sve je jasno.
9. NE POŽELI TUĐEG ŽENIDBENOG DRUGA!
Zauzeti muškarci su mi turn off..
10. NE POŽELI NIKAKVE TUĐE STVARI!
Naravno da ih želim, ali čisto na razini težnje da si ih vlastitim zaslugama u budućnosti i pribavim, bez zakulisne zavisti i zlobe.
Bez lažne skromnosti, ali ja doista ne živim odviše griješno. Tu i tamo malo trača, a trač je, u mom slučaju, povremeno, bezazleno i uzajamno povjerljivo iznošenje istine o drugome (u suprotnom je kleveta, a time se ne bavim). Ponekad sam malo lijena ili rastrošnija nego što bih trebala biti, ali i to je u granicama normale i, prije svega, vlastitih mogućnosti. Nisam ohola, nisam zločesta. Da skratimo, čini mi se da sasvim uspješno težim Dobru.
A tko je moj Bog?
Skriva se u osmijehu koji titra na mojim usnama kada ugledam svojega muškarca ispred sebe. Moj se Bog nalazi u mojim slovima, u svakom onom minijaturnom zavijutku koji ih sačinjava. Čavrljamo u mislima, prije spavanja, dok je postelja još nezagrijana mojim tijelom. Pronalazim ga u šapatu krošanja stabala, starosjedilaca šume kroz koju kročim lakim koracima. Čuči u mojim dobrim djelima kojima pletem šalove veselja. Zrcali se u mojim dlanovima kada pozivaju u zagrljaj. Zrcali se u dlanovima onoga koji me grli. Tješi me u mojim snovima koji sliče kakvom suludom art filmu. Promatra me između latica šutećih cvjetova. Maše mi s dna lonca u kojemu strpljivo miješam svoj omiljeni ručak. Rađa se u mojim idejama, u mojem idealizmu, u mojoj utopiji kojih se ne namjeravam odreći – da ne bih izgubila svoje novorođenče. Puše mi za vratom, nošen ledenim, zimskim vjetrovima koji me tjeraju na neko pucketavo mjesto. Škaklja mi nosnice kroz mirise koje oplakujem. Razumije me dok sam nijema. Pjeva dok sam gluha. Vuče me prema gore, ne dopuštajući da vrhom stopala dotaknem gizdavo dno. Listam ga jagodicama prstiju tijekom učenja i pritišćem ga na grudima, uobličenog u beletrističnu knjigu koju gutam ovih dana. Flertujem s njime u svakoj osobi koja mi se nađe na putu, ali taj flert je flert duša, rekla bih. Zaigran je mojim poštenjem kojega se riješiti ne mogu, a ponekad se ugnijezdi i u naivu koja me pohodi. Viđam ga u kišnim oblacima jer zna koliko me oblaci inspiriraju na polet. I kad letimo, letimo zajedno. Osluškujem ga kroz slušalice svojeg mp3 playera. Divim mu se na daskama života. Bockam ga štiklicama, hodajući po zemljanom tlu u kojemu se odmoran odmara. Smijemo se grleno i često, navodno imam nesvakidašnji način smijanja. Poskoči svaki put kada zagrizrem u srce lubenice. Prepoznajemo se u porukama sazviježđa. Osjećam ga dok bivam pažena i mažena, čak i kad me vlastita kosa mazi po samome dnu leđa. Kada plačem, tada mi vlažnim puteljcima na obrazima odnosi nagomilanu bol. Nagovara me na zahtjevnu ulogu božice Dobra i moj je šaptač kad zaboravim dijelove teksta. Ne da mi mira jer, reinkarniran u misao, opsjeda moje moždane vijuge; navodno ga oduševljavaju tamošnji procesi razmišljanja. Tapka prstima po stolu kad sam spora, a ponekad me preklinje da otpustim papučicu gasa. Podsjeća me na moje pokojne, mašući mi njihovim dlanovima. Priča mi o čudovištima, a zatim me uvjerava koliko sam sigurna od njih. Snaži me uvjeravanjem da sam stijena, pritom se diveći mojoj latičavosti. Gleda me ravno u oči, očekujući isto od mene.
To je moj Bog. Onaj koji me prihvaća i inspirira, onaj kojega prihvaćam i inspiriram ja. Ne, ne bojim se svojega Boga jer on je titrajuća energija Dobra; nije bradati sadist željan pravilnika, i nalaganja, i građevina, i obličja (!), i lemonzija, i posrednika, i sakramenata, i bukvica, i blagdana, i strahova, i strepljenja, i nemaštovitih molitvi, i sputavanja, i mitova, i klečanja, i kajanja. On nije stanovnik neba, već Zemljanin dragog pogleda. On nije nikakav vladar, već najbolji prijatelj ikada. Ili prijateljica, spol je samo fizikala. On me moli da ga ne molim, već preferira razgovaranja. On je okovani rob Dobra, a na isto ropstvo huška i mene, laktom nježno među rebrima, jer zapovijedi su tako out. Zajedno se smijemo autoritetima. I zajedno žalimo štovatelje na koljenima. Koji kleče uslijed padanja, a ne štovanja.
Znate... što je moj Bog nasmijaniji, ja sam bolja osoba. To je komparativ od Dobra. To je samo korak od njegova superlativa. Zato idući put promislite dvaput – o svome Bogu – prije nego što se drznete suditi o postojanju mojega!
Jer takvim agitiranjem vaša propovjedaonica (p)ostaje smijurija. 
P.S. Ako vam se ne prikazuju komentari u prozorčiću s komentarima, stisnite CTRL+F5 kako bi učitali novu verziju aplikacije jer u tijeku je remont Blog.hr-a.
