Kinky Kolumnistica

nedjelja, 29.06.2008.

Sramoto sramotna!

Pjesma za ugođaj: Last Caress – Misfits (lyrics)






Danas sam ostala šokirana. Danas nisam ostala šokirana. Ne mogu se odlučiti koja je od ove dvije tvrdnje točnija. S jedne strane, zaprepastilo me viđeno. S druge strane, s obzirom na svijet u kakvom postojimo, nimalo se nisam zaprepastila. Ili jesam? Ili nisam? Ili jesam? Ili nisam? Čemu god da se priklonim, u oba slučaja se radi o gnjusnom, bahatom, neodgojenom, odvratnom, ljigavom, bešćutnom, divljačkom, umobolnom, morbidnom, žalosnom, psihopatskom, monstruoznom, neciviliziranom, primitivnom, bijednom, gadljivom i nadasve sramotnom činu! Pljuc!

Na svoju veliku žalost, danas popodne sam zamijetila tri dječaka od nekih 12 godina kako se glasno krevelje pod mojim prozorom. Na ogradu obližnjeg balkona bijaše naslonjena bakica u crnini koja je izašla okupati se u popodnevnim zrakama sunca. Dječaci su ju ubrzo spazili, počevši joj dobacivati pogrdne pošalice te joj važno pokazujući srednji prst, iz čista mira. Bakica nije reagirala. Vidjevši da ne reagira, potražili su novu zanimaciju. Iza obližnjeg automobila pronašli su leš mrtve mačke. Ne, u tom lešu dječaci nisu vidjeli nesretnu sudbinu preminule mace. Ma čak i ako nisu osjetili elementarno sažaljenje, pitam se kako im se mrtvo tijelo uginule životinje barem nije gadilo ili ga se nisu bojali, tim više što su još djeca? Umjesto toga, najveći hahar među njima započeo je svoju sramotnu predstavu ne bi li impresionirao dvojicu prijatelja i prikazao im se kao neupitna frajerčina. Sve imam i fotografski dokumentirano, kao dokaz koliko bezosjećajno čudovište čovjek može biti, imao on 12 ili 112 godina. Za moju reakciju me ne pitajte, uglavnom, nije izostala i bila je prilično lukava i učinkovita.

Hahar se isprva približio lešu i počeo svom težinom skakati po mačkinoj lubanji, kličući od veselja i umirući od histeričnog smijeha na svoju izjavu „da su mački izletjele bjeloočnice na asfalt“:


Nakon početnog iživljavanja, nastavio je divljačko šutiranje obamrlog mačjeg tijela, malo u zrak, malo u daljinu, pa bi ga opet nastavljao gaziti tenisicom, primijetivši „da se sav zakrvario od glupe mačketine“, ali ne prestajući skakati po njoj:


Malo iza toga, ponesen osjećajem frajerskog ponosa i popraćen zadivljenim pogledima prijatelja, genijalno se dosjetio upotrijebiti mačji leš kao loptu, počevši s prijateljem u kockastom dresu igrati „nogomet“, što je ovaj spremno prihvatio, likujući jer je blizak drug frajeru tog kalibra:


Zadovoljivši zov svoje čudovišne ćudi, dječak u crnom odlučio se na završni šut pa je tako raspadajući leš promptno odletio kroz zrak do obližnje garaže. Sve bijaše popraćeno nadobudnim hihotanjem i letimičnim pogledima glavnog hahara prema prijateljima, ne bi li se osvjedočio njihovim uzdasima divljenja:


Ovo je konačno, izmijenjeno i dopunjeno izdanje izmrcvarenog mačjeg tijela (lijevo oko je iscurilo, a kroz guzu joj izlaze krvavi, nagniječeni unutrašnji organi) nakon ove prijezira vrijedne igre tako mladih osoba prepunih gnjeva i neobjašnjive agresije:


Treći dječak, kojega na slikama nema, stajao je postrance i preklinjao ovu dvojicu da prestanu i da ostave jadnu životinju na miru. Nisu ga poslušali, još se okomivši na njega „što je tako pederast“. Baš me briga što su ti dvanaestogodišnjaci zapravo još djeca. Baš me briga što su u toj dobi, kao, očekivano nezreli, ludi i nepromišljeni. Baš me briga i što je mačka i prije njih bila mrtva pa joj nisu oni neposredno oduzeli život. Ta djeca su monstrumi cijelim svojim bićem! Nemaju apsolutno nikakvog opravdanja jer kako je onaj treći dječak mogao biti bistar i razuman te ih odgovarati od akrobacija s lešom? Ako on može pametno razmišljati, mogu i oni, ali je razlika u tome što ne žele. Razlika je u tome što im nešto očito potiče ogromnu agresiju koju ne znaju kako kanalizirati, osim da se iskaljuju na životinjama ili nad svojim vršnjacima, kako tko. I to na još ovako morbidan i osnovnih emocija lišen način. Ma, kao što rekoh, nisu čak bitne ni emocije, ali kako im se nije gadilo uopće doticati taj leš i kako im u glavi nije odzvonilo ono „hej“ koje bi ih alarmiralo da čine nešto loše?

Naravno da je kriv odgoj. Meni takvo što u djetinjstvu nikada ne bi palo na pamet, ne samo zato što sam, eto, djevojčica; imam ja i dva nećaka koji bi se također, vidjevši na cesti muhama napadnut mačji leš, s gađenjem odmaknuli od njega i potražili si neku normalniju i nadasve životniju zanimaciju. Krivi su roditelji, neupitno su krivi, iako vjerojatno ni ne znaju za sinovljevu uličnu nogometnu partiju. Da su se potrudili usaditi mu samo fundament ljudskih i etičkih vrijednosti, do te partije ne bi ni došlo. Nisu se potrudili. Nisu. Osim toga, abnormalna količina nasilja u medijima toliko je prisutna da nije ni čudo što djeca usvajaju priloženi obrazac ponašanja kao sasvim normalan i prihvatljiv. I opet su krivi odrasli. No, to im nikako ne može biti opravdanje. To više nisu djeca od 4 godine koja ne znaju što čine; u pitanju je dijete na korak od puberteta koje bi već, neovisno o odgoju i medijima, trebalo lučiti prihvatljivo od neprihvatljivoga, po nekoj temeljnoj logici stvari. Što je najgore, duboko sam uvjerena da dijete čak ni nije intelektualno zakinuto za tu sposobnost; ono samo ne želi. Ne želi jer mu paše kretensko ponašanje. A paše mu jer time oslobađa gnjev. A gnjevan je jer ga njegovi roditelji ne usrećuju. A roditelji ga ne usrećuju jer ni sami nisu sretni. A nisu sretni jer su zaglibili u apatiju. A apatični su jer ni njih njihovi roditelji nisu usrećivali. A stanje usrećenosti je osnovni preduvjet za razvoj zdrave ličnosti u djeteta. A zdrava ličnost se razvija ljubavlju, strpljenjem i posvećenošću. A ljubav, stpljenje i posvećenost su danas relikti. A takvi relikti ne nastaju uslijed manjka novca ili vremena, već uslijed manjka volje. A ni manjak volje ne nastaje uslijed manjka novca i vremena, već uslijed viška lijenosti. S lijenošću se, pak, rađa. I umire. Isto onako kako umiru ova djeca, a da još pravo nisu ni počela živjeti.

U mislima vrtim samo jedno. Ako je s takvom lakoćom mogao skakati po glavi beživotne mačke, hoće li za desetak godina isti taj dječak s istom tom lakoćom moći skakati i po truplu ljudske žrtve koju je trenutak prije usmrtio, u naletu dobro poznatog entuzijastičnog gnjeva iz djetinjstva? Mislite da pretjerujem? Pogledajte u udžbenik Kaznenog prava, naići ćete na frapantne primjere iz prakse. Prolistajte dnevne novine, učinak je isti. Vjerujete da će se tijekom odrastanja taj dječak promijeniti? Koliko ste sigurni u to? Jer pitam se tko će ga uopće u međuvremenu odgojiti?

Pitanje čak nije niti retoričko, a odgovor je bjelodan: nitko, sramoto sramotna, nitko!

P.S.1 - Mala maco, R.I.P. Zaslužila si.
P.S.2 - Molila bih upućene blogere da mi otkriju zašto mi se u tekstu posta poremeti poravnanje "justify" na "left" kada u post dodam player sa radioblogclub.com? A bez toga je normalno "justify". I ako znate rješenje, trebam li nešto promijeniti u html kodovima playera ili samog bloga? Unaprijed hvala!

četvrtak, 26.06.2008.

Ono što nikada razumjeti neću

Pjesma za ugođaj: Things I Don’t Understand – Coldplay (lyrics)

- naviku odlaska na počinak sa šminkom na licu
- vozače koji s prstom u nosu čekaju zeleno svjetlo, misleći da ih nitko ne vidi
- ulijevanje vode iz slavine u čašu tako da se pusti voda i čaša gurne pod slavinu dok se voda slijeva po rubovima čaše i poslije kaplje po odjeći i podu, umjesto da se prvo stavi čaša pod slavinu, pa se pusti voda, pa se ugasi voda, pa se čaša makne ispod slavine
- direktno ispitivanje poznanika o visini njihove plaće
- sklonost pečatnjacima
- dugačak nokat na malom prstu muškarca
- žene koje ne depiliraju pazuh i noge
- tko smišlja viceve
- dugačke, kandžolike nokte na nogama (muškaraca, a pogotovo žena koje još na njima naprave i francusku manikuru)
- ružne, nedavno izgrađene spomenike u Ulici Republike, tzv. „radijatore“
- profesora koji te sruši, a točno si odgovorio
- majke koje prvo obližu dudu pa ju gurnu djetetu u usta
- muške „prijatelje“ koji ti se više nikada ne jave nakon što nađeš novog dečka
- žene s mišokovačevskim brkovima
- zašto starije žene nose trajnu i obvezno se šišaju na kratko
- po čemu je Zuhra komičan
- one night stand s potpunim neznancem
- tenisice s visokom potpeticom
- zašto se u serijama i filmovima glumci ne izuju prije podizanja stopala na krevet
- drskost šalterskih djelatnica
- dobrovoljno izlaganje teroru Thompsonove glazbe
- konstantne promjene pravopisa na koje nitko ne obraća pažnju
- rukavice bez prstiju
- aute iz kojih neukusno trešti glazba
- ljude koji bi se odrekli svoga djeteta da je gay
- žene koje trpe zlostavljanje
- rečenicu „tako mora biti“
- puštanje pit bull-a ili slične pasmine da se slobodno šeću među ljudima
- sedmogodišnjaka s vlastitim mobitelom
- zašto dobrice uvijek ispuše
- što bauštelci misle postići zviždanjem
- lov kao hobi
- zašto se žene izruguju „konjolikom licu“ Sarah Jessice Parker, istodobno se boreći protiv toga da ih se prosuđuje samo po izgledu, negodujući zbog sveprisutnosti Photoshopa te hvaleći na sva usta kampanje za stvarnu ljepotu
- psića kao modni dodatak koji ubrzo misteriozno iščezne
- zašto ne mogu zaspati ako nisam pokrivena
- posao krvnika u zemljama koje dozvoljavaju smrtnu kaznu
- svađe ljubavnih parova u javnosti
- koliki kreten moraš biti ako vjeruješ lancima sreće i prosljeđuješ ih dalje
- prodavačice u dućanima koje se ponašaju kao da su viša rasa
- naviku ne zatvaranja čepa od flomastera ili gel-olovke
- zašto dim pušača u blizini ide uvijek u mom smjeru
- zašto mi uvijek, ali baš uvijek sladoled u kornetu ili na štapiću kapne na odjeću
- zašto nakon popodnevnog sna osjećam monstruoznu želju za slatkim
- besramnu upornost akvizitera
- cure kojima proviruju tangice ili pola guze zbog hlača niskog struka
- majke koje napuste svoju djecu
- ljude koji šutaju mačke i pse
- nošenje kute u školama
- zašto mi svako malo nestaju bookmarksi iz Mozille pa ih moram ponovno unositi
- kako ikome mogu biti lijepe cipele s punom petom
- ljude koji skrive prometnu nesreću i pobjegnu, ni ne osvrnuvši se je li tko ozlijeđen
- ljude koji se važno koriste izrazima iz rječnika stranih riječi, a ne izgovore ih točno ili ih upotrijebe u krivom kontekstu
- ljude koji tijekom filma u kinu glasno komentiraju
- mljackanje
- životnu filozofiju onih koji sjede na klupicama preko puta osječke Fine i satima bulje u prolaznike i svoje nepropisno parkirane motocikle na pješačkoj stazi
- papkaste policajce koji ih ne kažnjavaju
- zašto se Osijek iza 20h pretvara u pustaru
- zašto te u nagibnom vlaku za Zagreb posluže Nesicom tek pred sam kraj putovanja
- kako ikome stariji ljudi mogu biti dosadni
- podizanje ruke na dijete
- rečenicu „novac nije bitan“
- nošenje sandala i čarapa zajedno
- „Mijenjam ženu“ i količinu dobrovoljne blamaže sudionika
- opremanje auta diodama, subwooferima, kojekakvim naljepnicama, presvlakama i inim kvazituning ispljuvcima
- zašto se ženski časopisi obraćaju čitateljicama kao da su sve redom zaposlene u fancy uredu neke velike korporacije
- vjeruju li doista žene da su prozirne bretelice grudnjaka nevidljive
- prstenje na nožnim prstima
- zašto ne postoji dozvola za vlasništvo nad životinjama
- zašto u školama ne postoji predmet Život
- pljeskanje na himnu
- zašto histerična profesorica matematike nije dobila momentalni otkaz kada je ošamarila mog razrednog kolegu
- zašto orgazam nema osjetilnog konkurenta
- zašto ne mogu slušati James Blunta bez plakanja
- kako se postaje džubre
- kamenčiće na prednjim zubima koji izgledaju kao karijes
- po čemu je Kate Moss „ikona stila“
- zašto su žene većinom u hlačama
- zašto susjed misli da su mi oči na prsima
- kako netko može brzo tipkati bez greške, uopće ne gledajući u tipkovnicu
- ljude koji jedu životinjske oči, jezik i ostala čuda
- što to drugi čuju u cajkama, a ja ne
- što vozačima kamiona predstavlja fotka razgolićene starlete u kabini
- zašto nitko koga znam ne gleda moj omiljeni „Drugi format“
- zašto se svi guraju u nesnosnim gužvama kako bi bili na otvorenju nekog shopping centra i što prije im ostavili svoj novac za koji, već poslovično, tvrde da ga nemaju
- kako itko ima želudac za uskočiti u sveprisutne, preružne gumene klompe u boji
- zašto je čitanje (p)ostalo out
- zašto ljudi slijepo vjeruju reklamama (Mr. Proper NE RADI teške poslove umjesto vas, helou!)
- otkud mi strpljenja za ispisivanje ovolikih natuknica
- ...

Da me ubijete, ne razumijem. Ne uspijevam dokučiti. Magli mi se. Naprežem mozak, ali ne ide. Pokušavam pronaći logiku, ali mi izmiče. Pitam se jesam li možda ja nenormalna? Da sve pojednostavim, jesam, nenormalna sam. Drugog objašnjenja nema jer previše je upražnjavatelja gore navedenih aktivnosti, tako da oni očito predstavljaju neku normalu, dok ja predstavljam ono nenormalno. I još šačica mojih istomišljenika. Abnormally, but sane. Happy, but out of frame. Kineska narodna mudro zbori:

„Reci mi i zaboravit ću; pokaži mi i upamtit ću; no tek kad me uključiš, razumjet ću.“

Lijepo, ali ja nikako ne želim biti uključena u išta od navedenog. No zato želim nešto drugo: prišapnite mi što sve ne razumijete vi?

petak, 20.06.2008.

Tres chic družica

Pjesma za ugođaj: My Immortal – Evanescence (lyrics)

Svi vi koji me običavate razveseljavati redovitim pojavljivanjem na pragu mog virtualnog doma, znajte da danas vaša gostoprimka ima jedan malo drugačiji tekst za vas. Naime, neću ga pisati ja, već moja družica koja vam se silom želi predstaviti na ovom blogu. Ona iz naslova. Dajte joj šansu i ne srdite se što sam danas uzela pauzicu, nesebično prepustivši riječ nekoj drugoj, i to još tres chic, oratorici.

Konnichiwa, svima! Oprostite na pogreškama u mom izražavanju, dala sam Kinky da lektorira napisano jer ja inače nisam Hrvatica rođenjem, a hrvatskom sam jeziku tek odnedavno priučena. Ako nisam Hrvatica, što sam? Japanka. Zato ono „konnichiwa“, što na japanskom znači „dobar dan“. Pa, dakle, želim vam dobar dan. I, da ne zaboravim, red je da se predstavim. Malo se pribojavam ovako javno izreći svoje puno ime jer nije baš učestalo pa bih lako mogla biti razotkrivena, stoga ću vam odati samo inicijal. Ime mi počinje sa „L“. L kao Lipik. Ili lizalica. Hmda, baš se pitam otkud mi upravo ova asocijacija.

Što je toliko zanimljivo na meni? Nisam neskromna, ali činjenica jest da imam jako, ali baš jako, JAKO, staru i razgranatu obiteljsku lozu koja seže, vjerovali ili ne, još u razdoblje od prije tri tisuće godina! Moje pretke tijesno su povezivali s faraonima, pronalazivši ih pokopane čak i u njihovim grobnicama, bok uz bok s mumijama! Morbidno, znam, ali navodno su se tamo našli u službi religije. Jedan dio njih bio je blizak i s američkim Indijancima, Grcima i Rimljanima, potpomažući im u svakodnevici, ali i u ritualnim ceremonijama koje su upražnjavali. Oduvijek smo bili radišna i marljiva familija.

Zapravo sam ja, ovako kako izgledam danas, neposredni potomak onih članica obitelji koje su se doselile u Japan u 6. stoljeću. Iz Japana su emigrirale posvuda, preko Kine pa sve do Zapada, kao i do same Hrvatske. Družile su se s japanskim aristokratima i šepurile se, okićene skupocjenim ukrasima, u najvišim krugovima japanskog društva. Ako mislite da sam i ja pozerica poput njih, varate se. Stidljiva sam i gotovo da se i ne pojavljujem u javnosti, osim, eto, uz Kinky i uz još možda nekoliko prijateljica Osječanki. Što mi je sasvim dovoljno jer svoje društvo pomno biram, ne želeći se družiti s bilo kim. A, ruku na srce, mnogi ne žele ni mene u svojoj blizini jer su, ne jednom, znali reći da sam staromodna i dosadna te da ne pripadam njihovom podneblju. To me malo ražalostilo, ali, srećom, moja Kinky nije poput većine; bez predrasuda se počela družiti sa mnom, pozivati me u zajedničke šetnje za sunčana vremena i na popodnevne kavice te me sa sobom voditi u goste, ne obazirući se na podrugljive poglede prolaznica (da, baš prolaznica, ne prolaznika), a zauzvrat je dobila odanu prijateljicu. Pusa, najdraža Kinky i hvala ti što si me pridigla iz društvenog mrtvila!

Ma, kad bolje razmislim, zašto bih bila anonimna? Ponosno ću vam se predstaviti punim imenom pa što bude, bit će. Ime mi je, dakle, Lepeza. Da. Ja sam Lepeza, a, ako me sjećanje dobro služi, Japanci me zovu Sensu. Između ostalog. Možda ste me koji put i zamijetili u Kinkynom društvu, ne bih se čudila, pošto najviše zajedničkog vremena provodimo čim temperature dosegnu kojih 25 stupnjeva. Kinky me doslovno obožava, mene i moje rodice smatra pravim umjetničkim djelima u malome, a čak me i fotografirala te dopustila da vam se pokažem u svom punom sjaju:


Kao što vidite, slična sam svojoj vlasnici. I ja sam crnka, i ja volim nakit, i meni je najdraža boja crvena, a ljubav prema cvijeću koju dijelim s Kinky pokazujem svaki put kada me raširi, onako ljupko, jednim pokretom ruke. I sada recite da nisam chic! Poznajem Kinky još iz vremena kada bijaše djevojčica, a doputovala sam joj ravno iz Japana; tako kaže Kinkyna majka jer mi smo tada još bile djeca pa se ne sjećamo svih detalja. Pamtim da je uvijek bila nježna prema meni i pazila da me ne slomi, no jednom umalo jest. Nenamjerno. Ako znamo da tres faciunt collegium (ili da, u prijevodu, trojica sačinjavaju društvo), onda je logično da je Kinky, društvena kakva već jest, pozvala još jednu moju rođakinju da nam pravi društvo. Ta rođakinja ne izgleda raskošno poput mene jer još je poprilično razigrana i djetinjasta, ali ju Kinky ipak povremeno izvede van, da joj bude pri ruci kada sam ja umorna ili bezvoljna, što je rijetkost. Da ne bi ispalo kako sam zabrazdila u samohvalu, prilažem i rođakinjinu fotografiju jer i ona je lijepa na svoj način:


A tko vam je ljepši, procijenite sami. Baš me zanima odgovor jer, eto, nikako da se riješim tog natjecateljskog duha koji me neprekidno potiče da budem dobra i bolja i najbolja. Tako. Inače, jeste li znali da se mi, hladilice, dijelimo u dvije osnovne skupine:

1) Bez sklapanja, ravne (stare preko tri tisuće godina, a svojim oblikom punog mjeseca simboliziraju jedinstvo i Sreću; najpopularnije tijekom vladavine kineske dinastije Han)
2) Na sklapanje, rebraste (popularizirale se kasnije, za vrijeme dinastije Ming, postavši simbol učenjaka kojima su bile inspiracija u pisanju pjesama, nakon čega su ih sklapali i spremali u rukave svojih oprava)


Kinky kaže da su joj draže ove kao što sam ja, na sklapanje, jer joj zauzimamo manje mjesta u torbici. Toliko je pažljiva da sada traži prikladan etui za mene kako se ne bih oštetila tijekom transporta. Oduvijek je bila picajzla, što mi je ponekad stvarno tlaka. Osim što se dijelimo u dvije skupine, također imamo i preko nekoliko zadaća:

1) Mahanjem stvaramo vjetrić koji rashlađuje vlasničino lice i dekolte
2) Mahanjem ujedno rastjerujemo napasne insekte
3) Resimo vlasnicu kao simpatičan modni dodatak
4) Predstavljamo vlasnici toplu uspomenu na neku osobu, događaj ili mjesto


Materijali od kojih možemo biti načinjene su različiti, a moje najstarije rođakinje bile su načinjene od listova palme i svakojakih grančica, kao i od ptičjeg perja, pogotovo od perja nojeva, paunova i ždralova. U Kini su nam drške izrađivali od bambusa, a drugdje i od različitih vrsta drveta, od bjelokosti, sandalovine i sedefa, što je bio prilično skup sport. U novije vrijeme, rađaju nam se i plastične rođakinje, mnogo komercijalnije od svojih prethodnica. U Japanu i Kini su nas čak izrađivali i od željeza, koristeći se nama kao oružjem, ali po prirodi smo pacifistice i to nam se nikako nije dopalo. S druge strane, naš se plašt izrađuje od papira, svile, prozračnih tkanina i perja, a ukrašavaju nas perlicama, kristalčićima i predivnim vrpcama. Posebno skupocjene inačice su one sa plaštevima oslikanim kistom poznatih slikara ili, pak, primjerci ukrašeni krasopisom ispisanim poemama kojima smo nerijetko i same bile muze. Mojoj Kinky se posebno sviđa ples sa lepezama za koji kaže da je iznimno erotičan i mazan, nasuprot energičnom trbušnom plesu kojeg također obožava. Ako vas zanima kako izgledaju moje rođakinje, iznenadili biste se brojnošću i ljepotom oblika u kojima se pojavljuju. Ovo su samo neki, a Kinky je, naravno, najdraži oblik u kojem se i sama pojavljujem, onaj treći, tzv. „brise“:


Osim estetike, Kinky poklanja mnogo pažnje i simbolici, a naša simbolika ju je zauvijek osvojila. Naime, prema japanskom vjerovanju, vrh drške lepeze simbolizira početak života, a rebarca plašta predstavljaju životne puteljke koji se protežu u svim smjerovima, donoseći svojoj vlasnici naklonjenu sudbu i sreću. Ne, nije Kinky praznovjerka koja vjeruje da je posjedovanje komada finog drveta i papira u obliku lepeze odgovorno za sreću u njezinom životu. Ona samo uživa u pogledu na svoju hladilicu koja ju, prisjetivši se pridodane joj simbolike, potiče na razmišljanje o tome na koji je puteljak i sama zakoračila te koliko je blizu ili daleko od ciljeva koje si je zacrtala. Krasopisom, također na plaštu lepeze. Ali one nevidljive, misaone, da joj ukrašava misli, usmjeravajući ih prema Sreći koja ih raširenih ruku priziva.


U jednom razgovoru, Kinky mi je povjerila da joj je žao što nema više vremena za proučavanje života mojih rođakinja koji jamačno bijahu zanimljivi i ovijeni mnogim tajnama, a žali i zbog deficita dostupne literature u kojima bismo mi, lepeze, bile glavne junakinje. Ipak, zahvaljujući svojoj radoznalosti, Kinky je proučila jednu zanimljivost koja ju je strašno zaintrigirala, odlučivši ju predstaviti i vama, a to je MISTIČNI JEZIK LEPEZA koji se od davnina prenosio s generacije na generaciju i do dana današnjega ostao naslijeđem ljubiteljica lepeza i svih koji su zainteresirani naučiti ga. Slijede najosnovniji, tajni znakovi tog lepezastog jezika:


LEPEZA POLOŽENA U BLIZINI SRCA – „Osvojio si moju ljubav.“
SKLOPLJENA LEPEZA DODIRUJE DESNO OKO – „Kada se možemo vidjeti?“
BROJ OTVORENIH REBARA PLAŠTA ODGOVARA – „U koliko sati?“
PRIJETEĆI POKRETI SKLOPLJENOM LEPEZOM – „Ne budi bahat!“
POLURAŠIRENA LEPEZA PRISLONJENA NA USNE – „Smiješ me poljubiti.“
SKUPLJENE RUKE KOJE DRŽE RAŠIRENU LEPEZU – „Oprosti mi.“
PREKRIVANJE LIJEVOG UHA S RAŠIRENOM LEPEZOM – „Čuvaj našu tajnu.“
SKRIVANJE OČIJU IZA RAŠIRENE LEPEZE – „Volim te.“
LAGANO SKLAPANJE RASTVORENE LEPEZE – „Obećajem da ću se udati za tebe.“
POVLAČENJE LEPEZE DUŽ OČIJU – „Žao mi je.“
DODIRIVANJE VRHA LEPEZE PRSTOM – „Želim razgovarati s tobom.“
PRISLANJANJE LEPEZE UZ DESNI OBRAZ – „Da.“
PRISLANJANJE LEPEZE UZ LIJEVI OBRAZ – „Ne.“
RAŠIRIVANJE I SKLAPANJE LEPEZE NEKOLIKO PUTA – „Okrutan si.“
ISPUŠTANJE LEPEZE IZ RUKE – „Bit ćemo prijatelji.“
POLAGANO LEPEZIRANJE – „Udana sam.“
UBRZANO LEPEZIRANJE – „Zaručena sam.“
POLAGANJE DRŠKE LEPEZE NA USNE – „Poljubi me.“
ŠIROKO OTVARANJE LEPEZE – „Čekaj me.“
DRŽANJE LEPEZE BLIZU GLAVE – „Nemoj me zaboraviti.“
DRŽANJE LEPEZE BLIZU GLAVE S ISPRUŽENIM PRSTOM – „Zbogom.“
LEPEZA U DESNOJ RUCI ISPRED LICA – „Slijedi me.“
LEPEZA U LIJEVOJ RUCI ISPRED LICA – „Željna sam tvog društva.“
DRŽANJE LEPEZE PREKO LIJEVOG UHA – „Želim te se riješiti.“
POVLAČENJE LEPEZE PREKO ČELA – „Promijenio si se.“
BRZO OKRETANJE LEPEZE U LIJEVOJ RUCI – „Promatraju nas.“
BRZO OKRETANJE LEPEZE U DESNOJ RUCI – „Volim drugoga.“
DRŽANJE RAŠIRENE LEPEZE U DESNOJ RUCI – „Predostupan si.“
DRŽANJE RAŠIRENE LEPEZE U LIJEVOJ RUCI – „Dođi da razgovaramo.“
PROVLAČENJE LEPEZE KROZ DLAN – „Mrzim te!“
POVLAČENJE LEPEZE DUŽ OBRAZA – „Obožavam te!“
POKAZIVANJE SKLOPLJENE LEPEZE – „Voliš li me?“
MUŠKARAC POKLANJA LEPEZU – „Ljubim te i divim ti se.“

Eto, tako vam mi, lepeze, komuniciramo. Zar nismo neodoljive? Moram pohvaliti Kinky jer je naučila većinu tajnih znakova, ali je sklona zavođenju samo jednog muškarca koji, doduše, ne poznaje ovaj tajni jezik pa se zavode pogledima, pokretima i riječima, a Kinky svoje lepezaste geste koristi upravo u svrhu koja im je i namijenjena – u svrhu tajnovitosti svojih osjećaja. Huh, nije lako imati za vlasnicu romantičnu sanjarku koja živi, kako u sadašnjosti i budućnosti, tako i u prošlosti pa ju arhaične igrarije sa mnom zabavljaju toliko da me ponekad boli cijelo tijelo od njezinih razigranih prstića. I treba, barem ne trunem u naftalinu kao većina mojih rodica.


Čujte, prije sam žalila što nas smatraju suvišnim i staromodnim pripadnicama nekih drugih vremena, ali sada mi je čak i drago. Egzotične i mistične kakve jesmo, razlikujemo naše vlasnice koje se hlade sa stilom u masi pomodarki koje pobožno žive po tuđim pravilima, užasavajući se nametnuti vlastita. Poput moje Kinky koja se dokono lepezira pod budnim okom okolnih navirivačica. Čini se da sam i previše brbljala pa ju odoh upitati vodi li me u popodnevnu šetnjicu osječkim ulicama.


A Kinky prislanja lepezu na desni obraz te joj nijemo odgovara. Kako glasi odgovor, zaključite sami. I ubuduće, susretnete li ih, poklonite barem smiješak ovim družicama. Jer smiješak je tres chic u svako doba, hladili se vi besmrtnom lepezom, bezličnom klimom ili banalnim novinama.

Sayonara.

P.S. Nikako u editoru ne mogu unijeti slovo "e" s crticom, u riječi tres chic, pa ne zamjerite.

nedjelja, 15.06.2008.

Molim, bez ruganja

Pjesma za ugođaj: Sexy Magazin – Psihomodo Pop (lyrics)

Ripper kaže:
„svi te tapšu, svi te vole
kada kreneš prema dole
na putu prema dole
na putu prema dole“

A što biva kada si na putu prema – gore? Tapšu li te i tada? Vole li te i tada? Dobro poznat, uigran odgovor uvijek iznova iznenadi. I, znate... izazove podosta sažalijenja u očima nijemog promatrača. Ili, u ovom slučaju, rječite promatračice.

Prisjetite se svih onih životnih scenarija u kojima se čovjek osjeća posebno usrano. Sruši li vas najozloglašeniji sveučilišni profesor po peti put na usmenom, svi će vas bodriti opaskama o njegovom urođenom kretenizmu, o vašem neupitnom akademskom znanju kojemu smrad nije dao priliku da izađe na svjetlo kabinetskog okna, o idućem roku na kojemu biste trebali biti sretnije ruke i o onome jednome danu kada ćete se svim tim padovima samo sjetno nasmiješiti, grčevito stiščući tuljak diplome u, ne više tako znojnim, dlanovima. Ostavi li vas dečko, svi će vam trubiti da je u pitanju bezosjećajno džubre i kukavica, nezreo da se suoči s problemima u vezi i riješi ih, a ne da pobjegne s prvom raspoloživom usidjelicom koja gaji jednu jedinu životnu želju, a to je ulazak daj-šta-daš-falusa u njezino paučinasto međunožje. Napomenut će vam i da ćete ubrzo zasigurno upoznati Onog Pravog uz kojega će vam sinuti da je postojao nebeski razlog onome prekidu i da ćete s njim konačno upoznati Sreću (što je, u najvećem broju slučajeva, točno). Premine li vam član obitelji, svi će vas sućutnim pogledom i ispod glasa uvjeravati da vrijeme liječi sve rane, da ste izdržljivi borac kojemu Bog nikada ne bi dao više nego što može podnijeti te će koji put otipkati vaš broj ne bi li provjerili oporavljate li se ili trebate njihovu svesrdnu pomoć. Konstruira li frizerka na vašoj glavi statički prizor elementarne nepogode, svi će vas ohrabrivati da će kosa narasti za tren oka, da i ne izgleda baš toliko loše te da, sebi svojstveno, pretjerujete. To što izgledate kao neuspjela mješavina Kelly Osbourne i Eltona Johna, nikom' ništa. Dok ste u ulozi gubitnika, svi su na vašoj strani.

No, i sam Gundulić kaže da tko bi gori, sad je doli, a tko bi doli, gori ustaje, zar ne? Tako ni gubitnik nije vječito gubitnik pa se vrlo skoro mora početi nositi s određenom kvantitetom Sreće koja mu se prosipa po putu. I tu je kvaka. Uočivši vašu Sreću, ljudi vas više ne tapšu po ramenu, ljudi vas više ne vole kao nekada, oh ne! Oni rijetki koji su srcem iskreno uz vas, da, oni će s vama (po)dijeliti radost, ali svi drugi će, s lažnim smiješkom i bljeskom jala u oku, mahnito kopati po blagu svoje percepcije ne bi li uočili kakvu nepravilnost u vašem životu i izveli fantastičan zaključak da, eto, ipak niste baš toliko sretni. Takvi mizernjaci se dijele u dvije skupine:

1) Oni koji trenutno možda jesu uspješniji od vas (zbog dobi ili povoljnijih životnih prilika), ali vam zavide na osobnosti kakvu njegujete, a kakvu oni nemaju i na entuzijastičnoj vedrini duha s kojom, ruku pod ruku, kročite kroz svakodnevicu, a oni kroče mimo nje

2) Oni koji nisu uspješniji od vas (zbog dobi ili nepovoljnijih životnih prilika), ali umjesto da se pozabave pustinjom vlastitog života, jednostavnije im je rovati po oazi vašega i ljubomorno skenirati sve ono što vi jeste, a što oni nikada neće biti

Jednaki su jer, uspješni ili ne, svima im nedostaje ono najvažnije: iskričav temperament, iskričave ideje, iskričave misli, iskričava djela, iskričav pogled i, u konačnici, iskričav život. Svjesni su svoje neiskričavosti, bolno su svjesni, a za bilo kakvu promjenu su, naravski, preinertni. U toj svojoj inerciji su i samodopadni, vjerujući da ako oni nemaju snage učiniti vlastiti život sretnim i nesvakidašnjim, da po istoj nazadnoj recepturi živi i svatko drugi. A tog drugog, koji si je život uistinu uspio učiniti vrijednim življenja, proglašavaju isfrustriranim lašcem koji zapravo uopće nije sretan, već se samo isfurava da jest. Čudnovata teorija. Bila bi smiješna da nije žalosna jer žalostan je moment koji pojedinca natjera da uvjerava samoga sebe kako netko drugi nije sretan i uspješan, samo kako bi oprao ruke od odgovornosti za vlastito nezadovoljstvo. U maniri samog Poncija Pilata. Skroz do laktova.

Sada se prisjetite svih onih životnih scenarija u kojima se čovjek osjeća posebno veličanstveno. Odjenete li na sebe odjevnu kombinaciju koja savršeno podcrtava vaše sjajno raspoloženje tog subotnjeg popodneva, mizernjakinja će suptilno primijetiti da na sebi nosite možda mrvicu preintenzivnu paletu boja, ali ne zato što doista izgledate kao kopipejst Moire Orfei, već zato što mizernjakinja nema hrabrosti, a žarko želi nešto slično i sama odjenuti te neopterećeno prošetati gradom pa mora propisno potkopavati hrabrost koju imate vi. Dospijete li, vlastitim trudom i uz sve životne probleme koji su vas nepozvani snašli, pred sam kraj fakulteta, neupućeni mizernjak (koji lako moguće da nikada fakulteta vidio nije) će vam zlobno spočitnuti da ste studiranje mogli okončati i ranije, dajući sve od sebe da posumnjate u vlastite sposobnosti i, još važnije, da sebe uvjeri kako vi niste toliko sposobni koliko se čini da jeste. Na stranu to što se nalazite licem u lice s uspješnim završetkom studija i na stranu to što u svoje sposobnosti nećete posumnjati nikada jer, pogađate, vaš iskričav temperament je iskričavo nadrastao neiskričava naklapanja praznjaka koji još uvijek tragaju za svojim sićušnim životićima. Šetate li se zagrljeni s Onim Pravim, mizernjaci neće povjerovati u vašu bliskost, nego će (pošto su sami zakinuti za jednu, najčešće uslijed drloga u svojoj duši) pakosno utvrditi da ste vas dvoje zapravo glumci pro bono, ali ne na kazališnim daskama, već na asfaltu gradskih ulica. Ma tko je vidio biti sretno zaljubljen?! Slovite li kao maštovita i svestrana osoba, mizernjaka će to toliko kopkati, sve dok mu životna mantra ne postane negiranje vaših iskrica, u ime neuvjerljivog opravdavanja vlastitog sivila. Ugleda li vas kako se široko osmjehujete, mizernjak se neće smješkati zajedno s vama, nego će ironično primijetiti da se smijete „k'o lud na brašno“ i da se jamačno pretvarate ne biste li njega, pazite, NJEGA obmanuli da ste sretni. Koja luda bahatost, bez pokrića i temelja.

Zašto se mizernjaci tako samouništavaju? Na prvi pogled, čini se da si pomažu negiranjem tuđih uspjeha, ne bi li sačuvali svoju savjest od peckanja uslijed mlakog životarenja za koje su si sami krivi. S druge strane, time si ne pomažu nimalo. Ako je netko postigao nešto što i sama želim postići, ja neću uvjeravati samu sebe da je to nemoguće i da dotični zasigurno laže, već ću se potruditi postići isto to, svojim mozgom i lepezom dodijeljenih mi karata. Život takve osobe će mi biti inspiracija, a ne izvor ljubomore i živciranja. Zašto? Zato što sam dovoljno hrabra da ja budem gospodarica svome životu, a ne on meni i dovoljno sam jaka da budem nadahnuta, a da pritom ne mislim da me izvor mog nadahnuća ugrožava. Mizernjaci se osjećaju ugroženo, boje se i reagiraju sukladno svojim slabostima. Jer negirajući vas, prikazuju sebe hrabrima. To je ono najgore, klopka samozavaravanja. Suosjećam jer opak je sustanar ta nutarnja nesreća.

Winston Churchill bio je jasan: „Imate neprijatelje? Odlično! To je znak da ste se barem jednom u životu zauzeli za svoja stajališta.“

U prijevodu, govorili ste sebe, pisali ste sebe, živjeli ste sebe. A to se najmanje jednom mizernjaku neće svidjeti jer sam je lišen te vještine samoživljenja. Napast će vas, zavidjet će, negirat će vas. A vi, vi se prisjetite ovog teksta i zaklopite oči u znak razumijevanja: mizernjak je samo jedna nesretna jedinka.

I zato, molim, bez ruganja.

P.S. Mizernjak nije pogrdan naziv jer dolazi od riječi „mizerija“, što znači nesreća, pa je ovaj naziv prigodan za opisane likove koji imaju tu nesreću da ih snađe – nesreća.

nedjelja, 08.06.2008.

Tko je vaš Bog (ili Božica)?

Pjesma za ugođaj: One Of Us – Joan Osborne (lyrics)



Koješta! Nema dugo kako mi je jedna bliska osoba ležerno predbacila da sam se „odmetnula od Katoličke crkve i Boga“. Prvo što mi pada na pamet je udžbenik filozofije i crno-bijela grafika jednog divljenja vrijednog Nizozemca, ekskomuniciranog Spinoze, u popodnevnoj šetnji dok uokolo ukočeno stoje zgranuti pravovjerci, streljajući ga osuđujućim pogledom ispod namrštenih obrva. Drugo što mi pada na pamet je upitnik pored onoga „i Boga“, iz sintagme s početka teksta. Još nekolicina nerazumnih pripadnika moje okoline dijeli mišljenje tog predbacivača, ali potajice jer nemaju petlje izreći mi ga u lice. Pretvaraju se da su nekonfliktni, a najveći konflikti se zbivaju upravo u njihovim lubanjama. Oni toga nisu svjesni. Pitam se je li nesvijest ono najgore što te može snaći ili je možda baš - ono najbolje? Zatim se prisjetih svog legendarnog siječanjskog teksta Lopuža je penetrirala, legendarnog utoliko što bijaše blagoslovljen s preko tristo (300!) komentara u kojima ofenzivu na moj blog, toksično-laičkim nasrtajima, vrše dežurni dušebrižnici iz svih krajeva premile im domovine. Vrhunac vlastite sirovosti dosežu kada olako stavljaju znak jednakosti između moje averzije prema RKC, o kojoj (u ovoj nedemokratskoj državi) valjda imam demokratsko pravo barem pisati, ne vrijeđajući nikoga, i mog navodnog izostanka vjere kao takve, bahato me nazivajući nevjernicom!

Eto, to je ono što kod katoličke (a i svake druge slične njoj) populacije prezirem. Čim razmišljaš suprotno od njih, automatski te bacaju, poput zgužvanog papirića, u jedan od svojih crkvenih koševa nevjerovanja jer svatko tko ne dijeli njihova uvjerenja i navike je, logično, ili nevjernik ili sektaš ili, u najgoroj varijanti, darkerski sljedbenik Sotone, glavom i bradom. Ne, ovaj put (pogotovo) ne generaliziram, a dokaz mi je sva sila komentara ostavljenih tom šampionu među tekstovima. Ako mi ne vjerujete, uvjerite se sami. Da uvijek postoje iznimke, pa tako i među katolicima, to uopće neću naglašavati jer naglasila sam i tada pa su uspjenjeni, virtualni križari sve to propisno previdjeli i stali sustavno hraćkati po meni, nevjernici. Zaboravljajući kako njima, vjernicima, njihova religija upravo to zabranjuje. Rugala se sova sjenici; s tim da ova sjenica, za razliku od sove, SVOJU vjeru živi posve ispravno.

No, nije to sve. Kadgod mediji dadu riječ nekom od pripadnika klera, nezaobilazna je tugaljiva primjedba kako „ima sve više odmetnika od Katoličke crkve i Boga“. Odmetnika. Hm. Tko su odmetnici? Vjerujem da pritom nisu aludirali na kojekakve griješne zločince jer kriminala je bilo oduvijek i uvijek će ga biti. Aludirali su, dakle, na one koji su počeli sumnjati u dobronamjernost RKC i, a to je zapravo novina, tu sumnju javno izricati. Aludirali su na one koji se usuđuju preispitivati riječi onoga s propovjedaonice ili, oh, koja drskost, onoga sa samog Mons Vaticanusa. Aludirali su na one koji u toj religiji pronalaze nelogičnosti i koji su odlučili stvoriti si vlastitu ili se okrenuti nekoj drugoj, svejedno. Uzroci? Uzroke pronalaze drugdje – od tehnologije i sveopćeg konzumerizma, preko utjecaja new age vjerovanja pa sve do moralne dekadencije današnjice. Sve je to prisutno, istina, ali i prije su ljudi bili rastrošni (ali im nije sve bilo dostupno kao danas), i prije su se stvarali novi pravci vjerovanja, i prije je dekadencija u RH plesala svoj pobjednički ples. Imam pitanje za RKC: zašto ne tražite uzroke u sebi? I još jedno, još važnije: zašto odmetanje od RKC poistovjećujete s odmetanjem od Boga???

Jesam li i ja odmetnica od RKC? Jesam. I krštena i pričešćena i krizmana, a već odavno ne idem na Sv.Mise. Ne vidim svrhu kolektivnog ponavljanja jednih te istih molitvi u kojima većina prisutnih ne vidi ništa drugo osim pukog automatizma. Ne podnosim miris jeftinog aftershave losiona koji dopire iz klupe ispred, od svježe obrijanog susjeda koji nakon Mise mlati svoju nesretnu ženu; jednostavno, ne želim boraviti u njegovoj neposrednoj blizini i blizini sličnih njemu, svjedočeći njihovom notornom licemjerju. Svećenstvo mi nije nikakav autoritet i nemam volje poklanjati svoju pažnju i dragocjeno vrijeme župniku koji s propovjedaonice politizira i nagovara prisutne za koju političku opciju da daju svoj glas na nadolazećim izborima (zna se, jel). Ako i poučava o ljubavi i poštenju, to znam i sama, ne mora me se na to podsjećati svake nedjelje, kao da sam senilna. Uopće ne smatram potrebnim postojanje nakićene građevine u koju se odlazi „k Bogu“, tim više ako kler ulupa hrpu novca na nepotreban prostor i grandioznost svojih pompoznih nastambi ili rođendanskih proslava (sjećate li se afere oko rođendansko-imendanske proslave Josipa Ružmana, župnika Župe blaženog Alojzija Stepinca, na sam uskrsni ponedjeljak i sa 200 uzvanika, na koju je utrošeno oko 50 000 kuna?), a taj novac je mogao uvelike pomoći obitelji nekog bolesnog djeteta, što bi jednom svećeniku trebalo biti mnogo prioritetnije. I uopće nije bitno tko je financijer, bitno je da se taj novac mogao humanije utrošiti. Poškropljavanje moje dnevne sobe vodom nad kojom je, kao, izmoljena ona automatizirana molitva je i tako formalnost. Da, davanje novca nije obvezno, većina svećenika neće odbiti posvetiti dom ako im ne daš ništa, ali nije u tome caka. Caka je u tome što neće odbiti primiti ako daš. A primljeno stavljaju u svoj džep i nešto malo u ministrantski, a sigurno ne u džep potrebitih. To je ono što me ljuti jer ne propagiram ja skromnost, propagiraju ju oni! Ljuti me i veličanje tog odmaka od materijalnog, u slavu duhovnog, a onda sami robuju (skupim) automobilima, oblinom jelu i piću, odjeći s potpisom, luksuznim satovima, namještenim, sponzorskim auto-tablicama koje vrijede nekoliko tisuća kuna i fizičkim užicima uz ruralne oltaruše. I meni je bizarna odredba o celibatu, ali ona je još uvijek dio katoličke vjere koju toliko zagovaraju, stoga, ne ševite se dok je na snazi. Zazirem od dvostrukih kriterija. Zašto bi jedan Vatikan morao sav biti u zlatu i kadifi? Pa i papa je samo običan čovjek, tretira ga se kao kralja, a on bi, baš ON, trebao biti prvi koji živi skromno, s obzirom na to koliko njegovih katoličkih podanika živi na rubu egzistencije, tješeći se riječima svog lokalnog popa kako „treba pronaći utjehu u vjeri“. Vjerujem da se crkveno neću vjenčati, a ni krstiti djecu. Neka moji potomci samostalno odluče žele li pripadati nekoj religiji jednoga dana. Ne idem ni na ispovijed; ne pada mi na pamet o svojoj intimi pripovijedati nekoj osobi samo zato što se naziva svećenikom, a možda bi puno više pikanterija mogao ispovijediti on meni nego ja njemu. Uostalom, mnogo toga što on smatra grijehom, ja ne smatram. Propitujem ono što me zanima, sumnjam, važem, evo, svoja nepodobna razmišljanja prenosim i vama, što kaže da sam neprikosnovena odmetnica, nisam li? Pitajte bilo kojeg klerika, kimnut će vam u znak potvrde.

Zanimljivo je da u ovakve diskusije nikada ne ulazim samoinicijativno; uvijek se u društvu nađe netko prozvan tko osuđuje moju i tuđu herezu. I onda, htjela-ne htjela, moram reagirati, u protivnom ispadam mulom bez valjanih argumenata. Dogodio mi se tako razgovor o djeci iz vjersko-mješovitih brakova i pitanju njihova krštenja. Izjasnila sam se da u takvoj situaciji ne bih krstila dijete uopće pa neka se kasnije samo odluči, na što me jedna strastvena obožavateljica katekizma (koja se, by the way, ševi prije braka i na vjerskim putovanjima laže udomiteljskoj obitelji da je zaručena kako bi s dečkom spavala u istoj sobi) uznevjereno i s gađenjem upitala: „Kinky, ti bi imala nekrštenu dušu u kući?!?!?!“ Dakle, milijuni ljudi, nekršćana, koji ne prakticiraju sakrament krštenja ne bi bili dobrodošli u njezin dom na duže vrijeme. Što reći? Doista sjajan primjer velike tolerancije spram različitog i doista sjajan dokaz da su svi ljudi braća i sestre, nema šta. Baš se pitam što bi joj na to rekao Isus s onog križića koji „pobožno“ nosi na prsima... S druge strane, meni ne pada na pamet bilo kojeg katolika ići „osvještavati“ i uvjeravati ga da imamo različita stajališta, a da su moja pravija; neka ljudi žive kako žele i neka vjeruju u što žele dokgod ne diraju mene. Blog je izuzetak jer tu nikoga ni u što ne uvjeravam, već javno iznosim svoje mišljenje koje možete i ne morati čitati, kao što možete zalaziti ovamo ili se ne vratiti više nikada.

Ono što ja želim podcrtati je da čovjek može biti veliki poštenjak i vjernik čak i ako ne pripada nijednoj organiziranoj religiji ili vjerskom pravcu pa čak i ako izražava sumnju u ove postojeće, trezveno ih propitujući. Zato i jest homo sapiens, hm, ili bi barem trebao biti. Kritičko mišljenje, kritičko mišljenje, zašto njegovo posjedovanje izaziva toliko kontroverzi? Da nije njega, ne bi ni koračanje prema naprijed bilo moguće, to je jasno kao dan. Sve su to samo svjetovne institucije koje imaju malo veze s duhovnim i kritiziranje istih nije istoznačnica s bezbožništvom. Stoga sam napravila brzinski presijek svih deset božjih zapovijedi koje katolicima predstavljaju smjernice u ponašanju i djelovanju, zapitala se koliko ih i sama slijedim te sam nadošla na zanimljivo otkriće, unatoč tome što me obilježiše kao ortodoksnu nevjernicu koja ne poznaje Boga.

1. JA SAM GOSPODIN, BOG TVOJ, NEMOJ IMATI DRUGIH BOGOVA UZ MENE!

Pa ni nemam drugih bogova jer smatram da za svakog čovjeka, neovisno je li religijaš, ateist ili agnostik, postoji jedan jedini Bog koji ga je stvorio te da svi mi, u konačnici, vjerujemo (ili ne vjerujemo) u isto, samo što to “isto” poimamo na različite načine. Moje osobno poimanje Boga je kompleksno, ali, ukratko, rekla bih da je to životna energija koja caruje u svakom živom i neživom biću, uvijek težeći ultimativnom Dobru.

2. NE SPOMINJI IME GOSPODINA, BOGA SVOGA, UZALUD!

„Spominjanje uzalud“ bi, po meni, bilo lažno zaklinjanje, a lažno se ne zaklinjem nikada; ni onime što držim božanskim, a ni onime što držim zemaljskim.

3. SPOMENI SE DA SVETKUJEŠ DAN GOSPODNJI!

Za mene je svaki dan gospodnji, aka božanski, jer svaki trenutak ovozemaljskog života smatram svetim, vrijednim truda, pažnje i življenja do maksimuma, kako na tjelesnoj, tako i na duhovnoj razini, a da pritom težim Dobru. A Dobru se teži kako predanim radom, tako i hedonizmom, dokgod ne znače štetnost.

4. POŠTUJ OCA I MAJKU DA DUGO ŽIVIŠ I DOBRO TI BUDE NA ZEMLJI!

Poštujem ih, da. Svi se katkad porječkaju, ali ih ne udaram, ne vrijeđam, nisam ih nikada bitnije iznevjerila jer sam uvijek bila dijete za poželjeti, marljivo, savjesno i neproblematično, što ostadoh i sada, u fazi ženodjevojčice.

5. NE UBIJ!

Ubijala sam jedino mrave i jednom, kad sam se odvažila, zunzaru, u budimpeštanskoj hotelskoj sobi.

6. NE SAGRIJEŠI BLUDNO!

Partnera nisam nikada varala, nisam promiskuitetna, monogamna sam, ne upražnjavam seks sa djecom, životinjama i mrtvacima, dakle, ne griješim bludno. Sve drugo nije grijeh dokgod svi akteri dobrovoljno pristaju i nikome ne štete. Teoretici o seksualnoj apstinenciji prije braka nemam snage pristupiti seriozno pa ju zaobilazim.

7. NE UKRADI!

Jedino što sam u životu ukrala bila je crvena narukvica u Pragu, prije sedam godina, ali to sam sa svojim Božanstvom već odavno raspravila.

8. NE RECI LAŽNA SVJEDOČANSTVA NA BLIŽNJEGA SVOGA!

Toliko sam iskrena da me često dođe glave, stoga, sve je jasno.

9. NE POŽELI TUĐEG ŽENIDBENOG DRUGA!

Zauzeti muškarci su mi turn off..

10. NE POŽELI NIKAKVE TUĐE STVARI!

Naravno da ih želim, ali čisto na razini težnje da si ih vlastitim zaslugama u budućnosti i pribavim, bez zakulisne zavisti i zlobe.


Bez lažne skromnosti, ali ja doista ne živim odviše griješno. Tu i tamo malo trača, a trač je, u mom slučaju, povremeno povjerljivo iznošenje istine o drugome (u suprotnom je kleveta, a time se ne bavim). Ponekad sam malo lijena ili rastrošnija nego što bih trebala biti, ali i to je u granicama normale. Nisam ohola, nisam zločesta. Da skratimo, čini mi se da sasvim uspješno težim Dobru.

A tko je moj Bog?

Skriva se u osmijehu koji titra na mojim usnama kada ugledam svog Muškarca (ne mužjaka, već Muškarca) ispred sebe. Moj Bog se nalazi u mojim slovima, u svakom onom minijaturnom zavijutku koji ih sačinjava. Čavrljamo u mislima, prije spavanja, dok je postelja još nezagrijana mojim nagim tijelom. Pronalazim ga u šapatu krošanja stabala, starosjedilaca šume kroz koju kročim lakim koracima. Čuči u mojim dobrim djelima kojima pletem šalove veselja. Zrcali se u mojim dlanovima kada pozivaju u zagrljaj. Zrcali se u dlanovima onoga koji me grli. Tješi me u mojim snovima koji sliče kakvom suludom art filmu. Promatra me između latica šutećih cvjetova. Maše mi s dna lonca u kojemu strpljivo miješam svoj omiljeni obrok. Rađa se u mojim idejama, u mom idealizmu, u mojoj utopiji kojih se ne namjeravam odreći – da ne bih izgubila svoje novorođenče. Puše mi za vratom, nošen ledenim, zimskim vjetrovima koji me tjeraju na neko pucketavo mjesto. Škaklja mi nosnice kroz mirise koje oplakujem. Razumije me dok sam nijema. Pjeva dok sam gluha. Vuče me prema gore, ne dopuštajući da vrhom stopala dotaknem gizdavo dno. Listam ga jagodicama prstiju tijekom učenja i pritišćem ga na grudima, uobličenog u knjigu koju gutam ovih dana. Flertujem s njime u svakoj osobi koja mi se nađe na putu, ali taj flert je flert duša, rekla bih. Zaigran je mojim poštenjem kojega se riješiti ne mogu, a ponekad se ugnijezdi i u naivu koja me pohodi. Viđam ga u kišnim oblacima jer zna koliko me oblaci inspiriraju na polet. I kad letimo, letimo zajedno. Osluškujem ga kroz slušalice svog iPod-a. Divim mu se na daskama života. Bockam ga balerinkama, hodajući po zemljanom tlu u kojemu se odmoran odmara. Smijemo se grleno i često, navodno imam nesvakidašnji način smijanja. Poskoči svaki put kada zagrizrem u srce lubenice. Prepoznajemo se u porukama sazviježđa. Osjećam ga dok bivam mažena, čak i kad me vlastita kosa mazi po samome dnu leđa. Kada plačem, tada mi vlažnim puteljcima na obrazima odnosi nagomilanu bol. Nagovara me na zahtjevnu ulogu božice Dobra i moj je šaptač kad zaboravim dijelove teksta. Ne da mi mira jer, reinkarniran u misao, opsjeda moje moždane vijuge; navodno ga oduševljavaju tamošnji procesi razmišljanja. Tapka prstima po stolu kad sam spora, a ponekad me preklinje da otpustim papučicu gasa. Podsjeća me na moje pokojne, mašući mi njihovim dlanovima. Priča mi o čudovištima, a zatim me uvjerava koliko sam sigurna od njih. Snaži me uvjeravanjem da sam stijena, pritom se diveći mojoj latičavosti. Gleda me ravno u oči, očekujući isto od mene.

To je moj Bog. Onaj koji me prihvaća i inspirira, onaj kojeg prihvaćam i inspiriram ja. Ne, ne bojim se svoga Boga jer on nije sadist željan pravilnika, i nalaganja, i građevina, i lemonzija, i posrednika, i sakramenata, i bukvica, i blagdana, i strahova, i strepljenja, i nemaštovitih molitvi, i sputavanja, i mitova, i klečanja, i kajanja. On nije stanovnik neba, već Zemljanin dragog pogleda. On nije nikakav vladar, već najbolji prijatelj ikada. Ili prijateljica, spol je samo fizikala. On me moli da ga ne molim, već preferira razgovaranja. On je okovani rob Dobra, a na isto ropstvo huška i mene, laktom nježno među rebrima, jer zapovijedi su tako out. Zajedno se smijemo autoritetima. I zajedno žalimo štovatelje na koljenima. Koji kleče uslijed padanja, a ne štovanja.

Znate... što je moj Bog nasmijaniji, ja sam bolja osoba. To je komparativ od Dobra. To je samo korak od njegova superlativa. Zato idući put promislite dvaput – o svome Bogu – prije nego što se drznete suditi o postojanju moga!

Jer takvim agitiranjem vaša propovjedaonica (p)ostaje smijurija.

P.S. Ako vam se ne prikazuju komentari u prozorčiću s komentarima, stisnite CTRL+F5 kako bi učitali novu verziju aplikacije jer u tijeku je remont Blog.hr-a.

ponedjeljak, 02.06.2008.

Pogled u konjske zube

Pjesma za ugođaj: You Get What You Give – New Radicals (lyrics)



Kakvi konjski zubi, koga briga kakve konji imaju zube? Pa, eto, danas je briga mene i baš sam nekako našla shodnim pisati o njima. Mislite da će tekst o životinjskom zubalu biti dosadan? Nepotreban? Namjeravate kliknuti na iksić gore desno i otići? Napuštate me? Šmrc. U redu, mah mah. Otiđite. Ne, ozbiljno mislim, moguće je da vas stvarno neće zanimati seciranje konjskih zubiju koji su samo to – konjski zubi. Stoga, da, otiđite. Ima jamačno zanimljivijih postova unutar ostalih 500 000 blogova u kojima ćete pročitati jamačno zanimljivije teme jamačno intrigantnijih autora. A to i zaslužujete, a ne da vas neka tamo Kinky Kolumnistica gnjavi oralnom anatomijom jednog, nadasve krasnog, pripadnika faune. Zato, otiđite odmah, nije sve za svakoga. Pozdrav!

Jeste li otišli? Niste? Pa otiđite.

Još niste? Što čekate? Zubi konja su u igri, helou, koga briga za njih?

Ovo vam je zadnje upozorenje jer ja perem ruke od vaše eventualne dosade koju ćete doživjeti uz tekst koji slijedi. Idite dok još niste uludo utrošili svoje dragocjeno vrijeme. Idite.

A sada za vas koji ste ipak ostali prikovani uz moj tekst: bravo! Vi ste pronicljivi i uspijevate od stabla vidjeti šumu, a ovo vam je bio svojevrstan test (kolikogod debilno zvučao). Dragi moji čitatelji... kako oni već poznaju svoju Kinky, pa ostaju uz njezine retke čak i ako zvuče nezanimljivo. Vi, naime, niste u konjskim zubima naivno vidjeli samo konjske zube, već ste naslutili da se iza njih krije još nešto, a da to nije konjsko grlo. Što, to još ne znate, ali znate da je nešto. Ma, bravo još jednom! Sada ste konačno zaslužili saznati i što, dosta je bilo zavlačenja.

„Poklonjenom konju se ne gleda u zube.“

Tko je čuo za ovu poslovicu, neka podigne ruku visoko u zrak, da ju vidim, pošto sam malena. Svi ste čuli? Odlično, dobro ste informirani. Dakle, iako se poklonjenom konju ne bi trebalo gledati u zube, mi ćemo, kako rekoh, danas ipak baciti pogled. Slažete se?

Volite li rituale darivanja i primanja darova? Darujete li tek tako, reda radi, ili se oko darova pažljivo trudite? Ne darujete li, možda, uopće? Kada zaprimate poklon, kako reagirate ako vam baš i nije po volji? Glumite li radost ili ste suzdržani? Ili, možda, otvoreno priznajete da je nepogođen? Ovisi li to priznanje o razini bliskosti s darodavcem? Birate li poklone u zadnji čas ili ih pripremate tjednima ili čak mjesecima unaprijed? Darujete li iz kurtoazije ili te kurtoazne momente zaobilazite i darujete samo kad je od srca? Kojim sve povodom darujete i kojim povodom birate darivani? Pazite li na vrijednost darovanog da biste istom tom vrijednošću uzvratili? U kakvim darovima uživate, a kakve najradije ne biste nikada željeli primiti? Ja ću pokušati dati svoje viđenje, nakon čega me, posredstvom komentara, živo zanima vaše. Simpatična mi je ova tema, a vama?

JA, DARODAVKA

Istina, volim darivati. Baš ono... volim. Pošto sam još studentica bez nekih značajnijih, vlastitih prihoda, ponekad mi je darovateljski budžet ograničeniji nego što bih željela, ali tada mi još veći izazov predstavlja odabir nečeg posebnog za posebnu osobu, a da je unutar mojih mogućnosti i da se toj osobi svidi. Osim što mi je izazov, to mi je i gušt. Naravno da ima prigoda u kojima darujem reda radi, jer se tako pristoji, ali najčešće to bude ciljano, srčano i uz želju da osobu razveselim. Jer tada sam vesela i ja. Darove obično kupujem nekih tjedan dana unaprijed, dajem si dovoljno vremena za razmišljanje što paše uz nečije želje i osobnost, a onda za tim posvećeno tragam po cijelome gradu, ne odustajući dok ne pronađem. Znam da ima ljudi koji tijekom cijele godine kupuju darove za bližnje i spremaju ih u ladicu kako bi sačekali svoju prigodu da budu uručeni, što je odlična, praktična, a bome i ekonomična navika! Ponekad to radim i sama, a jedina mana je što me onda mjesecima ranije kopka hoće li se odabrani poklon svidjeti daroprimcu, kako će reagirati, hoće li mu se zasjajiti oke, a to ne mogu saznati sve dok čas darivanja ne dođe na dnevni red. Redovito darujem povodom rođendana, diploma, useljenja i vjenčanja (u životu sam bila na samo jednom vjenčanju), dok za blagdane darujem samo najbliže osobe. Kada bih, sebi svojstveno, darivala sve prijatelje za svaki blagdan, bankrotirala bih. Ponekad osobe koje volim darivam bez nekog specijalnog povoda, tek tako, jer ih volim. Kad je u pitanju partner, to je druga stvar. Tada je povod i rođendan i blagdan i godišnjica i mjesečnica i tjednica, a i svaki drugi dan kada mi padne na pamet da bih ga mogla razveseliti. Sitnicom ili nečim krupnijim, svejedno je; važno mi je samo da ga usrećim i da mu tom sitnom gestom pokažem da mislim na njega.

JA, DAROPRIMKA

Kao što ih volim davati, volim, eto, i primati poklone. A tko ne voli? Ustvari, znam jednu jedinu osobu koja ne voli jer joj, navodno, ništa od primljenog ne treba, a i ono što joj treba kaže da si može kupiti sama. Krut stav, meni potpuno neshvatljiv, ali mnogi njezini stavovi su mi neshvatljivi pa sam se naučila. Mene svaki darak gane, baš svaki, makar to bila moja omiljena čokoladica koju mi prijateljica nenadano ubaci u torbicu. Kad sam bila u Zagrebu, otišla sam u grad naći se s mojom dragom blogoprijateljicom Tedicom, nije me bilo nekoliko sati, a prijateljica kod koje sam boravila me dočekala s mljac ručkom, svijećom i dekoracijom od lavande na stolu, čašom rashlađenog kupinovog vina i, na koncu, prefinim, ledenim čokoladnim desertom. Iz čista mira, valjda jer me voli (voliš li me prijateljice, ha? Ha? Ha?). Eto, to je poklon u kakvom uživam. Ne nužno jer je jestiv, već zato što znam da je od srca, a nije zanemariv ni efekt iznenađenja koje mi je priredila, pošto sam mislila da ćemo toga dana prigristi nešto s nogu jer pakirale smo se nazad u Osijek. Obožavam iznenađenja, pogotovo ako su pogođena. A čini mi se i da sam pogodna daroprimka jer se jednako veselim sitnicama, kao i većim poklonima. Ponekad se i rasplačem. Onda malo zbunim darodavca, ali vidjevši da je od razdraganosti, ispare mu upitnici iznad glave.

CLEAN BILL, LONG LOVE (Kinkyna anglizacija jedne hrvatske poslovice)

Nisam cjepidlačica koja mjerka vrijednost dobivenog dara da bi točno u lipu znala uzvratiti nazad, međutim, ima nešto drugo. Naime, ne bih mogla primati darove koji su mnogo skuplji od moje platežne moći. Kolikogod možda zvučalo neuljuđeno, pristojno bih odbila jer to smatram nepoštenim. Znam da darodavcu to možda nije važno, da me htio iznenaditi, da mi je odlučio darovati bez obzira na ono što bi mogao dobiti nazad, sve ja to znam, ali od svog principa teško da bih odustala. Tako, naprimjer, da se zareda da mi prijateljica koja doista puno zarađuje kupuje poklone u vrijednosti od 2 000 kuna, a ja njoj mogu u vrijednosti, recimo, parfema od 100ml, ne, ne bih primala poklone, makar se posvađale. Ne znam je li to stvar odgoja i nekih usađenih obrazaca ponašanja, ali štogod da jest, drago mi je da sam takva. Grozim se svega što mi smrdi na grebatorstvo bilo koje vrste. A znakovito je da bi mi moje vlastito grebatorstvo palo puno teže od tuđeg.

VIZUALNI IDENTITET POKLONA

Oh, ovome poklanjam osobitu pažnju, barem kada darujem ja. Ima jedan gift shop u osječkom pothodniku u kojemu sam stalna gošća jer mi prekrasno zamotaju svaki poklončić koji kupim te od njega naprave pravo malo umjetničko djelo. Wrapping kakav se meni sviđa je onaj au naturel, eko mreže različitih boja, bogato omotane oko poklona, s prirodnim ukrasima pri vrhu koji svjedoče spletu jednostavnosti i ljupkosti. Predivna može biti i obična kutija s poklopcem na kojemu su zalijepljena dva ukrižana cimetna štapića i kriška sušene naranče, malo slame ili suhog bilja. A nešto totalno jednostavno, iz kućne radinosti, a ujedno totalno chic je poklon umotan u obični, bijeli papir, s crnom satenskom ili vrpcom od organdija koja ga obavija. Savršeno!

DUHOVNI IDENTITET POKLONA

Kao što ste imali priliku biti udavljeni... pardon, zamijetiti, ja jako volim pisati, a pokloni u tome nisu iznimka. Većinu mojih poklona, više-manje, prati prigodno pisamce ispunjeno nekom inspirativnom mišlju i lijepom željicom, a ponekad su to znale biti prave pravcate epopeje od po nekoliko stranica. Ovisno o tome kome je i kojom prigodom upućeno. One štosne čestitke s nekim isforsiranim humorom baš mi i nisu mile, draže mi je priložiti neku izvana artističku karticu koju iznutra ispunjavam sasvim osobnim sadržajem. Ako ste kratki s vremenom, a nemate pri ruci prigodnu čestitkicu, možete ju osmisliti sa svojih deset prstiju, što će daroprimac sigurno više cijeniti od one s karikaturom muškarca s tri dlake na glavi ili ženom sa grudima obješenim do koljena te kvazikomičnim parodijama na njihovo starenje i još jedan rođendan u nizu. U ponestatku materijala za izradu, ja uvijek pribjegnem provjerenoj formuli, a, slobodno mogu reći, i jednoj od najljepših: uzmem običan bijeli papir, odrežem ga na veličinu koju želim, upaljačem mu spalim rubove, u njega upišem željeni tekst te prikačim na poklon. Efektnije od bilo kakve kupljene picaboce, a ako slučajno nemate inspiracije, prigodni citat, strofu neke pjesme ili zrnce mudrosti s Neta uvijek spašavaju stvar. Ali, uz jednu napomenu! Sve napisano, ispisali vi to sami ili prepisali od nekog nadahnutijeg, trebalo bi biti iskreno, a ne napisano samo kako bi popunilo bjelinu papira. Tek tada poklon dobiva zasluženi smisao.

MOĆI SLUŠANJA, PROMATRANJA I PAMĆENJA

Za darovanje i nepromašena iznenađenja, ove tri moći su od neobičnog značaja. Slušajući osobu, i to ne samo slušajući njeze izjave o tome što konkretno želi, već i slušanjem „između redaka“, možete puno naučiti. Promatranjem nečije vanjštine, stila i navika također možete puno toga uočiti. Zatim sve to i upamtite, posložite si u glavi apsorbirane podatke pa ćete lako nadoći na ideju što nekome pokloniti. Ukoliko na svojoj sestrični redovito njušite svježe, lagane parfeme poput Davidoff Cool Water, Elizabeth Arden Green Tea, Issey Miyake, L'eau par Kenzo ili Oh! de Moschino, onda joj sigurno za idući rođendan nećete pokloniti slatku Bvlgari Omniu ili, pak, Versaceov Crystal Noir. Kao što ni prijateljici koja se nikada ne skida iz tenisica nećete kupiti gala samostojeće čarape za koje je, na zajedničkoj kavici prije par mjeseci, decidirano tvrdila da ih ne bi navukla na sebe ni mrtva, ali vi to niste čuli jer ste, eto, usput prelistavali novu Gloriju In.

IZNENAĐENJE, ALI UGODNO, MOLIM LIJEPO

Ovo je, po meni, sukus darivanja. Kad daroprimac radoznalo razvezuje ukrasni papir, pitajući se što se krije ispod površine, a kad konačno ugleda, da je to baš ono što mu treba. Ili mu nije neophodno, ali mu se strašno sviđa. I, što je najvažnije, nije ni slutio da će to dobiti. Kada u tome uspijem, onda znam da je dar pogođen! Sjećam se da me tako za jedan rođendan prijateljica iznenadila ružičastim, čipkastim tangicama iz Accessorize-a, kao što sam ja jednu drugu prijateljicu iznenadila upravo onakvim sjajilom za usnice u kakvo je odavno zaljubljena, a dotadašnjeg joj je upravo ponestajalo. Međutim, što ako iznenađenje propadne? Ako se osoba kiselo nasmiješi, zahvali, a vi vidite da baš i nije oduševljena vašim odabirom? A ništa, što je, tu je, događa se i najboljima, ali se onda potrudite do sljedeće prigode pomnije promisliti o njezinim preferencijama ili, ukoliko se radi o osobi čiji ukus je doista teško pogoditi, darujte joj nešto univerzalno što joj se, htjela-ne htjela, mora svidjeti.

DAR KOJI ME NAJVIŠE IZNENADIO

Dobila sam mnoge darove koji su me raspametili, ali ima jedan koji je došao skroz neočekivano, bez najave i bez najmanje naznake da bi mi mogao biti uručen, kupljen u strogoj tajnosti, a ostavio me bez daha. Naime, dobila sam ga od tate, povodom odličnog uspjeha na kraju drugog razreda gimnazije. Sjedili smo na balkonu, ja sam se upravo vratila kući s podjele svjedodžbi, ponosno ju stavila pred roditelje na stol, bacili su pogled na nju, iako su već jako dobro znali kakve je ocjene posijala njihova štreberica. A tada mi je tata stavio na stol crni ključ i stao me znatiželjno promatrati. Pa sam stala i ja njega promatrati, upitno kao što vas upitno promatra papiga dok ju (bezuspješno) pokušavate naučiti ljudskom govoru. Vidjevši da mi ništa nije jasno, stavio je pred mene i prospekt skutera, prateći moje reakcije. Podigla sam pogled prema njemu i vrisnula te mi je sinulo čiji je onaj dolje motor, parkiran ispred zgrade. Od sreće sam skakutala po stanu i zahvaljivala se, brzinski se spremajući za sjurivanje van i upoznavanje s novim prijateljem s kojim mi se prijateljstvo održalo, evo, već devetu godinu. Naime, znao je da sam priželjkivala skuter, ali nisam baš bila preglasna u izražavanju te želje, tim više što je mama još uvijek rigidna protivnica spomenutog prometala i što skuteriranje tada nije bila toliko učestala pojava. Zato sav taj ushit, a tata se pobrinuo da mi ono ostane u sjećanju, sve do danas, kao najveće iznenađenje ikada doživljeno. Baš me zanima tko će ga premašiti, ali ne u samoj vrijednosti poklona, to mi je najmanje bitno, nego baš u tom stupnju neočekivanosti željenog.

UVJET BEZ KOJEGA SE NE MOŽE

Poznata sam po tome da volim darivati i primati korisne poklone, to je moj uvjet bez kojega se ne može. Doduše, sve može u datom trenutku biti korisno, a ja pritom mislim da neću nekome za rođendan kupiti novi mikser, dok je za useljenje to sasvim pristao dar, naravno, ako ga savršeno uklopimo u nečiji stil i boju kuhinje, ako misker ima sve potrebne funkcije te ako smo sigurni da slavljenik već nema mikser u kući. Inače više volim osobne, hedonističke, a praktične poklone, što znači da nikada neću pokloniti porculansku figuricu u obliku labuda koja će skupljati prašinu u kutku nečije police, jastučić s uzorkom Paje Patka ili, pak, ulje na platnu koje mu se možda uopće neće svidjeti (osim ako se baš striktno izjasnio da mu je ta i ta slika fenomenalna). Ali ću se zato rado odlučiti za parfem koji bi ga mogao oduševiti, za svilenu spavaćicu s čipkom prijateljici, za kvalitetnu kremu za zrelu kožu mami ili za pakiranje vrhunske čokolade prijatelju, strasnom čokoladoljupcu.

I POKLONČIĆI SLIJEDE IDEOLOGIJU

Uvijek pazim da se „ideologija“ mog poklona ne kosi s ideologijom daroprimca. Naprimjer, bila bih idiot kada bih lovačku enciklopediju poklonila zakletom borcu za prava životinja ili kada bih nekome poput, recimo, mene poklonila „luksuzno“ izdanje sabranih Thompsonovih glazbenih uradaka ili kada bih ortodoksnoj susjedi-bogomoljki koja se srami izgovoriti riječ „seks“ poklonila de Sadeovu Filozofiju u budoaru. A bome i dijabetičaru najfiniju Lindtovu čokoladu ili (iz)liječenom alkoholičaru bocu Whiskeyja. To više nije ni stvar nepromišljenosti, već čiste nekulture, pri čemu je bolje odustati od darivanja, nego nekome odati toliko nepoštovanja svojom nebrigom.

KINKYNA PODVALA

Prošle godine, povodom njezinog rođendana, htjedoh zeznuti prijateljicu i mogu vam reći da mi je uspjelo, hihihi. Naime, kupila sam joj pošteni poklon za koji sam znala da će joj se svidjeti, ali sam ga ostavila pospremljenog u torbici. Umjesto toga, pronašla sam kod sebe bijelog, porculanskog, propetog konja, sa zlatnim kopitima (!!!) koji sam davno dobila na poklon, a pamtim ga kao jedan od gorih, bez svrhe, osim one da bude pokopan u kutiji s uspomenama. Propisno sam ga zamotala u ukrasni papir, dekorirala ga prelijepom vrpcom i pojavila se prijateljici pred vratima, sva euforična. Ušla sam, čestitala joj rođendan, izgrlila ju i izljubila te uručila „poklon“, ustreptalo čekajući njezinu reakciju. Ona ga je isto tako ustreptalo odmotavala, a izraz lica koji je složila ugledavši porculansku životinju vam ne mogu opisati riječima! „Wow, konj! Baš je, hm, lijep“, slabašno je prošaptala, uznevjereno gledajući čas u figuricu, čas u mene. Ja sam se suzdržavala da ne prasnem u smijeh poradi njezine glume da joj se sviđa nešto što bi se, eventualno, svidjelo osamdesetogodišnjoj bakici koja uživa u starinskim ukrasima. Naravno, nisam dugo izdržala, odala me provala smijeha, priznala sam joj da se radi o podvali, vadeći iz torbe pravi poklončić koji sam joj namijenila. I njoj samoj je bilo vidno lakše, priznavši mi da nije znala kako odreagirati, ni ne sluteći da se radi o neslanoj šali. Ostatak dana sam ju zezala vis-a-vis njezine loše glume, pjevuckajući joj H.I.M.-ovu „so, keep on pretending, our heaven is worth the waiting, keep on pretending, it's alright!“

15 PRAVILA DARIVANJA

1. Odabrati poklon koji paše nečijoj osobnosti
2. Odabrati poklon koji paše nečijoj ideologiji
3. Ne kupovati poklon u posljednji čas
4. Planski kupovati tijekom godine, makar poklon bio uručen tek mjesecima poslije
5. Pripaziti da poklon nije oštećen
6. Potruditi se da poklon bude ljupko zapakiran
7. Ne poklanjati svake godine jednu te istu stvar
8. Ne poklanjati ono što je vama netko poklonio, pogotovo ako se te osobe poznaju
9. Nakon svađe, ne zahtijevati poklonjeno nazad (to je doživjela moja poznanica nakon prekida sa svojim dragim)
10. Ne kupovati poklone samo zato što biste vi baš takav poklon željeli dobiti
11. Paziti da na poklonu ne ostane zalijepljena cijena
12. Ne diskutirati o cijeni poklona
13. Bolje je i izravno upitati što nekome treba nego kupiti glupost
14. Izbjegavati uvredljive poklone (poput knjige o plastičnim operacijama osobi s predimenzioniranim nosom)
15. Veseliti se darivanju jer jedino je takav poklon doista to - poklon

POKLONI „ZAOBIĐITE ME“

Kad sam bila malena djevojčica, mrštila sam se kada bih za rođendane dobivala pamučne pidžame s kornjačicama i medvjedićima i ine odjevne predmete koji, pogađate, razigranom djetetu nisu nimalo napeti. Isto tako i sada postoje stvarčice na koje bih se mrštila, iako to vjerojatno nikada ne bih glasno izrekla. Neke od njih su, recimo, ukrasi za kuću ili stan, a ja jako ne volim ukrase po stanu ili, trenutno, po svojoj sobi. Ono s čim sam ju ukrasila sam si kupila sama i uklopila u postojeći interijer, a sve ostalo... teško da bi netko pogodio moj ukus. Volim pročišćenost i jednostavnost prostora, zato na putovanjima ne kupujem suvenire (moji jedini suveniri su fotografije i odjeća). Ne bih voljela dobiti ni umjetničku sliku jer rijetko koju bih u svom životnom prostoru imala volje gledati svakoga dana. Zatim... e da, možda nisam duhovita, ali zezalice iz gift shopova, poput pepeljare u obliku penisa ili pregače s printom golog ženskog tijela, mi nisu nimalo zanimljive. Ako (bolje reći, kada) kuham gola u pregači, onda mi je dovoljno moje vlastito tijelo, a ne još i obrisi neke druge žene. Svašta. Ne volim ni posuđe jer ću jednoga dana sama pomno odabrati sve kuhinjske potrepštine i uklopiti ih po dizajnu i boji, tako da bi bilo jako teško naciljati stvar koja mi nedostaje, a da mi je i estetski draga. Stoga, bolje ne. Ne volim ni preslatke parfeme, a pogotovo se ne bih mirisala parfemima novopečenih „kreatorica“ parfema, poput Naomi, Kate, Jennifer, Christine, Danijele, Leonarde (koja, pak, ima par krasnih komada nakita u svojoj Leonarda L kolekciji) i sl. Doduše, Naomin Naomi Campbell mi je jedan od najfinijih mirisa i jedan od rijetkih koji na mojoj koži ne postaje sladak, ali njezina prepotencija rezervirana za javnost (a, koliko čujem, i za privatnost) mi se gadi, stoga, hvala, ali ne hvala. Što još ne volim... eh da, pidžame, gaće padobranke, frotirne ogrtače (ustvari, imam jedan čisto bijeli koji mi je u redu samo zato što je bijeli i izgleda pahuljasto), hulahopke, ništa na čemu je ispisan veliki logo ili drugi natpis, ne volim mlijeka za čišćenje lica, kao ni žuto zlato, a i srebro mi je mnogo suvremenije dizajnirano od bijelog, ništa u fluoroscentnim bojama, kao ni životinjske uzorke, dugačke suknje i volane, cipele na punu petu ili s debelim džonom, čarape na (veliku) mrežu, marame, torbice za mobitel, ništa s uzorkom šahovnice, alkohol, umjetno cvijeće, kutijice za nakit, kojekakvi alati, bilo što vezano uz sport... Popis je i tako predugačak, ali i logičan svakome tko provodi vrijeme u mome društvu.

„PPP“ – POPIS POŽELJNIH POKLONA

Slijedi lista poklona koje smatram dobrodošlima meni kao ženi (muško nisam pa muške popise ostavljam nekom blogeru na razradu), uz malu napomenu da se u današnjem tekstu ne dotičem darivanja poslovnih partnera jer tu vrijede sasvim drukčija pravila bontona koja me trenutno pretjerano ne zanimaju. Dakle, započnimo:

KOZMETIKA – premda sam si odavno probrala preparate koji mi pašu, neka nova kozmetička poslastica nikada nije na odmet, osim ako je baš u totalnom raskoraku s mojim ustaljenim kozmetičkim navikama. Tako mi se, naprimjer, baš i neće svidjeti crni lak za nokte, ako sam dosad bila vjerna samo roskasto-mliječnim i crvenim nijansama. No, neki prekrasni, kokosno-cvjetni, losion za tijelo ili provjerena maskara su sasvim druga priča, nisu li?

PARFEMI – za razliku od kozmetike, svoj idealni parfem još nisam pronašla. Tj, dva idealna parfema, da mogu mijenjati, pošto se nos nauči na jedan te isti miris pa ga s vremenom prestane osjećati. Postoje parfemi za koje mi nije jasno zbog čega ih toliko slave, poput Chanelovog N° 5. Ruku na srce, odvratan mi je. Općenito ne volim teške mirise, još manje one maskulizirane, a ni preslatki mi nisu dragi. Ne volim ni odviše citrusne jer mi mirišu na sredstva za čišćenje WC-a. Kakve volim? Hm, kad mi se neki sretnik i svidi, na meni postane sladak pa mi to otežava odabir ili, još gore, brzo ishlapi, iako je u pitanju baš parfem. Univerzalno dobri su mi ženski Lacoste, Moschino Cheap&Chic, Guerlainov L'Instant ili, recimo, Lancome Miracle. Jedan jedini intenzivan, možda čak i napadan, a kojega ultimativno obožavam je Kenzo Jungle L'Elephant. Orijentalan, začinski i savršen.

NAKIT - tu je orijentacija uvelike olakšana. Ne volim žuto zlato, a nije mi potrebno ni bijelo. Ustvari, najdraža mi je kvalitetna bižuterija, naravno, bez nikla na koji sam alergična (i ne samo ja). Ne volim da nakit izgleda plastično poput onih kirvajskih naušnica kakve nosi voditeljica Kunolovca, a nije mi baš drag ni onaj školjkasti. Ne trpim ni da izgleda bapski, no može djelovati antikno, između čega je tanka, ali čvrsta granica. Ono što prezirem je prstenje za nožne prste, kao i sado-mazo detalji, zatim, ne volim po sebi križeve ni vjersku ikonografiju (najjadnije su mi žene koje izbace sise iz dekoltea, a između njih proviruje medaljon s likom Majke Božje). Ne volim baš ni kožne narukvice jer mi ne pašu uz stil. Ono čemu uvijek dajem prednost jesu ručni satovi kod kojih mi je draže da brojčanik nije okrugli, a čija narukvica može biti u različitim bojama, što deblja, to bolja. Skupi satovi mi nisu nikakav imperativ jer dobila sam na poklon jedan metalni Paco Rabanne za kojim sam ludovala pa ga više uopće ne nosim. Volim i lijepe privjeske za ključeve, s kamenčićima, općenito volim kristale i kamenje, dok na mobitelu nosim privješčić-srce koje mi je darovala Luki. Ima još nešto što mi nije po volji, a to su rajfovi i kojekakve ukosnice jer uživam da mi je kosa slobodna i raspuštena.

TORBICE - torbice obožavam, pogotovo one velike s vrlo kratkom ručkom. Ili pismo-torbice, a posebno slatke su mi clutches. Bitno je da ručka nije dugačka. Ne volim pletivo. Ni lakirano. Ni plastificirano. Ni životinjske uzorke. Ni zakovice. Ni resice. Ni logo. Ni ruksake. Ni torbice za oko struka. Ni drvene ručke. A boje? Sve su dozvoljene, osim fluoroscentnih i bordo. Bordo boju mrzim. E da, ne volim ni torbice s milijun džepića.

CIPELE - kada nosite broj 38, tada vam nije problem pronaći model kakav si želite, ali bi zato mogao biti problem vašem darodavcu. Rijetko tko poklanja cipele, a meni su mrske one s debelim potplatima i punom petom, kao i lakirane ili preduboke na ristu. Ne volim ni one s pertlama, a ni mokasinke, kao ni s visokom potpeticom smještenom na samome kraju cipele, dok tenisice ne nosim uopće. Ne volim ni pretjerano tanku, cajkastu potpeticu, ali zato obožavam kada na sebi imaju mašnicu. Boje – sve, osim bordo. Izbjegavam i obične, gumene japanke (Havaianas bljak). Najdraže su mi peeping toes štikle, minimalističke rimljanke, balerinke i one s minimalnim brojem remenčića, a na visoku potpeticu. Ovo baš i nije prikladan dar jer udobnost jako ovisi o kalupu pa ukoliko ih i kupite nekome tko nosi broj 37, njemu su možda baš prikladnije one 36, zbog čega bi valjalo osobno ih isprobati.

DONJE RUBLJE - savršen dar, naravno, ako pogodite veličinu. Zato ja darujem gaćice jer grudnjaci su ipak riskantnija stavka. Najdraže gaćice i tangice su mi, kako rekoh, iz Accessorize-a i to doista smatram jednim od najboljih poklona kojim možete razveseliti jednu ženu sklonu ženstvenom oblačenju. Osim toga, divan dar su i svilene spavaćice ili kućni ogrtač od istog materijala, a također i samostojeće čarape, ukoliko pogodite pravu nijansu (tamnoputoj ženi nećete kupiti light beige nijansu pa da joj noge budu svjetlije od ostatka tijela). Ono što, vjerujem, nijedna žena ne bi voljela dobiti je komplet pamučnih gaćica za svaki dan u tjednu ili, još gore, steznik, hahaha. Joj, sad sam se sjetila, poznajem curu koja si je od prve plaće nakupovala erotičnog i kvalitetnog donjeg rublja, na što ju je njezin dečko ravnodušno upitao: „Misliš li da će ti to pomoći da me uzbudiš?“ Kretenski.

ODJEĆA - to nikome ne kupujem jer doista ne želim mozgati hoće li ona košuljica ili suknjica iz Manga pasati prijateljičinom stasu i stilu, biti prekratka, predugačka ili preširoka pa to ostavljam njoj na odabir. A i moj ukus nije baš lako pogoditi, stoga, ne smatram takve darove baš isplativima, ako prijeti opasnost da nikada ne budu prošetani.

KNJIGE - dobar poklon, pogotovo ako su o nekoj ciljanoj tematici koja me zanima, poput astrologije, filozofije, seksualnosti, psihologije, sociologije, lifestyle-a, duhovnosti, o raznoraznim fenomenima današnjice i povijesti... Posebno volim enciklopedije, a odmah iza njih kuharice. Koja žena ne bi voljela imati u svojoj biblioteci poučnu Faktopediju, zabavnu Kama Sutru, rječnik stranih riječi ili kuharice iz cijeloga svijeta? Ustvari, vjerojatno vas ima i takvih; sto ljudi, sto ćudi.

TEHNIKA - ovisi što od tehnike. Jedan epilator bi mi bio beskoristan, pošto ih ne koristim. Ustvari, kad bolje razmislim, imam, više-manje, sve što mi treba. Dobro, nemam laptop koji bih htjela, ali takav poklon i tako ne bih primila ni od koga. Ženu može razveseliti, ne znam, dobar USB stick, iPod, digitalac (ako sve to već nema) pa i novi vibrator, zašto ne? Ili, za zajedničke igrice, tzv. vibrating egg s malim daljincem koji u javnosti vaš partner drži u dlanu i kontrolira intenzitet vibracija spravice u vašoj vagini, dok vi pokušavate ostati prividno cool.

AUDIO I VIDEO ZAPISI - za pokloniti nekome CD morate točno poznavati njegov glazbeni ukus, a ne odabrati komplet od deset CD-ova klasične glazbe osobi koja nikada nije čula za Chopina, osim ako je odlučila početi se glazbeno educirati. Meni osobno je draže da mi netko snimi kompilaciju pjesama koje ga podsjećaju na mene ili pjesama prema kojima dijelimo zajedničku ljubav. Ovo ostalo si mogu skinuti i sama s Neta, a i općenito više volim svoje mix kompilacije nego slušati opus jednog te istog izvođača od prve do posljednje pjesme. Dok mi se kod DVD-ova sviđa dobiti, ako baš moram, samo one filmove koji slove kao moji najdraži, poput 9 i pol tjedana, u protivnom mi je glupo nagomilavati one koje ću jednom pogledati, a ostatak života će provesti posloženi u nekoj polici, zauzimajući dragocjeno mjesto.

DRANGULIJE - obožavam ja dobiti i drangulije, iako to zapravo nisu drangulije, ali ne znam kako ih drugačije nazvati. Malena, satenska kozmetička torbica; damska lepeza; lijepa olovka koja klizi po papiru; blok s kamenčićima na koricama; ukrasne vlažne maramice; cvjetasti fascikl (one ozbiljne, kožne ne volim, kao ni rokovnike); kišobran poput onih iz Accessorize-a; stilsko ogledalce; neki lijepi šal ili pašmina; rukavice u boji, od brušene kože i s mašnicom; mirisne svijeće (hvala Luki) i mirisni štapići; neki poseban novčanik; girlie šalica i tanjurić (pritom ne mislim sa Barbie i likovima iz crtića) koja mi se uklapa u interijer i koja će me podsjećati na darodavca kadgod otpijem gutljaj iz nje; komplet slamčica; nova pernica; već spomenuti privjesak za ključeve s kamenčićima; plišana igračka od Onog Pravog (jedna jedina je dovoljna); lisice koje u zločestim trenucima prestaju biti obična zezalica... Huh, uživjela sam se; čini se da su mi tzv. drangulije ipak najdraži poklončići.

LJUBIMCI - samo jednom sam dobila ljubimca na poklon i to neku egzotičnu ribicu, od mamine najbolje prijateljice iz Beograda, koja mi je ubrzo uginula. Za mene to nikako nije dobar poklon jer odrekla sam se ljubimaca danom kada mi je umrla Polly, previše se vežem uz njih i onda patim kada uginu, a i moji roditelji ne žele ni čuti da imamo životinje u stanu. Da nisam pekmezasta kakva jesam, rado bih bila vlasnica jednog ježića ili možda patuljastog kunića koji bi me oduševio.

CVIJEĆE - zamaman poklon, uvijek dobrodošao, a ako je popraćen prigodnom, intimnom porukicom, tim bolje. Efekt iznenađenja se intenzivira neočekivanom dostavom cvijeća na vrata vašeg ureda ili doma. O cvijeću sam pisala i previše upravo ovdje, stoga, bacite pogled ako vas znatiželja povede u tom pravcu.

SLATKI ZALOGAJČIĆI - s ovim također ne možete pogriješiti, svaka žena voli papati slatko, a bitno je obratiti pažnju samo na nijanse. Neovisno radi li se o običnom Kinder jajetu ili o njezinim omiljenim Merci čoladicama, razvući ćete joj osmijeh na lice. Kada nekome odlazim na slavlje, ponekad mi je gušt sama napraviti neku slasticu i razveseliti domaćina, a jednom su me tako na mojim rođendanima iznenadile prvo nećakinja koja mi je donijela pun pladanj pizzeta (koje su, doduše, slane) i šogorica koja mi je napravila prefinu čokoladnu tortu. Pravi ženski, osobit poklon.

POKLON-BONOVI - netko ovo smatra nemaštovitošću, ali ako su lijepo upakirani, ruku pod ruku s nekim slatkim grijehom i prigodnom porukicom, za mene su sasvim poželjan dar. Kakvi poklon-bonovi? Ja u to ubrajam bonove za masaže, tretmane ljepote, frizerske salone, za kupnju u nekom dućanu odjeće, obuće ili kozmetike, za restorane, mobitele, pretplate na vaše omiljene časopise, a mogu tu ubrojiti i karte za kazalište, izložbe, koncerte i sl. Ma, kvragu, neka budu i karte i prospekti za putovanja koje je netko za vas odabrao, da ne moram smišljati posebnu kategoriju. Svi ti papirići, ako je ukus pogođen, sumnjam da bi ijednu ženu ostavili ravnodušnom. Doduše, ja ne bih voljela dobiti poklon-bon za masažu jer mi je odbojno da nepoznata osoba čačka po mome tijelu.

NOVAC - jedina stvar koja se smatra nemaštovitijom od poklon-bonova je kuverta s kešom. Hm. Otkad znam za sebe, dobivam od svoje familije isključivo novac, za svaki blagdan i rođendan, i ne mogu se požaliti. U svakom slučaju mi je bolje kupiti si nešto što mi je lijepo ili možda skupljati taj novac za nešto skuplje, nego da mi oni samoinicijativno odabiru stvari koje neću nositi. To je tako u našoj familiji i mi njihovoj djeci također dajemo novac, ali izvan rodbinskih odnosa je malo drugačije. Prije smo si mi, prijateljice, darovale novac i u šali se međusobno nazivale „sponzoricama“, ali smo prestale s tom praksom, shvativši da joj fali duha. Imam samo jednu prijateljicu koja je prema poklonima užasno kritična, ne na način da će popljuvati dobiveno, ali neće to nikada nositi, rijetko joj se nešto svidi, ima uvrnut ukus i njoj se ne usudim ništa konkretno kupiti pa se odlučujem za novac. Popratim taj iznos s nekim pisamcem i slatkim zalogajčićem, ukrasim kuverticu i to je to; sretna ona, sretna ja.

Ukoliko sam neku kategoriju previdjela, vi ju slobodno ubacite.

DA NE BI BILO ZABUNE

Kad bih rekla da ne volim biti ugodno darivana, lagala bih. Svatko voli. Međutim, ja mogu biti sretna i bez toga. Nije svatko u mogućnosti kupovati darove, a nije svatko ni sposoban odabrati dopadljiv dar, što meni nije prepreka da s njim budem možda mnogo prisnija nego s nekim maherom ispoliranog darovateljskog njuha. Slobodno ovo protumačite kao floskulu, ali s obzirom što sam sve dosad doživjela od strane onih koji se nazivaju ljudima, za mene je najveći dar nečija dobrota. Kad je čovjek dobar prema meni i kada uspijevamo pronaći zajednički jezik te pregršt poveznica koje nas isprepliću. To je moj najdraži poklon, nečija dobra volja da svoju dobrotu živi, a često i ljubav koja se iz tog odnosa rodi. I time ujedno inspirira mene, što je pravi pravcati bonus kao što je bonus i onaj set noževa koji vam nude u TV prodaji ako budete dovoljno brzi u otimanju za njihov revolucionarni proizvod. Koji će vam se raspasti čim vam ga poštar dostavi pred vrata, a vi platite pouzećem. Touché!

Za kraj, da ne bismo poklonjenog konja baš toliko inkomodirali svojim pogledima, valjalo bi upamtiti sljedeće:

svatko od nas već je dobio idealan dar za sebe, no mnogi svoj ne razmotaju nikada...

Promislite.

<	lipanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30