Kinky Kolumnistica
četvrtak, 31.07.2008.
Usta sladi, guzu hladi!
Pjesma za ugođaj: Wish You Were Here - Rednex (lyrics)
„Lubenice, lubenice, led ledeni, med medeni! Krompira, krompirića, luka, lukića! Domaća dinja, usta sladi, guzu hladi!“
Ovo su samo neke od ljupkih parola koje možete čuti u gotovo svakom osječkom kvartu. Kada? Obično u kasnim, ljetnim i ranojesenskim, popodnevnim satima, dva-tri puta mjesečno. Tko ih izvikuje? Putujući poljodjelci koji svojim kamiončićima strpljivo obilaze osječka naselja te preko razglasa simpatično reklamiraju svoj domaći proizvod, ne bi li se ljudi iz stanova spustili na ulicu i kupili pokoju lubenicu, dinju, vreću krumpira ili luka. Ono što mi je posebno dopadljivo jest činjenica da svoje promo-parole nisu snimili unaprijed pa ih sada unedogled puštaju dok ne postanu iritantne (kao što je bio iritantan zvuk Family Frosta, sjećate li ga se?). Ne, uz polaganu vožnju, poljodjelac uživo brblja u mikrofon, tepajući svojim voćnim i povrtnim poslasticama i smišljajući rime kojima bi privukao kupce.
Ne znam susrećete li se i vi u vašim gradovima s ovakvom vrstom prodaje, ali u Osijeku ona postoji odvajkada. Prisjećam se prijeratnih godina kada sam se, kao malena sedmogodišnjakinja, po cijele dane igrala na tratini ispred zgrade, na svojoj ružičastoj dekici i redovito pogledom dočekivala iste ovakve mobilne prodavače, s razlikom što tada još nisu bili modernizirani pa svoju legendarnu parolu „krooooompiraaaaa!“ nisu izvikivali preko razglasa, već uz pomoć vlastitih napregnutih glasnica. I tada su dolazili oko 17h, baš nakon popodnevne sieste, a nama, djeci, je to bilo toliko zanimljivo i neobično da smo se posakrivali iza obližnjih stupića ili stabala, zadirkujući prodavača tako što smo mu izmijenjenim, piskutavim glasom dovikivali isto ono što je on dovikivao stanarima, svojim ciljanim kupcima. Nikada nam nije zamjerio, samo se smješkao u znak simpatizerstva. Možda se varam, ali čini mi se da su se nakon rata njihovi dolasci ozbiljno prorijedili, dok ih danas opet imam priliku čuti i svaki, baš svaki put me preplavi neočekivana nostalgija te me zadesi trenutna misaona teleportacija, ravno u djetinjstvo. Ravno na onu svježe pokošenu travicu, ispod borića. Ravno na mekanu dekicu u debeloj hladovini koja miriše po maminu deterdžentu, a na kojoj su se odmarale moje uredno posložene Barbike, njihova robica, cipelice, sve u maštovito improviziranoj kući za Barbike kakvoj, po funkcionalnosti, nije mogao parirati ni sam Mattel. Ravno do moje najbolje prijateljice s istog kata s kojom sam se svakodnevno igrala jer smo imale isti način zabavljanja, isti način ljenčarenja, isti način porječkavanja i isti način mirenja; nikada nisam voljela velika društva. Ravno do tate koji mi i dan danas pripravlja lubenicu tako da ju reže na male zalogajčiće i pohranjuje u zdjelice, u frižideru, ne bi li me dočekala rashlađena i spremna za papanje. Zvuk lubeničara i krumpiraša me strelovito vraća u dane djetinjstva, u dane kada sam bila sretna i bezbrižna curica, zbog čega sam im neobično zahvalna. Hvala vam, čika lubeničari i čika krumpiraši!
Međutim, ljudi ne bi bili ljudi kada ne bi pokušali nagrditi sve što je nekome iole dragocjeno. Pronio se tako Osijekom glas o tzv. „finim njuškama“, preciznije rečeno, „finim bubnjićima“ koji su očito ispali iz kraljevske vagine pa im, eto, smeta povremeni dolazak lubeničara u njihov kvart jer im, navodno, svojim duhovitim dosjetkama na razglasu remeti popodnevni san. Osim toga, takvu vrstu prodaje bahato smatraju nedostojnom da bi išta iz tog kamiončića kupili (glupavo vjerujući da se povrće mora prodavati isključivo na tržnici i u megamarketima) te bi im bilo ispod časti uopće se spustiti dolje i komunicirati s maštovitim prodavačem koji je za njih obična neuka seljačina, nenaučena na njihove uglađene, (malo)građanske manire. Njegove dolaske laički smatraju remećenjem javnog reda i mira. Pitam se hoće li se uskoro žaliti i na legendarnog osječkog kokičara kod kina Europe jer miris iskokanih kokica smeta njihovom gospodskom nosu ili će ih, pak, neizdrživo nervirati dim koji se ujesen širi oko uličnog kestenjara, a zbog kojega njihove profinjene, urbane okice znaju ponekad zasuziti?
Trebam li naglasiti da gospon lubeničar, po dolasku u kvart, svega dva ili tri puta ponovi svoju reklamnu rimu i mirno ode dalje, baš kako je i došao?
Trebam li naglasiti da se u kvartu zadrži svega par minuta te da nas posjećuje možda jednom ili dvaput mjesečno unutar sezone, ako i toliko?
Trebam li naglasiti da su njegovih par rečenica na razglasu puno manje zlo od susjeda koji svakodnevno, i to satima, puštaju zaglušujuću glazbu koja se u mom stanu čuje kao da ju puštam ja sama, a nitko ne reagira?
Trebam li naglasiti da su njegovih par rečenica na razglasu puno manje zlo od svakodnevne cike djece koja s ulice dopire u moju sobu i također traje satima?
Trebam li naglasiti da su njegovih par rečenica na razglasu puno manje zlo od svakodnevnog bušenja koje trpimo u zgradi jer svako malo netko nešto renovira (a da ne spominjem stanare koji na zgradu sa drvenom, tamno smeđom stolarijom nakaradno stavljaju bijelu, PVC stolariju koja bode oči i nikome ništa, iako je ovo već digresiona opaska)?
Trebam li naglasiti da lubeničari u svom kamiončiću pošteno zarađuju svoj kruh?
Trebam li naglasiti, za vas neuke, da ova vrsta prodaje NIJE prodaja na crno jer ju regulira sam Zakon o trgovini, smatrajući ju prodajom pokretnih prodavača i prodajom bez stalnog pokretnog mjesta?
Trebam li naglasiti da lubeničari (to je moj uopćen naziv, od milja), podliježu sanitarno-tehničkim uvjetima propisanim za prodaju na klupama izvan tržnica, osim što nisu lokacijski ograničeni (tek ako bi se duže parkirali na jednom mjestu, morali bi ishoditi lokacijsko odobrenje)?
Trebam li naglasiti da su ovi, stručnim imenom, izravni prodavači obvezni plaćati PDV od 22% ako im godišnja prodaja proizvoda premašuje iznos od 85 000 kuna?
Trebam li naglasiti da, po zakonu, nisu dužni izdati račun, na njemu specificiravši PDV jer se radi o inačici prodaje na otvorenom prostoru?
Trebam li naglasiti da se na izravnu prodaju gleda kao na sporednu poljodjelsku djelatnost i da podliježu inspekcijskom nadzoru?
Trebam li naglasiti da je nužno da lubeničari dolaze u popodnevnim satima jer njihova ciljana klijentela je prijepodne na poslu, a ne u svojim kućama?
Trebam li naglasiti višestruku korist od lubeničara koji vam omogućuju da tešku lubenicu ili vreću krumpira kupite na svom kućnom pragu, bez da ju morate na rukama tegliti od tržnice do kuće ili paliti auto, tražiti i plaćati parkirališno mjesto te gubiti svoje vrijeme i živce?
Trebam li naglasiti korist koju od lubeničara imaju starije osobe smanjenje pokretljivosti kojima je ovim putem olakšana kupnja voća, umjesto odlaska do udaljene tržnice ili megamarketa?
Trebam li naglasiti razliku između bljedunjave, često uvozne lubenice u megamarketu i domaće lubenice koja doista odgovara med-medeni-led-ledeni paroli?
Trebam li naglasiti da ljudi razmišljaju lubeničarima izbušiti gume?
Trebam li naglasiti da je i PU Osječko-baranjska izjavila da se izravna prodaja ne može klasificirati kao remećenje javnog reda i mira, samo zbog tih par minuta koliko se zadrže u kvartu, pritom marljivo radeći po najvećim vrućinama ne bi li prehranili svoju obitelj?
Trebam li naglasiti da i među lubeničarima sigurno ima iznimaka koje ne poštuju zakonsku regulativu, ali kažite mi gdje ih nema?
Trebam li naglasiti da su lubeničari postali dijelom osječkog duha, a sačuvati duh grada, ono nešto što će biti prepoznatljivo i u stanovnicima probuditi ugodna sjećanja je ponekad važnije od proeuropske modernizacije pod svaku cijenu, pogotovo ako je savršeno bezopasno, kao što su bezopasni lubeničari?
Ahm, čini se da ipak trebam naglašavati jer ljudska sebičnost je otišla toliko daleko da joj je i sama ljudskost postala strana. Kako znati kada vam je ljudskost na ništici? Onda kada vam vlastiti popodnevni san postane važniji od gole egzistencije onog veselog čovjeka u kamiončiću pod vašim prozorom koja se ostvaruje tako što će vam u sezoni možda jednom u dva tjedna poremetiti taj san, na par minuta! Ukoliko ste se prepoznali, ne, vi niste obespravljeni borac za svoj san i komociju, ne, vi niste moderna individua željna reda i discipline, tako uvriježeno nesvojstvenih za jedan Balkan. A znate zašto?
Jer ste toliko staromodni da ne znate da postoji samo jedna, svevremena moda čije sljedbeništvo je najvrednija, a ujedno i najrjeđa osobina: biti čovjek. Ili vi baš uživate biti demode? 
nedjelja, 27.07.2008.
Karadžić je dobar čovjek
Pjesma za ugođaj: Pride (In The Name Of Love) – U2 (lyrics)
Kakav je ovo naslov, pitate se? Možete li mu spremno kimnuti u znak potvrde ili, pak, u vama izaziva opravdani revolt?
Zadubljena u čitanje aktualnih vijesti, nailazim na intrigantan članak. Naime, riječ je o obitelji autističnog četverogodišnjeg dječačića koja tvrdi da mu je Karadžić pomogao svojim tromjesečnim liječenjem te je šokirana iznenadnim otkrićem da je njihov dobrotvor odbjegli ratni zločinac. Obitelj kaže: “Ali to nama nije bitno. Volimo ga jer je pomogao našem djetetu. Za nas je on dobar čovjek".
U redu, hajdemo redom. Kao prvo, stavimo na stranu etičko-politička uvjerenja dotične obitelji, kao i njihovu edukacijsko-kulturološku razinu. Kao drugo, stavimo na stranu Karadžićeve metode „liječenja“ i stupanj njihove učinkovitosti (koja uživa moju visokopostotnu sumnju). Kao treće, stavimo na stranu njegovu masnu zaradu na tome. Kao četvrto, stavimo na stranu dvojbu tko je sve ovome zločincu svjesno čuvao leđa, to za ovu priču nije važno. Kao peto, stavimo na stranu i ono da je svatko nevin dok se ne dokaže suprotno. Kao šesto, prisjetimo se da je Karadžić optužen na osnovu individualne kaznene odgovornosti, kao i na osnovu kaznene odgovornosti nadređenoga za: genocid, sudjelovanje u genocidu, istrebljenje, ubojstvo, hotimično lišavanje života, progone, deportaciju, nečovječna djela, protupravno teroriziranje civila i uzimanje talaca.
Nakon što ovo posložismo, možemo krenuti dalje. Dakle, dotična obitelj smatra ovog čovjeka dobrim čovjekom, unatoč svim zločinima za koje je odgovoran, jer vjeruju da je "pomogao" njihovom autističnom sinu u napretku. Bila to istina ili ne, time su mi dali materijala za razmišljanje o jednom vrlo hipotetskom pitanju koje, samim time što je hipotetsko, debelo odstupa svojom sličnošću od epizode s Karadžićem koju zasad možete zaboraviti.
Umjesto toga, zamislite si ovu izoliranu i krajnje ekstremnu situaciju: imate nasmrt bolesno dijete, a životne su se okolnosti poklopile tako da mu trenutno nitko na svijetu ne može pomoći, osim jednog jedinog čovjeka koji to pristane besplatno učiniti (ponavljam da time ne želim naivno reći da se isti slučaj zbio i sa Karadžićem, ovo je sasvim odijeljeno promišljanje!). Dakle, vaše dijete je izliječeno znanjem/vještinom/rukom tog jednog jedinog čovjeka koji je uz to - ratni zločinac! Slijede moja pitanja:
1. Prethodno znajući da se radi o gadljivom čovjeku odgovornom za klanja, masakre i sve što uz to ide, ali koji ima mogućnost sa stopostotnom sigurnošću pomoći vašem bolesnom djetetu, biste li mu dopustili da mu pomogne? Svatko normalan bi na ovo pitanje odgovorio potvrdno, uključujući i mene. Naravno, pod uvjetom da isto tako postoji stopostotna, magična sigurnost da mu pritom neće nauditi.
2. Nakon što je dobrovoljno izliječio vaše dijete (bez obzira jeste li prije toga znali ili ne da se radi o ratnom zločincu tog kalibra), biste li ga poslije, unatoč saznanju o enormnom broju mučki ubijenih ljudi uslijed njegove direktive, smatrali dobrim čovjekom jer vaše je dijete podigao iz mrtvih?
Pitam se kako bi bilo i dalje ga smatrati ultimativnim smećem od čovjeka, a istodobno svaki dan gledati svog, odnedavno zdravog, sinčića kako se veselo igra i brblja pored vas, a sve to isključivom zaslugom istog tog ultimativnog smeća? S druge strane, pitam se kako bi bilo početi ga smatrati dobrim čovjekom (ili ga čak i voljeti, kao što gore navedena obitelj tvrdi da voli Karadžića), a istodobno biti svjestan da je isti taj dobar čovjek odgovoran za smrt tisuća i tisuća i tisuća i tisuća osoba s imenom i prezimenom koje su jednom davno imale priliku živjeti, baš poput prilike koju je sada dobilo vaše dijete? S razlikom što im je upravo on, vaš dobrotvor, tu priliku oduzeo.
Istina, nemam svoje dijete, no, unatoč tome, nisam emocionalna invalidka koja ne može spoznati da bi bila beskrajno sretna i zahvalna da ga netko spasi od sigurne smrti. Bila bih. Ali može li jedno ili čak nekoliko dobrih djela od krajnjeg zlotvora učiniti novopečenog dobrotvora? Je li to, u neku ruku, pokajanje (u slučaju da je besplatno, razumije se)? Tom logikom, na svijetu onda uopće nema zlih ljudi jer svatko je, kolikogod zao bio, barem jednom u životu učinio neko dobro djelo. Ne, takva je logika nakaradna i ja joj se grleno protivim, a od ove dvije izreke ni sama ne znam koja je prikladnija: jedna lasta ne čini proljeće ili vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Ma, kvragu, prigodne su obje, ad literam!
U toj zamišljenoj situaciji, makar stoput spasio moje dijete, zlotvor poput Karadžića nije ni sjena dobrome čovjeku i ne bi zaslužio ni moj blagonakloni treptaj, a kamoli nešto više. Vjerujem da si ovu pseudonezahvalnost smijem dopustiti, a dozvolu mi uručuju duše svih onih žrtava koje ju potpisaše pisaljkom čiju tintu supstituira njihova grimizna krv. Prolivena.
Zanima me kako na to gledate vi? Je li čudesno ozdravljenje vašeg djeteta dovoljno jaka osnova da se u vašim očima čovjekoliki monstrum preobrazi, poput Kafkinog junaka, u dobricu, u animu candidu itself? Ili možda ipak jaka nije? U inverziji. 
srijeda, 23.07.2008.
Samo za TAJ osjećaj
Pjesma za ugođaj: Samo za taj osjećaj – Hladno Pivo (lyrics)
Svi imaju poneku neekološku naviku pa tako i ja. Kad bih vas priupitala što je za vas opuštajuće kupanje, vjerojatno biste se odlučili za lješkarenje u kadi punoj mirisne pjene, toliko dugo dok se voda ne rashladi i ne potjera vas na suho. Prava idila, nema šta, u usporedbi s tuširanjem o kojemu vlada uvriježeno mišljenje kao o inačici brzinskog kupanja, praktičnog u žurnoj svakodnevici i ne tako idiličnog kao što je kupka. S tim uvriježenim mišljenjem ja se ne bih složila i tu započinje priča o mojoj neekološkoj navici.
Ledena zima ili, pak, pokoji ledeni period uslijed ljeta, baš poput ovoga koji nas je sustigao zadnjih dana koje sam dočekala kao ozebli sunce, samo obrnuto jer sunce i ja nikako nismo na „ti“ niti ćemo ikada biti. Oštri sjeverac izaziva bol od hladnoće pod mojim rebrima, ali to je ona mazohistička bol kojoj se radujem jer sve mi je ugodnije od ljepljivih ljetnih sparina. Radujem joj se jer obožavam kontrast kročenja cvokotajućom ulicom, mokrom od cjelodnevne kiše i ritualnog tuširanja koje slijedi po dolasku svome domu.
Svjetlost okrugle svijeće mazi se sa zidovima zamračene kupaonice u kojoj kraljuje umilna tišina. Tišinu remeti tek zvuk kapljica koje ispod drške tuša u jurišu klize po nagom ženskom tijelu. Isprva su tople, kao što je topao uvod u dragu vam knjigu, topao toliko da je nužno sklopiti oči i zamisliti ispričane prizore pod svojim kapcima. Zatvorenih se očiju kapljice počinju osjećati i osjećajima, a ne samo receptorima duž kože... Prsti na zagrijanoj slavini pojačavaju temperaturu vode koja od topline oprezno kreće ka vrelini, ne prestajući ni na trenutak oplahivati ponuđenu joj površinu tijela. Drhtavu, ali se na vrelinu pokorno navikava. Drška tuša sasvim lagano klizi od potiljka, preko jednog ramena, po ključnim kostima i grudima pa sve do drugog ramena, ne bi li svoju putanju završila odostraga, odakle je i zakoraknula. Tijelo se grči i ježi od tog vrućeg, vodenog plašta koji ga grli sa svih strana, pružajući mu ugodu koja se valovima širi u sve njegove kutke, baš poput njegovog veličanstva, orgazma. Mirisna pjena ovdje prestaje imati samo higijensku funkciju; ruku za ruku, ona vodi do djetinjstva, vodi pod more, vodi među trave, vodi u teglicu meda, vodi ravno među latice cvjetova, vodi u čašicu jogurta, vodi prema drvetu masline, vodi ka Orijentu i vodi u sjećanja, ovisno koji si miris odaberete. Vjeđe su i dalje sklopljene, mišići se opuštaju, unatoč tome što se tijelo nalazi u stajaćem položaju. Voda je sasvim vrela i peckajuća na koži koja joj spremno odgovara širenjem svojih pora, naviknuta da vlasnica s vremena na vrijeme koketira s njezinim strpljenjem. Kako znati kada okončati tuširanje? Uvijek u isto vrijeme – kada se ogledalo na zidu nasuprot kadi zamagli do te mjere da podsjeća na zamućene zjenice pred plač, dok iščekuju suzice da se popnu na pozornicu, u deus ex machina maniri. Osjetilnoj senzaciji tih sasvim intimnih trenutaka kumuje ugodna para koja iz tijela pažljivo odnosi svaki svežanj tuge i pedantno posloženih problema. Nestaju, gube se u izmaglici, a jedino što u mislima ima šanse preživjeti je divljenje tom kontrastu ledene ulice koja je tijelo onemoćala svojom hladnoćom i vrelog tuša koji mu je ponudio fantastično utješan zagrljaj kakav se može usporediti jedino sa zaštitničkim zagrljajem ljubavnika kojeg obožavate. Obožavam. Obožavam. Obožavam.
Ovo nepomično stajanje nasred kade traje punih pola sata, najmanje. Trideset minuta neprekidnog istjecanja vruće vode koju sebično ne štedim, dopuštajući joj da me hipnotizira mirišljavom parom u nosnicama i putovanjem po onim dijelovima moga tijela za koje, osim mene, važeću putovnicu ima još samo jedna osoba u snoviđenju kojeg nazivamo životom. To nije ekološki, ali nije humano ni lišavati svoj tjelesni hram, onako kruto spartanski, baš svih prinosa na pripadajućem žrtveniku. Moj povremeni prinos je polusatni mlaz, jedan od rijetkih eko-grijeha s kojim mogu živjeti, uz dodatni bonus uživanja u košarici poluzabranjenog voća. Uživam i u dokonim kupkama, ali doživljaj vrelog tuširanja i mlaza koji beskonačno luta posvuda, dok se sva tresem od prethodne smrzavice, meni je nezamjenjiv. Prisjetim li se svog velikog, mekog ručnika koji čeka da nakon grljenja s kapljicama uronim u njegovu bjelinu, sklupčana uz omiljeno štivo u svom krevetiću obasjanom sestricom one svijeće iz kupaonice, a kožom još vlažnom i osjetljivom ispod fine, frotirske površine, nekako mi nije žao. Nije mi žao osjećaja sigurnosti uz koji podsvjesno ponovno bivam fetusica u okrilju tople majčine maternice koja me čuva od uznemirujućeg svijeta. Iako me isti taj svijet sada oduševljava, jednako koliko me i plaši, nije mi žao. Nije mi žao moje sićušne sreće. U svoju obranu mogu ponuditi jedan jedini, skroman argument:
samo za TAJ osjećaj.
A kako izgleda vaš? 
nedjelja, 20.07.2008.
U kafić po zarazu
Pjesma za ugođaj: Fly Away – Lenny Kravitz (lyrics)
Znate li da obična muha ili Musca domestica ili muva, kako ju ja posprdno zovem, postoji više od 65 milijuna godina?
Znate li da muha ne grize?
Znate li da to što muha ne grize ne znači da je i bezopasna?
Znate li da muhe mogu letjeti kilometrima s jednog mjesta na drugo?
Znate li da su deponiji smeća omiljena okupljališta muha?
Znate li da muhe obožavaju slijetati na ljudske i životinjske fekalije?
Znate li da se muhe uživaju zadržavati na gnojivu u stajama?
Znate li da muhe sa spomenutih površina prenose u svijet patogene organizme?
Znate li da se ti patogeni organizmi nalaze u muhinim ustima, ispljuvcima, izmetu i na kontaminiranim površinama, naizgled malenog i benignog, muhinog tijela?
Znate li da muhe na površine na koje slijeću neprestano odlažu svoj izmet?
Znate li da se muhe hrane samo tekućom hranom?
Znate li da muhe izbacuju slinu na krutu hranu ne bi li ju omekšali i kasnije usisali u svoja usta?
Znate li da su muhe obožavateljice slatkog?
Znate li da ženska muha može izleći preko 9 000 jajašaca?
Znate li da što je temperatura zraka viša, muhe se uspješnije razvijaju?
Znate li da se preko stotinu uzročnika različitih bolesti povezuju s muhom?
Znate li da u probavnom traktu muhe može biti više od 33 milijuna mikroorganizama, a pola bilijuna se širi po njihovim nogama i tijelu?
Znate li da su muhe prenosnice salmonele?
Znate li da su muhe prenosnice Escherichie?
Znate li da su muhe prenosnice klamidije?
Znate li da su muhe prenosnice parazitnih crva?
Znate li da su muhe moguće uzročnice proljeva?
Znate li da su muhe moguće uzročnice kolere?
Znate li da su muhe moguće uzročnice polia?
Znate li da su muhe moguće uzročnice tifusne groznice?
Znate li da su muhe moguće uzročnice dizenterije?
Znate li da su muhe moguće uzročnice tuberkuloze?
Znate li da su muhe moguće uzročnice antraksa?
Znate li da su muhe moguće uzročnice hepatitisa?
Znate li da su muhe moguće uzročnice trovanja hranom s kojom su došle u doticaj?
Znate li da su u većini hrvatskih ugostiteljskih objekata muhe vaši službeni domaćini?
Ograničit ću se na Osijek, premda on nikako nije osamljeni primjer očitog jer slično doživjeh i u drugim hrvatskim gradovima i inozemstvu. Skoro da ne postoji ugostiteljski objekt u Osijeku koji sam posjetila, a da u njemu nisam otkrila carstvo muha s njihovim pripadajućim zračnim akrobacijama pred mojim očima. Ne zalazim u rupe i na sumnjiva mjesta na kojima je, kao, takva pojava očekivana, iako zapravo ne bi trebala biti očekivana nigdje. Neovisno o tome jesu li u pitanju restorani, pizzerije ili obični kafići, skuplji ili prosječni, muhe su sveprisutne. U rojevima. I vodimo svagdašnju bitku. Što i nije čudno, pošto sam gadljiva i to otvoreno pokazujem. S obzirom na gore navedene boleštine, zar je to začuđujuće?
Međutim, začuđujuće je nešto drugo. S kimegod da vani objedujem ili pijem kavicu, rijetko tko se obazire na to što mu muhe slijeću na rub čaše, šalice, tanjura ili salvete. Ili ih uopće ne zamjećuju ili nehajno zamahnu rukom, više ni ne pogledavši hoće li se gadura ponovno vratiti. A vrati se, uvijek se vrati. Kako to znam? Jer krajičkom oka čitavo vrijeme pratim gdje muha namjerava sletjeti i mahnito mašem rukom ne bih li ju otjerala, pošto mi je nepojmljivo mirenje s činjenicom da joj rub moje šalice služi kao šetnica. I tada me sugovornici redovito proglase, naglas ili u sebi, princezom na zrnu graška kojoj sve smeta i koja se ne može opustiti dok okolina u kojoj boravi ne dostigne stupanj savršenstva. Pa ne mogu, da. Ne mogu se opustiti u muhoidnom okruženju, a ako je to simbol razmaženosti, tada ponosito priznajem da sam najrazmaženija djevojka na svijetu. 
Ljudi tvrde da je tijekom ljetnog doba prisutstvo muha normalna stvar. Istina, njihovu sezonsku najezdu u prirodi (donekle) toleriram, ali u ugostiteljskim objektima nikako! Ima li muha u mom domu? Nema. Nema ih jer sam uvela posebne mjere kako bih suzbila njihov pohod na moj stan, a ako koja i zaluta, tada ju istog trenutka odstranjujem, bez sućuti. E pa ako to mogu ja, pitam se zašto to ne može jedan ugostitelj? Ne može li ili možda uopće ne mari? U nekolicini kafića u koje zalazim ili sam zalazila, vlasnici mirno sjede na terasama ili barskim stolicama, muhe se prešetavaju po njihovim čašama i tanjurićima, a oni ih gledaju toliko blagonaklono da mi se čini kao da potajno održavaju neki perverzno prisan odnos koji mi, obični smrtnici, ne možemo pojmiti. Zar im ne pada na pamet da ljigave posjetiteljice možda smetaju gostima koji su odlučili popiti piće baš u njihovom lokalu? Zar ni u jednom trenutku ne pomišljaju na sve bolesti koje muhe prenose? Zar ne žele pokušati s metodama pomoću kojih bi ih se riješili i makar malo mrdnuli nemarnom guzom, pokazavši elementarno poštovanje prema svojim gostima? Ma kvragu, baš me zanima što na sve ovo ima za reći sanitarna inspekcija i ako ima, zašto ne govori češće, a ne djeluje rigidnije?! Iako, savjesnost hrvatske sanitarne inspekcije je jedna posebna priča o kojoj neću u današnjem tekstu...
Da nema rješenja, to jednostavno nije istina. Ako je čovjek izumio sva ova tehnološka čuda oko nas, lijekove za najrazličitije bolest i sl, e pa onda se sigurno može doskočiti i ovome! Prvo, muhe dosađuju prvenstveno zato što konobari redovito ne brišu stolove iza svakog gosta, a stolovi bivaju ulijepljeni prosipanim šećerom i pokapani slatkim sokovima, što muhama predstavlja savršenu metu. Drugo, ako ih i brišu, tada s istom krpom prelaze preko više stolova pa se putem iste te krpe slatkoća s prethodnih stolova prenosi na ostale, s čime su napravili jedno veliko ništa. Treće, pepeljare se redovito ne mijenjaju, a u njih ljudi bacaju svašta, pogotovo štanicliće od šećera koji također mame pohlepu muha. Četvrto, temeljito se ne brišu ni podovi na koje zna kapati slatki sok, prosipati se šećer ili, pak, namrviti kruh u restoranu. Ukoliko se radi o zatvorenom prostoru, potrebno je zapriječiti dolazak muhama kroz prozore, a ako i ulete kroz vrata uz pridošle goste, tada postoje mehanička sredstva prevencije, poput ljepljivih traka, kao jedan od primjera. Osim toga, dužnost konobara trebala bi biti uočiti ih i promptno eliminirati, sve kako ne bi smetale gostima željnim opuštanja u ugodnom i nezagađenom ambijentu. Muhe ga zagađuju. Jako.
Uz to što su iritantne i škodljive, muhe utječu i na budžet. Ako objedujem i ugledam muhu kako se lijeno prešetava po mojoj šopskoj salati, ja tu salatu više neću ni okusiti. A platila sam ju. Ako pijem ice coffee i primijetim ljigavicu kako uživa na unutrašnjoj stijenki šalice (ili na bilo kojem drugom dijelu šalice), ja tu kavu više neću piti. A platila sam ju. Ako se rashlađujem sladoledom, a muha mi sleti na žličicu, ja ga više neću jesti. A platila sam ga. I tko je tu lud? Ja ću ugostitelju uredno plaćati, a plaćeno neću konzumirati jer me ugostitelj ne poštuje dovoljno da bi mi osigurao uvjete uz koje bi ta konzumacija protekla neometano. Koja neprofesionalnost! Hajde još kada se slučajno dogodi da zaluta jedna muha, to mogu shvatiti, ali postoje mjesta u gradu na kojima je već uobičajeno da sve vrvi muhama, a ponekad i osama (jedna me, by the way, nedavno ubola ravno u dekolte, dok sam se vozila motorom i umirala sam od peckave boli; srećom da sam bila suvozačica, inače bih, u panici, neslavno završila priljubljena uz oštri asfalt), na što konobari uopće ne reagiraju. Jedan takav je, naizgled pristojan, kafić u Donjem gradu u kojemu su vrata i prozori širom otvoreni (a gdje je klima?), dok muhe proizvoljno dolaze i odlaze kao da su one gosti, a ne mi, humanoidi. Zatim, najpoznatija (ali ne i najkvalitetnija) slastičarnica u samome centru grada u kojoj sam muhe viđala i s unutrašnje strane škrinje sa sladoledom i u koju više ne zalazim. Kafić najluksuznijeg hotela u regiji u kojemu muhe plaze po stolovima i piću. Razvikani restoran malo izvan centra grada u kojemu muhe posebno obožavaju one male, domaće, tople lepinjice na koje slijeću kao sumanute. Primjera je mnogo, a malo je mjesta nezahvaćenih ovom pojavom.
Dok se ugostitelji ne odluče riješiti ovaj odurni problem tipičan za toplije dane, dosjetila sam se kako doskočiti vještim nožicama muha. Recimo, ako pijem kavu, tada uzmem maramicu koju razapnem preko šalice, a vrh žličice probodem kroz maramicu da ju pridržava. Tako muhe neće dolaziti na slatko, a ja ću moći popiti kavicu bez bojazni da će mi u ustima završiti muhin izmet ili ispljuvak. Slično činim i sa čašama, dok za jelo nema rješenja jer tijekom objeda ne mogu tanjur ispred sebe držati prekrivenim. No, sve je to uzalud ako je ljepljiv sam stol na čijoj površini mi se također gadi promatrati ova odbojna bića. Postoji još jedno rješenje, a to je ne odlaziti više u housefly friendly kafiće, što je nezgodno na svoj način jer imam prilično razgranat društveni život koji zahtijeva kretanje na različitim mjestima, a koji ne može uvijek garantirati da će to mjesto biti lišeno muha, čak i ako zadovoljava sve druge kriterije (takva mjesta se u Osijeku mogu nabrojati na prste jedne ruke). Ni sterilne kućne posjete ne bi razriješile ovaj problem jer nemam pravo natjerivati ljude da se družimo po kućama samo radi muha, a i sama uživam izaći izvan četiri zida, u svijet. Ne pada mi na pamet ispravljati propuste u dužnostima sanitaraca te se žaliti konobarima ili vlasnicima kafića na ovaj aktualni problem jer to bi jedan ugostitelj trebao znati i bez moje intervencije te doskočiti problemu i prije nego nastane. Najjadnija su mi, zapravo, ona samoprozvana fancy mjesta čiji malograđanski vlasnici jako teže nekoj prividnoj „mondenosti“, okupljajući creme de la creme grada Osijeka (hahaha, koja komika!), a po istoj toj „kremi“ znatiželjno skakuću prljave muhe, na što se ni „krema“, a ni vlasnici kafića previše ne obaziru; valjda naučiše na suživot s prljavštinom. Stoga, preostaje mi i dalje pomno birati kojem lokalu ću ostaviti svoje vrijeme i novac jer rijetki su oni koji svojom uslugom zaslužuju moje prisustvo. Mislite li da je ovo stav iste one umišljene princeze na zrnu graška s početka teksta? Ne, ovo je stav osobe koja svoje novčanice cijeni, bez neke lažne skromnosti.
Srdim li se zbog ugostiteljske nekulture? Nimalo. Istina, dajući muhama zeleno svjetlo, ne poštuju me kao gošću. Ali ja ih, umjesto srdžbe, sažalijevam. Jer ne poštujući svoga gosta, time sebe ne poštuju stoput, što je mnogo veća mizerija od činjenice da me više nikada neće vidjeti za svojim stolom. A najveća, pak, mizerija od svih je prizor laičkog ugostitelja kako se laća posla kojemu nije dorastao. Ili jest, pošto su mu stolovi i dalje puni jer većina ljudi kao da su s muhama u simbiozi? Hm, onda očito manjina mojih istomišljenika i ja nismo dorasli toj većini. Tako je, nismo joj dorasli.
Mi smo ju, naime, nadrasli. Bzzzzz! 
nedjelja, 13.07.2008.
Kutu obuci, osebujnost svuci
Pjesma za ugođaj: Too Funky – George Michael (lyrics)
Školske kute – da ili ne? Ja decidirano tvrdim: ne.
S vremena na vrijeme naletim na pokoju zahuktalu javnu raspravu o obligatornom nošenju kuta u školama premile vam domovine. Hm, hrvatsko građanstvo naprosto nema većih problema pa su se, eto, dijelom morali usredotočiti i na kute, ne bi li ispravili taj neoprostivi propust u svojoj, inače besprijekornoj, hrvatskoj svakodnevici. Radi li se o inicijativi vezanoj samo uz osnovne ili i uz srednje škole, to sa sigurnošću ne znam, ali znam da je jedna od najvatrenijih zagovornica ove nemaštovite ideje jedna jednako nemaštovita – krojačica - Žuži Jelinek. Za ocvalu sponzorušu koja se uporno (i bezuspješno) predstavlja kao „modna dizajnerica“ to je popriličan paradoks jer bi dizajneri odjeće trebali težiti odmaku od svake uniformiranosti i ukalupljenosti. S druge strane, zašto se čudim, pošto je lako moguće da dotična potajno računa na ponudu nekog od uvriježenih predstavnika našeg školstva da iste te kute potpiše svojim imenom, prezimenom i dizajnom. Od same činjenice uniformiranja hrvatskih đaka, jedino ovo bilo bi strašnije.
Da se razumijemo, svjesna sam ja da se tu ne radi o onim ružnim, tamnoplavim kutama kakve su se u Hrvatskoj posljednji put nosile, čini mi se, još u vrijeme osnovnoškolskog obrazovanja moga brata, dakle 70-ih. Prikladniji naziv bio bi „školska uniforma“, a ni tu se ne misli (nadam se) na krute opravice koje se u dječaka sastoje od košuljice čija kragnica proviruje ispod jednoličnog pulovera, klasičnih štofanih hlača i cipela koje više priliče smokingu nego sjedenju u školskim klupama, a u djevojčica od karirane suknjice, uštirkane košuljice, blejzera, dokoljenki i tamnih cipelica na šniranje. Ne, ako bi se uvele kute, vjerojatno bi to bila neka suvremenija i jednostavnija odjeća, ali pristojna i, ono najgore, na svakome učeniku identična. Jezivo!
Ne znam kako vi, ali ja još uvijek nemam svoje dijete, što me ne sprečava da imam mišljenje. A moje mišljenje je da su kute samo bijeg od stvarnog problema. Tijekom raznoraznih polemika uspjela sam razabrati da zagovornici kuta vjeruju da bi se time djecu povratilo na put discipline s kojega su skrenula, da bi ih se podvrglo pravilima na čije postojanje su odavno zaboravila i da bi se, koliko-toliko, posredno uveo neki red u hrvatsko školstvo. Vraga. Dijete ćete naučiti disciplini isključivo u svome domu, počevši (tri-četiri-sad!) još od dana samoga rođenja, a ne zasipavši zbunjenog prvašića silnim obligacijama i prozirnim floskulama tipa „svi smo mi jednaki“ koje ćete mu dočarati živim primjerom tih nesretnih školskih uniformi. Još gora je težnja ka postizanju spartanskih rezultata kod nešto starije populacije, hormonalno poludjelih tinejdžera, koji bi se, kao, trebali, uskočivši u školsku uniformu, transformirati unutar i oko školske zgrade u zrno manje i od makova. Ne, profesori i školstvo su ti od kojih najmanje očekujem da odgoje moje dijete i da mu pruže ikakav primjer poželjnog ponašanja. Tijekom vlastitog edukacijsko-životnog puta susrela sam se, neka se nitko ne uvrijedi, sa cijelim nizom učitelja i profesora te odgovorno tvrdim da su većina njih bili i još uvijek su isfrustrirani idioti. A idiote ne želim za uzore svojoj djeci, još manje za autoritete. I to ne tvrdim kao jednako isfrustrirana učenica koja je kivna na čitav svijet, već kao odrasla osoba koja bijaše neproblematična odlikašica, ali je imala oči i uočavala na što su sve spremni pojedinci koji sebe nazivaju profesorima. Fuj. Čast izuzecima koje pronalazim i među svojim prijateljima (pa i na blogu) koji svoju profesorsku dužnost obavljaju izvrsno.
Školske uniforme nikako nisu stvar prošlosti. Prisutne su i danas i to ne samo u prestižnim privatnim školama i internatima, već i u javnim školama različitih država poput Australije, Irske, Izraela, Malezije, Pakistana, Singapura, Južne Koreje, Velike Britanije i Japana. Dio su tamošnje tradicije i uvriježenog društvenog establišmenta, no je li svaki primjer koji nam nudi inozemstvo, pogotovo Zapad, ujedno i dobar primjer? Istina, navikneš se i to je to, ali ja svome djetetu ne želim takvu naviku.
Proučavajući ovu zanimljivu tematiku, susrela sam se s argumentima koji govore u prilog školskim uniformama, a koje ću vam predstaviti upravo sada, zajedno s mojim intimnim osvrtom na njihovu (be)smislenost.
1. ŠKOLSKE UNIFORME ĆE SPRIJEČITI PROSUĐIVANJE UČENIKA PO IZGLEDU.
Ovaj argument je najdebilniji. Istina, Brankica se možda neće moći zlobno smijati ružnjikavim Maričinim cipelicama koje su tako passe jer i sama je primorana nositi identične, ali djeca će uvijek pronaći nešto vrijedno ismijavanja. Ako to nije odjeća, tada je velik nos, klempave uši, komični friz ili, pak, hod poput Paje Patka. To je nešto što se zove dječja zloba, a s kojom se djeca ne rađaju, već ju nauče i to, ni više ni manje, nego od svojih prepametnih roditelja! Koji se pred djetetom, nesvjesno ili svjesno, ismijavaju tuđem fizičkom izgledu, a zaboravljaju na vlastiti. I onda se čude kada im razrednica na roditeljskom saopći da je njihovo dijete podrugljivo dovikivalo drugom djetetu da je smrdljivi nosonja, iako su identično obučeni. Moje dijete? Ma, nemoguće!
2. ŠKOLSKE UNIFORME SUGERIRAJU DA SU SVA DJECA JEDNAKA.
Od prvog argumenta debilniji je samo ovaj drugi. Tu se misli na materijalno stanje razrednih kolega. Koje NIJE u svih jednako niti će ikada biti. Želim da moje dijete odmalena nauči kretati se u društvu mnogo bogatijih i mnogo siromašnijih od sebe. Želim da nauči prihvaćati i jedne i druge, družiti se sa svima te da zna dostojno živjeti samoga sebe u odnosu na njih. Socijalne razlike su realnost i ne može ih se sakriti tamo nekom kutom koja će ih, poput čarobnog štapića, učiniti nevidljivima. Neće. Dijete mora biti pomireno s time da nema jednako skupe tenisice kao njegov kolega i mora mu se ukazati da zbog toga nije manje vrijedan ni sebi ni drugima. To mu može biti i poticaj da marljivo uči pa da si jednoga dana vlastitim radom zaradi neke stvari koje mu u djetinjstvu njegovi roditelji nisu mogli priuštiti ili da štedi džeparac i sam si priskrbi predmet svojih želja. Čak i da su u školi svi jednako odjeveni, opet bi se razlikovali i vrednovali po nakitu koji nose, ručnim satovima, parfemima, frizurama, autima u kojima roditelji dolaze po njih, a da ne govorim o druženju izvan škole kada na sebi ne nose nikakve uniforme. Uostalom, ovo je paradoks jer tim kutama se djeci ne poručuje da su jednaka. Baš naprotiv, poručuje im se da očito ne možemo prihvatiti svoju nejednakost pa hajdemo zato stvoriti privid jednakosti. Umjesto da se svatko oblači kako želi, a da se naglasak stavi na važnost osobnosti pojedinca, njegovih uspjeha, dobrog vladanja, truda i, onog krucijalnog, dobrote koju isijava.
3. ŠKOLSKE UNIFORME POTIČU DJECU DA BUDU KONCENTRIRANA NA UČENJE, A NE NA IZGLED.
Jadno je ono dijete kojemu uniformom treba dokazivati koliko je učenje važno. I tu opet zakazuju roditelji; naravno, lakše je prisilno tutnuti uniformu na djetetova pleća pa očekivati čudom stvorenu inačicu Malcolma, umjesto da ga odmalena potiču na istraživanje novih stvari i stjecanje novih znanja, ne zbog toga što to žele oni, njegovi roditelji, već zbog toga što to koristi njemu. Ali poticanje zahtijeva i razgovor, razgovor zahtijeva dijalog, a većini roditelja je dijalog s vlastitim djetetom utopija. I opet nije krivo dijete. Krivi su oni što ga nisu poticali na dijalog odmalena pa se sada čude što dijete bleji u njih kao tele u šarena vrata kada pokušaju iznenada uspostaviti čovječnu komunikaciju. Samo, pitam se tko je tu doista tele. I, još nešto. Dijete poremećene koncentracije nema taj poremećaj zbog odjeće koju nosi on ili razredni kolege; problem je, naime, redovito mnogo dublji i valja za njim tragati te ga sanirati, a ne bježati od njega ravno u – uniformu. Uostalom, ako mu pažnju ne bude odvlačila odjeća, odvlačit će ju neka prividna mana na vlastitom tijelu, aktualna videoigrica, nova simpatija, onaj razredni tulum što se organizira ovoga petka ili ekipa iz kvarta koja ga čeka na povratku iz škole kako bi se igrali žace i lopova. Treba rješavati uzrok dekoncentracije, a ne njezin objekt, molim lijepo.
4. ŠKOLSKE UNIFORME SMANJUJU OBITELJSKE IZDATKE ZA DJETETOVU ŠKOLSKU ODJEĆU.
Ma nemoj. Kao prvo, upitna je cijena školske uniforme (a i tko bi se i od toga okoristio u prepoštenoj nam RH). Neka to bude neka kvalitetnija polo majica, hlače od kepera i tenisice, sve umjerene cijene. Pitam se – koliko tih uniformi je potrebno mojem djetetu? Osim što u školi sudjeluje na nastavi, dijete se također igra pod odmorom, jede, pije, skače i neminovno prlja. Ukoliko uneredi svoju opravicu, idućeg bi dana trebalo obući čistu. I tako svaki put kada se zaprlja. Uzmimo da ima četiri ista kompleta uniformi – to je ipak obiteljski trošak, kao što bi bio trošak pri kupnji neuniformirane školske odjeće. I gdje je tu ušteda? Tim više što je ionako potrebno kupiti mu odjeću koju će nositi izvan škole pa dolazimo na istu, još i skuplju varijantu. A tu su i dalje školska torba, pernice, bilježnice, pisaći pribor, knjige, užina, izleti i sve ostalo što je čak i veći izdatak od same odjeće kao takve.
5. ŠKOLSKE UNIFORME OSLOBAĐAJU RODITELJE PRITISKA KUPNJE MARKIRANE ODJEĆE SVOME MEZIMCU.
Netko bi rekao da razlika postoji u činjenici što roditelji ne bi bili pod pritiskom kupnje markirane odjeće djetetu koje inzistira da mu na majici piše „Benetton“ jer će u protivnom biti manje kul od svojih razrednih kolega koji taj natpis, pak, posjeduju. Ovo je tek bedastoća. Neka nauče svoje dijete da se kulerstvo ne stječe etiketicama na robi i neka ga poduče plivanju visoko iznad dna hrvatske malograđanštine, pogotovo ako nemaju financijske mogućnosti priuštiti mu skuplju odjeću. Tim više što većina istih tih malograđana važno nose samo loše falsifikate markirane odjeće koja se, osim u gotovo svim no name buticima u Osijeku, može kupiti i u jednoj renomiranoj osječkoj sportskoj prodavaonici koja odjeću uvozi ravno sa – pijace Arizone u BIH, prodajući ju po višestruko višoj cijeni. A (malo)građani pojma nemaju.
6. ŠKOLSKE UNIFORME OLAKŠAVAJU RASPOZNAVANJE ULJEZA U ŠKOLI KOJI BI MOGLI BITI PRIJETNJA SIGURNOSTI UČENICIMA.
Istina, postoje pojedinci koji dolaze izazivati nevolje u školama, najčešće u svrhu osvete nekom od učenika, a sve u ime antagonizma „bandi“ kojima pripadaju. Doduše, ovo je možda više izraženije u Bronxu nego kod nas, ali mišljenja sam da će do te osvete ionako doći i to prije tako da žrtvu dočekaju nakon škole, u zasjedi, nego da se infiltriraju u samu školsku zgradu pa ju namlate na licu mjesta (i pred licima prisutnih svjedoka). Uostalom, ako baš želi, agresor uvijek može posuditi uniformu nekog prijatelja koji pohađa istu tu školu i kao od šale je doskočio ovom iznimno glupavom argumentu.
7. ŠKOLSKE UNIFORME ŠTEDE VRIJEME RODITELJU I DJETETU.
Ne bih rekla. Pristalice ove tvrdnje vjeruju da uvođenjem sustava uniformi više nema jutarnjeg mozganja što djetetu odjenuti. Nema, da, kombinacija je tu, ali i dalje ostaje požurivanje djeteta u obavljanju jutarnje higijene, kontroliranje je li uniforma čista, presvlačenje ukoliko nije, a poseban problem se javlja ako se dogodi da se svi raspoloživi kompleti uniforme nalaze u košari za prljavi veš. Što tada? Ništa, pustiti dijete umrljano u školu jer druge opcije nema, pošto vi, pogađate, niste stigli oprati mu propisanu odjeću. A i za mene osobno nije neki problem mozganje što odjenuti jer se tu potiče kreativnost i stvara se stil, a imati stila nije nešto čega se treba sramiti ili što će djetetu automatski sugerirati da su u životu trivijalnosti najbitnije. Dapače, neka se uči znati samostalno odjenuti – sukladno raspoloženju, prilici i osobnosti. To nije najvažniji dio života, ali je ipak njegov dio koji nećemo licemjerno zanijekati. Bar neću ja, a vi kako hoćete.
8. ŠKOLSKE BI UNIFORME SPRIJEČILE STVARANJE (VIZUALNOG IDENTITETA) DJEČJIH „BANDI“.
Ne bi. Dijete, pogotovo tinejdžer, može dolaziti u školu najpristojnije odjeveno, a nakon nastave se oblačiti sukladno subkulturi kojoj pripada, bila to banda ili neka bezopasna skupina. Sjećam se da su mojim prijateljicama i meni, kad smo bile osmašice, roditelji zabranjivali da odlazimo u školu našminkane. I, što se dogodilo? Izašle bismo iz kuće bez trunka šminke, usput se u osječkom pothodniku nabrzinu našminkale te u školu došle s korektorom na kritičnim mjestima, maskarom i sjajilom na usnama. Poanta je u tome da nikakva zabrana ne može spriječiti dijete da provede svoju zamisao u djelo, kad-tad, na ovaj ili onaj način. S razlikom što su neke zamisli benigne, poput šminkanja, a neke su pogubne. Pogubne zamisli se ne preveniraju uniformom, već mnogo ranije, još tijekom predškolskog odgoja djeteta u kojemu ga se poučava razlikovanju dobra od zla. A učitelj mora biti roditelj, a ne školsko pravilo za koje je i tako prekasno ukoliko je roditelj još davno zakazao.
9. ŠKOLA JE OZBILJNO MJESTO S OZBILJNIM ZADATKOM ODGAJANJA MLADIH KOJI TREBAJU IZRASTI U OZBILJNE LJUDE JEDNOGA DANA.
Ne. Ne želim da moje dijete gleda na školu kao na neki bauk, a još manje da ga škola odgaja, to sam već rekla. Štogod netko mislio, školu ne smatram odgojnom ustanovom. Ne zato što to ona ne bi trebala biti, već zato što ona to ne može biti. No, o tome u jednom drugom upisu. Naravno da ću ga učiti da se trudi, da shvati važnost učenja, da se ponaša i oblači pristojno, da ispunjava svoje obveze i da teži kompletnosti i usavršavanju u svemu što radi, misli i govori. Ali, isto tako, učit ću ga da se uz trud zna i zabaviti. Da uz učenje gradiva shvati i važnost učenja samoga života. Da unutar pristojnog oblačenja ipak stvara svoj vlastiti stil i izražava svoju osobnost, bez da slijepo slijedi nametnute mu odjevne norme. Da se uz ispunjavanje svojih obveza zna glasno zauzeti i za svoja prava. Učit ću ga da bude on, a on će biti on i putem odjeće, skuplje ili jeftinije, kakogod, ali bit će on. Ili ona, svejedno. Pa makar ta odjeća bila i neozbiljna, dokgod je u granicama pristojnosti. I o tome ću ga poučiti, o granicama. Ali našim, ne njihovim.
10. ŠKOLSKE UNIFORME STVARAJU VIZUALNI IMIDŽ DOTIČNE ŠKOLE ILI SKUPINE UČENIKA.
U tome jest najveća kvaka. Zašto bi moje dijete moralo biti dijelom, zajedno s drugom djecom, vizualnog imidža određene školske ustanove ili dijela hrvatskog školstva? To je ono što prezirem. Jedini (vizualni) imidž koji je dijete dužno njegovati je njegov vlastiti ili, u najgorem slučaju, onaj koji mu pokušavam usaditi ja kao nekonvencionalna majka i moj partner kao nekonvencionalni otac, nastojeći stvoriti od njega nekonvencionalnog osobenjaka. I to je to. Ako jednoga dana odabere zanimanje čije obavljanje zahtijeva uniformiranost, neka mu, ali dokgod je na nešto zakonski obvezan (a obvezan je na osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje), želim da to odrađuje bez kogentnih pravila odijevanja. To je, po meni, osnovno pravo svakoga čovjeka pa tako i mog djeteta. Dokgod svojim odijevanjem ne vrijeđa javni i školski moral (iako je i taj „moral“ upitan), ima da se oblači kako želi. Točka. Punkt. Full stop.
NE DAJ BOŽE
Ima još nešto. Zamislite neku prirodnu katastrofu, poput razornog potresa. Tijelo vašeg djeteta nalazi se u ruševinama škole. Tražite ga. On i svi njegovi kolege obučeni su identično. To identifikaciju bolno otežava, tim više ako je dijete izobličeno uslijed ozljeda i teško da ga imate po čemu prepoznati. Ili, recimo, dijete vam na putu prema školi nestane. Svaki podatak o njemu je dobrodošao, ali kada opisujete policiji ili mogućim svjedocima što je vaš školarac imao obučeno toga dana, ne pomažete im mnogo jer tako su obučeni - svi školarci u vašem gradu. Recite da trabunjam, ali i to je argument. Kažem, ne daj Bože.
Kao temu u temi dodajem i onu o kutama koje bi tada trebali nositi i profesori. Što kažete na to?
Sada sigurno mislite da si samodopadna Kinky umišlja da će njezino dijete biti neko ekstra spešl dijete koje zaslužuje poseban tretman, za razliku od ostale djece.
Da, bit ćeš ekstra spešl, bez sumnje. Već sada jesi, iako još nisi rođen. Od prvog ćeš dana biti odgajan s mišlju da jesi ekstra spešl i da budeš svjestan te osobine svakoga trena, ali isto tako budi svjestan da su i druga djeca jednako tako ekstra spešl kao i ti. To mi je jedna od misija. Moraš biti slobodan, sve dok tvoja sloboda ne ugrožava slobodu drugoga. I moraš biti svjestan svoje slobode. Ne, ne želim ti mazati oči i slati poruku da te pojedinci neće prosuđivati prema ruhu. Hoće. Bilo bi lijepo ne slijediti njihov primjer. Maleni, ruho na sebi biraj prema vlastitoj osobnosti, a ne prema volji kojekoga, makar i pod cijenu odbačenosti. Nemoj nikada svući osebujnost u ime navlačenja kute jer imaš pravo na odjevnu kreativu, čak i u školskim klupama. Imaš pravo dozvoliti osobenjaku u sebi izlazak u svijet; osobenjaci su i tako deficitarni. A osobenjak si kako karakterom, tako i odjećom pa čak i ako se okreneš komformizmu. Ali svojim odabirom, a ne jer ti tako nalaže neka školska ustanova u ime nekih lažnih ideala koje postaviše neki licemjerni uštogljenci. Kvragu, maleni, upamti da je bolje biti i too funky, nego everybody's donkey. Anyway, štogod budućnost donese (ili sramotno odnese, kao npr slobodu tvog školskog odijevanja), znaj da ti jedno ne može oduzeti nikada. Što? Ono što i Antoine de Saint-Exupery (pričat ću ti o njemu jednoga dana) neupitno slavi:
„Znam za samo jednu slobodu, a to je sloboda mišljenja.“
Misli(te). 
nedjelja, 06.07.2008.
Imam vam nešto za reći
Pjesma za ugođaj: Don't Worry, Be Happy – Bobby McFerrin (lyrics)
U pauzi između dva teksta, javljam vam se sa jednom skromnom željicom.
Skromnom, ali beskrajno srčanom.
Želim da se bjelkasti oblačići sreće dogegaju na nebo svakoga od vas, mojih čitatelja.
Zašto?
Jer u svojoj sreći ne želim biti usamljena.
Gle, gle, naziru se s mog vidikovca!
Škicnite i vi sa svog.
A ja ću vašim oblačićima zaželjeti dobar vjetar i mirno nebo.
Vaše nebo.
Koje će znati prepoznati sreću.
Neće li?
