Kinky Kolumnistica
subota, 18.10.2008.
Dođoh, vidjeh, pobjegoh!
Pjesma za ugođaj: Plavi Safir – Bajaga (lyrics)
Iritira me Facebook. Iritiraju me sve one situacije čijim sam dijelom PRISILJENA biti, protiv svoje volje. Facebook je jedna od tih situacija.
Danas nema tko nije „na Faceu“. Ljudi se masovno umrežili, mahnito tražeći prijatelje, znance i neznance po čitavoj Hrvatskoj i šire. Kažu da im je zanimljivo vidjeti tko je gdje, s kim, kada i zašto (a ja dodajem da je većini jamačno zanimljivo i potajno uspoređivanje vlastitog s tuđim životima ne bi li prokljuvili na kojoj životnoj stepenici su, u usporedbi s drugima, zapeli ili su ih, oh koja sreća, prešišali). Po meni, radi se o školskom primjeru voajerizma a la Peeping Tom jer svaki korisnik pretvara se upravo u Peeping Toma, do besvijesti špijunirajući živote, fejsbukovske aktivnosti, prijatelje i fotke ostalih korisnika koji im nisu toliko apstraktni kao kojekakvi celebrityji koje viđamo po medijima pa im je voajerizam tim draži. Svi ti virtualni voajeri ujedno su i nepatvoreni ekshibicionisti, pošto uvid u vlastite živote „na izvolite“ serviraju širim ili užim skupinama ostalih korisnika, uživajući što se mogu pohvaliti gdje su sve bili i kako su se ludo proveli. Neka svi vide, kvragu, da i ja imam život, misle si.
S druge strane, nije Facebook ni tako loš ukoliko želiš obnoviti kontakt s nekom dragom, izgubljenom individuom iz svoje prošlosti, ako si daleko od doma ili, pak, ako se zbog obveza ne stižeš redovito sastajati s prijateljima pa ste barem ovako virtualno upućeni u međusobne živote i životiće. Iako... pitam se je li uistinu u pitanju pravo prijateljstvo ako mu ne znaš i ne uspijevaš pokloniti dostojno vrijeme u svakodnevici, kolikogod bio zatrpan obvezama? Iskreno, takve bih odnose prije nazvala poznaničkim nego prijateljskim, no dobro. Svakome njegovo.
Netko bi se sada branio da mu Facebook uopće ne služi kako bi drugima „dokazivao“ da mu je u životu ludo i nezaboravno, već da svoje fotke i doživljaje dijeli samo s bliskim ljudima s liste prijatelja te da je za ostale korisnike njegov profil zatvoren. Istina, ima i takvih, ali većina ljudi ipak omogućuje opciju da im fotke mogu pregledavati i prijatelji prijatelja, dok su mnogi profili potpuno otvoreni za javnost. Time se plete vrlo razgranata mreža ljudi, puno, puno šira od šačice onih najbližih koji, ruku na srce, ako su ti toliko bliski, mogu vidjeti sve tvoje fotke i u svakodnevici, nije im za to nužan Facebook. Da se razumijemo, nikoga ja ne osuđujem i u pravilu me baš briga hoće li se netko registrirati na spomenutu adresu, hoće li darivati virtualno cvijeće ili častiti virtualnim pićima, biti kupljen od strane drugog korisnika i hoće li, na kraju krajeva, na svojoj listi imati dvjesto ili tek dvadeset prijatelja. Kao što rekoh, svakome njegovo, ja preferiram uživati u cvijeću i piću uživo, a na prodaju nisam ni u virtuali, a ni u stvarnosti. Baš nemam smisla za humor, ha?
Gdje je onda problem, pitate se? Ima li uopće problema oko ovog fenomena? Oh, ima, itekako ima!!! Problem nastaje oko fotografija, a priča ide ovako. Ja nisam korisnica Facebooka niti namjeravam biti. Nemam vremena, volje, a ni interesa registrirati se pod svojim imenom i prezimenom i sudjelovati. To znaju svi moji prijatelji. Za razliku od mene, mnogi od tih prijatelja jesu korisnici, a također i mnogi poznanici. To ih raduje, što je u redu. Raduje ih i objavljivanje svojih privatnih fotki. I to je u redu. Dokgod na tim fotkama nisam i ja! Bez da su me zatražili dozvolu, a čak i da jesu, ne bi ju dobili. Ne dozvoljavam!
Revoltirana sam jer mi je prijateljica dojavila da je vidjela moje fotke na već nekoliko profila, a neki od njih su profili ljudi koje nisam vidjela ni čula godinama. Oni su si lijepo preuzeli grupne fotke iz albuma nekih meni bližih ljudi pa su, eto, osvanule i moje. S različitih tulumčića, izlazaka ili okupljanja na kojima sam prisustvovala. A ni prvi ni drugi nisu me pitali za dozvolu. To je već postala prava pravcata pošast jer gdjegod da odem, uvijek netko sa sobom ima fotić i fotografira sve redom, uvijek postoji mogućnost da te netko ovjekovječi. U redu je ako će me prijateljica fotkati i spremiti moju sliku u svoj album uspomena; fotkam, uostalom, i ja njih za svoju malu arhivu sjećanja. Ali sam protiv toga da cijeli Osijek vidi kako sam se, gdje i u čijem društvu zabavljala, što sam pila i što sam imala obučeno. Zašto bi netko te podatke morao imati pedantno servirane na pladnju svog monitora? Zašto bih morala susresti u gradu djevojku koja mi je poprilično antipatična, pozdraviti ju i, kao usput, čuti da me „nedavno vidjela u jednoj galeriji na Faceu i iznenadila se koliko mi je dugačka i ravna kosa pa ju zanima nosim li ekstenzije“. Ne, ekstenzije su mi odvratne, ne nosim ih, a jednako mi je odvratno što si proučavala moju frizuru na fotkama koje uopće nisu snimljene za tvoje radoznale oči. Hm, ili ipak jesu?
Ako netko dobrovoljno stavlja svoje fotke na Facebook, onda nema toliko razloga ljutiti se što ga je u svoj virtualni album stavio i neki prijatelj s liste. Pretpostavljam da je to u redu. Isto je i s javnim ličnostima ili posvudušama koje se žele naslikavati i pojavljivati u medijima; oni su jedna druga priča. ALI AKO NETKO NIJE KORISNIK FACEBOOKA, NITKO NEMA PRAVO OBJAVLJIVATI NJEGOVE FOTKE BEZ IZRIČITE DOZVOLE! Točka. Nisu to bogznakakve fotke, ali ipak mogu donijeti raznorazne neugodnosti ukoliko ih neki zlobni um poželi zloupotrijebiti, od čega ga dijeli samo jedan klik mišem kojim ih može sačuvati u svom računalu. Ma čak i da ih nitko ne zloupotrijebi, zar nije dovoljno gnjusna pomisao da te neki potpuni stranac može neometano proučavati ili neka osoba koja vam u životu i nije baš najmilija? Znam za primjer jedne mlade profesorice čija slika je na Netu objavljena u profesionalne svrhe, ne čak ni na Facebooku, učenici su ju ipak nekako iskopali, isprintali, uvećali, išarali zločestim i uvredljivim crtežima te ju nalijepili na vrata profesoričina kabineta. Ružno i tužno, a može se dogoditi svakome. Čemu to?
Shvaćam da mnogi korisnici bez zle namjere uploadaju svoje i tuđe fotke, ne razmišljajući o posljedicama; zato se ne naljutim kada saznam da je netko uploadao i fotku na kojoj sam ja. Umjesto toga, pošaljem osobi pristojan SMS ili ju nazovem i zamolim neka moju fotku ukloni ili neka me prešara do neprepoznatljivosti ako nas na fotki ima više. Dosad se svatko od njih ispričao i maknuo me, ja sam se zahvalila i svi sretni. Mislim da je to pošteno jer ni ja ne objavljujem tuđe fotke na svom blogu, a bome ni svoje pa ako to ne činim sama sebi, nije u redu ni da moju privatnost narušava netko drugi. Ako sam se smješkala za njegov objektiv, nisam se nužno smješkala i za nepozvanu publiku.
Sapienti sat.
Umjesto poantiziranog završetka, citirat ću vlasnika onog savršeno dubokog glasa iz današnje Pjesme za ugođaj:
„Kuda si pošla sa tim tamnim očima?“
A tamnookin odgovor glasi:
„Što dalje od Facebooka!“ 
