Kinky Kolumnistica
četvrtak, 28.01.2010.
Čovjekolike puzzle
Pjesma za ugođaj: That's Not My Name – The Ting Tings (lyrics)
found at bomb-mp3 search engine
Pitaju me prijateljice o čemu pišem posljednjih dana, a ja im kažem da pišem o čovjekolikim puzzlama. Interesiralo ih je što i kako, a kada sam im pobliže pojasnila, ispostavilo se da svaka od njih poznaje barem jednu takvu puzzlu u svom životu. Poznajem i ja, više njih, ali samo zato što su puzzle, ne znači da ne zaslužuju pokoji virtualni redak.
Recite mi jeste li kroz život imali priliku upoznati primjerke ljudskog roda koji su sa svima dobri? Znate one ljude koji su okruženi desetcima i desetcima „prijatelja“ s kojima se, navodno, fenomenalno slažu, a svakom se društvu uspijevaju savršeno prilagoditi i pobrati simpatije svih prisutnih? Ovdje spadaju i oni koji vječito prešute kada im nešto smeta ili, pak, potvrdno kimaju glavom na svaku vašu izgovorenu riječ, pribojavajući se da bi iskrenim mišljenjem mogli nezgodno zatalasati svoje pomno građene međuljudske odnose. Čak štoviše, ukoliko im netko ne paše, neće ga čak ni civilizirano izignorirati ili držati na posve razumljivoj distanci, već će se, baš naprotiv, još više truditi bez greške odglumiti taj neki frendovski privid pod svaku cijenu. A ako im netko od svih tih silnih „prijatelja“ kojim slučajem zabije nož u leđa (pa čak i opetovano), brže-bolje će preko svega prijeći, oprostiti im pa čak i zaboraviti, samo kako bi izbjegli suvišne konflikte. Ukratko, na van ostavljaju dojam izrazito otvorenih, podatnih i druželjubivih osoba koje bi svatko volio imati u svojoj blizini.
Ali ne i ja.
Jest da su me posljednjih mjeseci snašle obveze sa svih strana pa nisam imala previše vremena u mislima se baviti svime onime što se inače nalazi na mom dnevnom kontemplacijskom meniju, ali čovjekolike puzzle (ili, skraćeno, puzzlaši) jednostavno mi nisu uspjele promaknuti jer naša je okolina zasićena njihovim djelovanjem. „Što su sad, pak, čovjekolike puzzle?“, pitate se. To vam je moj intimni naziv za one ljude koji se, baš poput puzzli, uspijevaju perfektno uklopiti u svaku sliku koju im je namijenilo društvo oko njih. A takvih puzzlastih slika ima bezbroj, baš kao što ima i bezbroj puzzlaša oko nas. Žalim što ovo moram primijetiti, ali u debeloj su većini, a slike koje tvore svojim perfektnim uklapanjem sve su brojnije, sve složenije i, koji paradoks, sve neuglednije!
O kojim ja to slikama pričam? Zamislite, primjerice, sliku jednog srednjoškolskog razrednog kolektiva u kojemu je kulerski biti pušač, a wannabe cool puzzlaš kojemu se inače gadi čin pušenja ipak poseže za tim duhanskim smotuljkom, pridružuje se ostalim puzzlama i ubrzo otpiruje smrdljive oblačke preko usana. O.K., maloljetan je, pucaju ga hormoni, nastoji se uklopiti među vršnjake, bla, bla, bla (iako, da su ga naučili kako, mogao bi se i tada oduprijeti onome što mu se inače gadi), ali što je s odraslim ljudima? Zamislite sliku desničara po uvjerenju koji se našao u društvu ljevičara (ili obrnuto, doživjeh oba primjera), potegne se usputna filozofsko-politička diskusija, ali wannabe friendly puzzlašu baš i ne imponira ispoljavati svoje konzervativne stavove pred ljudima koji misle skroz drugačije pa, malo pomalo, daje za pravo njihovim izrečenim uvjerenjima, neuvjerljivo im kima glavom i nada se da ga netko neće prozvati zbog notorne neautentičnosti. Zamislite sliku zgodnog frajera kojim je opsjednuta vaša prijateljica, a u toj opsjednutosti saznala je i da dotičnog privlače zlatom nakindžurene cajkuše u bijelim, špicastim čizmama s vrtoglavom potpeticom i preuskim, sintetičkim majicama s dekolteima na izvol'te koje raskalašeno plešu po stolovima narodnjačkih okupljališta. A ona je oduvijek bila sklona originalnijim modnim izričajima i mjestima koja su svojstvena alternativcima. I što sad? Odjednom i ona postade wannabe sexy puzzlašica – od cure u starkama pretvorila se u curu u bijelim špic-papcima, a izlaske na mjesta gdje praši Nirvana zamijenila je mjestima koja je zaprašila Dara Bubamara. Ili... zamislite sliku djevojke koja je okružena zabavnim i otkačenim prijateljicama, ali osim što su zabavne, ujedno su i podosta sebične i bezosjećajne. U toj sebičnosti i bezosjećajnosti već stoput su joj učinile sitnije i krupnije pakosti, u međuvremenu su se pomirile, pa opet, pa opet, pa opet... i? Ne, nije se prestala družiti s njima, nije prorijedila druženja, nije se čak odlučila ni za posve nesvađalačku ignoranciju, već je po petstoti put sve oprostila i nastavila po starom jer, eto, zašto bi se svađala kada ipak s njima doživljava neke zabavne trenutke svoje mladosti i nije baš sve tako crno?
U tom grmu leži zec! Ja se prva ne volim svađati i vječito svađalački nastrojene ljude smatram, zapravo, nesretnim i nemoćnim individuama koje se ne znaju inteligentnije izraziti, ali ako se ne volim svađati, to nikako ne znači da dopuštam da se po meni gazi. Ili, još gore, da gazim sama po sebi. A ljudi iz gornjih primjera čine upravo to. Gaze po svojim stajalištima, samopoštovanju i osobnosti – u ime privida dobrih odnosa s drugim ljudima. Da pojasnim: ako se, primjerice, nađem među svojim neistomišljenicima, neću se ići posvađati na krv i nož samo zato što ne misle kao ja, ali bome neću ni glumiti da ja zapravo mislim kao oni. Ne, uljuđeno ću ih saslušati, uljuđeno ću izreći svoj stav (bez suvišnog ustezanja), razmijenit ćemo mišljenja, uzet ću u obzir ono što mi se čini logičnim, a odbacit ću ono što mi se ne čini i to je to. Ako me radi toga budu mrko gledali ili napali, jasno mi je s kakvom vrstom netolerancije imam posla i logično je da im neću povlađivati radi „mira u kući“. Što ću učiniti? Ako mi se već ne svađa, onda ću ih izignorirati jer kada je neko isfrustriran, ništa nije gore nego kada mu na ranu izliješ bokal elementarnog ravnodušja.
Isto je i s drugim primjerima. Da saznam da se dečko koji mi je zapeo za oko pali isključivo na cajkuše (za ekstenzivno tumačenje ovog pojma obratite se autorici), ne samo da se ne bih pokušala transformirati u jednu kako bih ga osvojila (koliko moraš biti jadan da uopće ideš nekoga „osvajati“?), već bi mi postao toliko odbojan da bih pobjegla glavom bez obzira. A da imam prijateljice koje baš i ne mare za moje osjećaje, ne da me ne bi privlačio njihov zabavan karakter, već bih se okrenula novima koje bi bile još zabavnije, a ujedno bi me i poštovale kao osobu. Upamtite, od dobrog uvijek postoji bolje, a od boljeg najbolje. A ako vjerujete da to najbolje i zaslužujete pa djelujete u tom smjeru (ali doista djelujete), na dobitku ste. Za-ga-ran-ti-ra-no.
Ima bezbroj takvih situacija. Znam ljude koji pljuju po drugome, a idući dan ih vidim kako se s istom tom osobom grle i ljube kao da su najbolji prijatelji. Ono što ne razumijem je otkud im želudac za tako nešto? Ako mi se netko zbilja gadi, što se, kvragu, mora dogoditi da pred njim uspijem savršeno odglumiti prisnost? Jesam, proživjela sam situacije prijateljevanja s ljudima koje sam s vremenom bolje upoznala i zgadila mi se njihova osobnost (ili nedostatak iste). Što sam učinila? Dala par šansi i kad sam vidjela da ne ide, distancirala sam se, družila se s onima koji mi više pašu i postala sam sretnija osoba. Ponekad nije lako biti na distanci i reći „zbogom“ godinama druženja, ali mišljenja sam da je ipak mnogo teže ostati u odnosima u kojima si primoran gubiti sebe, ako želiš da ti odnosi potraju. Osim ako, naravno, nemaš samopoštovanja; tada ti je svejedno.
Znate da ova sistematična Djevica uživa raditi podjele pa sam tako i za ovu priliku osmislila jednu. Radi se o vrstama puzzlaša na koje sam dosad naletjela; ne bi vjerovali, ali ima ih k'o pljeve:
1) PUZZLAŠI EKIPAŠI – su puzzlaši koji uživaju pripadati „ekipama“. Pritom ne mislim na nekakve sportske, timske ekipe, već one društvene, a znate kako u njima biva – od, uzmimo, desetak ljudi u „ekipi“, nemoguće je da se svi sa svima uvijek slažu, ljube i poštuju. Dogodi li se k tome i neka trajnija netrepeljivost među pojedincima, svatko normalan bi ju ili razriješio ili bi razvrgnuo prijateljstvo ako rješenja nema. Ali ne i puzzlaš ekipaš. On ostaje. Kolikogod poniženja i svađa doživio, kolikogod možda bio svjestan da nije cijenjen, on ostaje jer ne može funkcionirati bez „svoje ekipe“, ne želi ju (sebe?) osakatiti svojim odlaskom. Pobogu, pripadnost „ekipi“ mora se održati na životu jer da nema zabavne „ekipe“, ni njegov život ne bi bio naročito zabavan. Znate ono, posvađaš se s jednim njezinim članom, zavlada napetost i ekipno druženje je narušeno. Toga se puzzlaš ekipaš boji kao vraga, a razlog je jedan jedini: ne zna se samostalno zabaviti pa će i pogaziti sebe nezabavnog, samo kako bi ga zabavio netko drugi.
Primjer iz prakse: pojedinci koji u društvu djeluju jako „ludi, otkačeni i prilagođeni“, a kad ste s njima nasamo, zijeva vam se kao da ste probdjeli dest pijanih noći zaredom.
2) PUZZLAŠI KIMAŠI – su puzzlaši koji nisu sigurni u sebe pa svoje iskrene stavove nikada javno ne iznose, već samo potvrdno kimaju glavom na vaše. Nisu nužno glupi, imaju mišljenje o svijetu oko sebe, ali ako se to mišljenje slučajno razlikuje od vašega, neće vam to reći. Zašto? Jer se boje diskusija u kojima bi mogli izgubiti zbog manjka vjere u sebe, u svoja znanja, argumente i konverzacijske vještine. Uslijed istog tog manjka vjere u sebe, uvjereni su da će vam pasti u očima kažu li nešto što i vi sami ne potpisujete pa radije šute ne bi li izbjegli konflikte (do kojih najvjerojatnije ne bi niti došlo).
Primjer iz prakse: žene koje svojim konzervativnijim partnerima lažu o broju prijašnjih ljubavnika jer se boje da ne ispadnu flundraste.
3) PUZZLAŠI TRAČERAŠI – su puzzlaši koje živo zanima što se događa u tuđim životima pa se nikome ne žele zamjeriti, samo kako bi, makar i prividno, ostali u dobrim odnosima, i dalje saznavajući beznačajne pikanterije iz tuđih života, a koje su im duševna hrana u nedostatku vlastitog. Zato trpe kada ih drugi ignoriraju, tu i tamo ponižavaju ili ponekad čak otvoreno vrijeđaju, preko svega toga prelaze, ne mare što su poniženi, a idući put kada se sretnu, kao da ništa nije bilo, nastavljaju ispipavati što kod koga ima novo ili značajno.
Primjer iz prakse: dokoni i iritantno radoznali susjedi koji se ne daju otpuhati s rukava.
4) PUZZLAŠI KARIJERAŠI – su puzzlaši koji dovoljno dobro glume istomišljeništvo pa se uspješno infiltriraju u ona društva/stranke/udruge čiji im pripadnici mogu donijeti neku poslovnu korist u budućnosti. Dakle, dožive potpunu, kafkijansku preobrazbu sebe u ono što nikada nisu bili, samo kako bi se dodvorili onima koji im mogu olakšati uspinjanje po karijerističkoj ljestvici. Oni zadrtiji primjerci počet će sami sebe (ali i ljude oko sebe) s visoka uvjeravati da su nešto što nisu, samo kako bi dobili na željenoj autentičnosti, a neće kužiti da ih okolina – kuži.
Primjer iz prakse: lažni branitelji koji nikada nisu bili u ratu, ali glume da jesu kako bi upiknuli izdašne mirovine i osigurali si „karijeru“ umirovljenika sa 40 godina. Fuj.
5) PUZZLAŠI AVANTURAŠI – su puzzlaši, najčešće muškarci (ali valjda ima i žena), koji sa nježnijim spolom žele samo avanturističko trošenje pod plahtama, ali da bi pod te plahte zaista došli, perfidno se pretvaraju da su zaneseni romantici i ozbiljni udvarači. Tada se, poput puzzli, nastoje uklopiti u sliku idealne veze kakvu priželjkuje prosječna žena (kažem prosječna), steknu njezino naivno povjerenje, poševe se i bye bye, a puzzlasta slika se raspadne u tisuću komadića. Naravno, neke ih žene odmah prokuže pa do seksa niti ne dođe, ali to valjda ovisi o ženskoj promućurnosti i o njihovom glumačkom umijeću.
Primjer iz prakse: poznajem djevojku koja je čak godinu dana ljubovala s dečkom koji joj se slatkorječivo javljao samo kako bi ju u autu poševio nakon izlaska, a ona je svo to vrijeme bila uvjerena da je u vezi i da ju on voli te je neprekidno nalazila neuvjerljiva opravdanja njegovom ponašanju.
6) PUZZLAŠI INAŠI – su puzzlaši kojima je smisao života biti „in“, štogod to značilo. Ako je „in“ nositi skinny jeans, oni, točnije, one će ga nositi bez obzira što baš i nemaju građu tijela prikladnu za takvo odjevalo, što im je neudobno i bez obzira što su takve hlače par mjeseci prije blagoslovile neviđenom pljuvačinom. Ako je „in“ nositi kao ukras psića veličine clutch torbice, one će ga nabaviti bez obzira što možda uopće nisu ljubiteljice četveronožnih ljubimaca, što nemaju uvjete za psa, a ni pretjerano vremena za bavljenje njime (osim na jutarnjoj špici koja je za njega i tako mučenje). Ako je „in“ biti geek ili geekica, ili emo ili emica, ili indigo ili indigica, ili umjetnik ili umjetnica, e, oni su baš to, bez obzira što zapravo nisu, već samim time što se tim epitetima samoprozvano etiketiraju. Ako je posjedovanje skutera „in“ među njihovim vršnjacima, oni će iscijediti i posljednju lipu iz svojih roditelja u kroničnoj besparici, samo da bi pokazali kako se, eto, ima para i kako ni slučajno nisu trendovski izuzetak. Shvatili ste.
Primjer iz prakse: poznajem obitelj koja je do grla u kreditima, život i financije u totalnom su im kaosu, ali to ih ne sprečava da se svake godine zaduže još malo više, ne bi li se mogli pohvaliti kako su, zajedno s ostalim puzzlama u pancericama, zimovali na „in“ skijalištima, baveći se svehrvatskom, novokomponiranom „in“ aktivnošću: skijanjem, razumije se, iako nikada prije nisu primirisali planini.
7) PUZZLAŠI PRIKRPAŠI – su puzzlaši kojima je san biti prijatelj s popularnim ljudima pa im se nastoje prikrpiti pod svaku cijenu. Ne nužno estradnjacima, već i onima koji su, kao, popularni u njihovim mikrokozmosima, a razlog prikrpidbe leži u nekom nedostatku, uvjetno rečeno, koji puzzlaš prikrpaš ima pa ga kompenzira druženjem s onim/onima koji taj nedostatak nemaju i vjeruje da će ga tako učiniti neuočljivijim, ako se uklopi poput puzzle. Tako ćete često vidjeti malograđanske puzzlaše koji se intenzivno druže s tzv. gospodom s pedigreom, vjerujući da će zajednica i njih same početi doživljavati kao gospodu (štogod to značilo). Vidjet ćete i siromašnije ili osobe s prosječnom platežnom moći koje će isforsirano prijateljevati s onima puno bogatijima, kopirat će njihov životni stil i navike (makar i pod cijenu bolesnog zaduživanja) ne bi li ostavili dojam toliko željenog bogatstva. Klasični snobizam, da, a ako se pitate kakvu korist iz takvih prijateljstava imaju gospoda s pedigreom i bogataši, hm, vjerojatno im imponira što im se puzzlaši puzzlaški uvlače u guzicu. Višak sredstava na bankovnom računu ne znači uvijek i obrnuto proporcionalni manjak kompleksa pa im dobro dođe kada im netko sustavno diže ego.
Primjer iz prakse: znam primjer djevojke prosječnog izgleda kojoj su bile uzor nekolicina vrlo zgodnih i lijepih kolegica iz razreda oko kojih su vječito oblijetali najpoželjniji frajeri u disku pa se ova prosječna počela nametljivo gurati u njihovo društvo ne bi li i ona bila primijećena od strane primjeraka muškog roda koje je napikirala. Jesu li ju primijetili? Nisu. I dalje su oblijetali ove zgodne dok je ona sve to gledala sa margina i na kraju se osjećala dvostruko mizernije jer osim što u kitolovu nije ništa upecala, iznevjerila je i sebe družeći se na silu s onima kojima i tako nije bila pretjerano draga, a k tome je i izvisila.
8) PUZZLAŠI HIHOTAŠI – su puzzlaši koji se toliko žele svima svidjeti da poltronski umiru od smijeha na svaku tuđu izgovorenu riječ. Njihov umjetni hihot odjekuje glasno na sve četiri glavne strane svijeta, a bome i one sporedne. Najgore je što se smiju – baš svemu. Bila to šala ili sasvim ozbiljna izjava, njima je svejedno. Oni se ne smiju kontekstu, već cilju, cilju da konkretnu osobu udobrovolje, smekšaju, dadu joj do znanja da im je cool pa da možda i ona shvati kako su oni njoj cool. A nisu. I znaju da nisu, zato to i rade. Umjesto da porade na sebi, oni rade na smijehu, uvježbavaju ga do savršenstva, još i afektiraju, prenemažu se i guguću.
Primjer iz prakse: kada u kafiću, stol do vas, sjedi oveće društvance, a vi ne možete da ne primijetite najglasnijeg ili najglasniju među njima koja se svako malo previja od grlenog smijeha, pocikuje, pokazuje iskešeno zubalo svim gostima, vrištucka od navodnog urnebesnog zanosa i smijehom napadno odobrava svačije prozboreno slovo.
9) PUZZLAŠI NIJEMAŠI – su puzzlaši koje viđate u raznim društvima, uvijek i posvuda, a ono što im je najsvojstvenije jest šutnja. Šute pa šute. Pričaju koliko treba, ostalo vrijeme šute. Promatraju. Smješkaju se. Škicaju. Drže se nezainteresiranima. Ili zainteresiranima, ali šute. Uvijek su u nekom prikrajku, ali ipak u žiži događanja. O njima se ne zna mnogo, osim da su uvijek tu negdje, nekako. Od svih puzzlaša, najsavršenije su infiltrirani, ali ipak uvijek iskaču. Šutnjom. I ponovno se uklapaju. Tu negdje.
Primjer iz prakse: Madeline iz „Nikite“.
***
„they call me „quiet girl“
but i'm a riot
Mary-Jo-Lisa
always the same
that's not my name
that's not my name
that's not my name
that's not my name“
***
Za kraj, pitam se jesmo li svi mi u nekoj mjeri puzzlaši? Naime, svatko od nas živi u nekoj svojoj malenoj galaksiji u kojoj koliko-toliko uspješno funkcionira, a da bi koliko-toliko uspješno funkcionirao, mora se često puta i prilagođavati, infiltrirati, pristajati na kompromise ili naprosto znati šutjeti. Istina, ali bitna je mjera. Ako moje kolege s posla i ja imamo dijametralno suprotne stavove, naravno da neću narušavati naše odnose samo kako bih natjerala vodu na svoj mlin i naravno da ću se do neke mjere prilagoditi takvom okruženju. To nije puzzlaški, dokgod se međusobno poštujemo. Ali bi zato bilo puzzlaški i dalje se prilagođavati pod svaku cijenu, popuštati i šutjeti dok te isti ti kolege ponižavaju i NE poštuju. Ako mom partneru, primjerice, smeta moje glasno slušanje glazbe, naravno da ću stišati ili staviti slušalice na uši. To nije puzzlaški. Ali bi zato bilo puzzlaški da mu smeta gotovo svaka moja navika, a ja ih jednu po jednu krenem iskorijenjivati, samo kako bih njemu udovoljila, ni ne sluteći da time opako gubim sebe. Ako me prijateljica povrijedi, naravno da ću s njom o tome porazgovarati i najvjerojatnije joj oprostiti. To nije puzzlaški. Ali bi zato bilo puzzlaški da me povrijedi deset puta zaredom, a ja joj svaki put jednako pomirljivo oprostim samo da bih izbjegla svađu. Trenutno se nosi veliko koktel-prstenje, a u svojoj kolekciji i sama ih imam nekoliko jer pristaju mom stilu. To nije puzzlaški. Ali bi zato bilo puzzlaški nositi koktel-prstenje samo zato što je „in“, premda inače mrzimo bilo kakav nakit na svojim prstima. I tako dalje i tako bliže...
Dakle, ne, ipak nismo baš svi mi puzzlaši jer da bi se puzzla uklopila u zadanu sliku, potrebno je malo više od pukog kompromisa. Potrebno je da bude savršeno izmjerena, izrezana, oblikovana i uklopljena, potrebno je da bude prikladna, umetnuta, savršena iz svakog kuta. Protagonisti mojih devet kategorija upravo su takve puzzle, ne želim ni pomisliti čega se sve odriču iz svojih nutrina ne bi li bili sa svima kissy kissy i ne bi li slika bila idealna. Ne znam bih li im se smijala ili bih bila sažaljiva.
Ustvari – znam.
(Objavljen je moj novi tekst na Edusexu (o UISTINU obožavanima) kojega možete pročitati i komentirati OVDJE.)
(Objavljen je moj novi tekst na Dobrim vijestima (o arhitektima u nama) kojega možete pročitati i komentirati OVDJE.)
